SARAJEVO - Sveti Otac je stigao u katedralu Srca Isusova gdje su ga dočekale tisuće vjernika, svećenika, redovnika i redovnica. Papa je išao dužim putem kroz grad kako bi se susreo i pozdravio sa što više građana, a sve je prošlo bez incidenata, piše Avaz.
Kolona se provezla i pored tržnice Markale, mimo ranije utvrđenog protokola, kako bi papa vidio poprište dva masakra koje su tijekom opsade Sarajeva u topničkim napadima počinile snage bosanskih Srba.
Time je još jednom pokazao cilj svoje misije, a to je ostvariti bliskost s građanima BiH i poslati im poruke mira i ljubavi. Ulice Sarajeva su prepune i svi uzvikuju papino ime i pjevaju. Rektor prvostolnice mons. Ante Meštrović i katedralni župnik vlč. Marko Majstorović dočekali su papu Franju u katedrali Srca Isusova, koja je majka svih crkava u Vrhbosanskoj nadbiskupiji.
Sveti Otac na ulazu u prvostolnicu od Meštrovića je primio raspelo, koje je poljubio, a zatim od Majstorovića i škropilo s blagoslovljenom vodom s kojom je poškropio sebe i sve oko sebe. Nakon ulaska pomolio se na grobu Josipa Štadlera. Program je pozdravnim govorom počeo kardinal Vinko Puljić, a potom su svećenici i redovnica govorili svoje ispovijesti o najtežim trenucima njihovih života.
- Bio sam pripremio govor, ali poslije ovih svjedočanstava govorit ću vam iz srca. Govor ću predati Vinku, lijep je..., rekao je nakon svega dirnut i potresen papa Franjo.
- Svjedočanstva govore sama za sebe i to je jednostavno memorija vašeg naroda, a narod koji zaboravlja svoje sjećanje nema budućnosti. Ovo je sjećanje vaših očeva, majki i predaka u jednom. Govorili su nam samo troje, a iza njih stoje toliki koji su propatili isto. Draga braćo i sestre, nemate pravo zaboraviti vašu povijest, i to ne da bi se osvetili već da budete mirotvorci. U vašoj krvi i u vašem pozivu stoji krv i svjedočanstvo ovih koji su nam svjedočili. To je krv i svjedočanstvo mnogo većeg broja redovnika, redovnica, bogoslova i sjemeništaraca.
Nemojte zaboraviti one koji su vam prenijeli vjeru, koji su vam prenijeli kako se živi vjera. Moramo čuvati sjećanja i primiti ih k sebi kako bismo promovirali mir. Nekoliko je riječi koje su mi ostale u srcu, a jedna od njih je oprost! Čovjek koji se posvetio gospodinu Isusu, a koji ne zna za oprost, ničemu ne služi - kazao je Sveti Otac, između ostalog, u svom govoru.
Nakon katedrale, papa će se uputiti u Franjevački međunarodni studentski centar gdje će se održati ekumenski i međureligijski susret.
Fra Jozo Puškarić:
Dragi naš, Sveti Oče, papa Franjo!
Neizmjerno sam zahvalan Bogu što mi je dao ovu blagoslovljenu prigodu što danas stojim pred Vama. Želim zahvaliti i svome nadbiskupu, uzoritom kardinalu Vinku Puljiću što me je izabrao da Vam se, u nazočnosti tolikog broja svećenika, redovnika i redovnica, obratim u ovoj našoj Prvostolnici i iznesem svoje iskustvo iz minuloga rata.
Dopustite da Vam se ukratko predstavim: ja sam fra Jozo Puškarić, svećenik franjevac, član franjevačke provincije Bosne Srebrene. Rođen sam u brojnoj obitelji – pet braće i četiri sestre – u župi Gospe od Anđela, Gornja Tramošnica. Moja rodna župa u to vrijeme bila je osobito bogata duhovnim zvanjima. Zato nije ni čudno što su i moje tri sestre postale članice Školskih sestara franjevki Bosansko-hrvatske provincije.
Rat me zatekao na službi župnika u župi Hrvatska Tišina kod Bosanskog Šamca, u Bosanskoj Posavini. Naoružani srpski policajci došli su 14. svibnja 1992. u župnu kuću i odveli me u logor, zajedno s mnogim mojim župljanima, iako nismo nizašto bili krivi. Župa je ostala bez stanovnika, a većina kuća je uništena.
U 40. godini svoga života u logoru sam proveo četiri mjeseca. Međutim, vrijeme u logoru ne broji se mjesecima nego danima, satima i sekundama. Dani su bili jako dugi jer su bili ispunjeni neizvjesnošću i strahom. 120 dana se činilo kao 120 godina, pa i više. Živjeli smo u neljudskim uvjetima! Cijelo vrijeme bili smo uglavnom gladni i žedni; sve te dane i noći živjeli smo bez ikakve higijene, bez pranja, brijanja i šišanja, svakodnevno maltretirani, fizički udarani i mučeni raznim predmetima, rukama i nogama... Mene osobno na takva mučenja znali su ponekad izdvajati i izvoditi i do pet puta, uglavnom noću, prozivajući me uvijek po mojoj službi: parok, kako u mom kraju nazivaju župnika. Od batinanja slomljena su mi, između ostaloga, i tri rebra.
Siguran sam da nijedan čovjek to ne bi mogao izdržati sam – bez pomoći drugih ljudi, a pogotovo ne bi mogao bez Božje pomoći! Meni osobno Bog je poslao pomoć i u hrani preko dobre žene Fatime, muslimanke i njezine obitelji, koja sada živi u Americi! Jedino nada i vjera u Boga mogle su dati i davale su nam novu snagu za novi dan i novu nadu! Zaufana i stalna molitva – uglavnom u sebi izgovorena – čudesa je činila. Osobno sam doživljavao više puta čudesna uslišanja po zagovoru Blažene Djevice Marije, sv. Ante Padovanskoga i drugih svetaca.
Sveti Oče!
Pred Vama ponizno priznajem da sam jednom poželio da smrt učini kraj mojim mukama. Prijetili su mi da će me guliti, nokte mi čupati i rane soliti... Kod privođenja bilo mi je tako teško da sam molio stražara neka mi rafalom iz puške skrati muke jer sam bio uvjeren da će me ionako ubiti. Stražarev odgovor je otprilike glasio: „E, nećeš ti tek tako umrijeti! Mi ćemo za tebe dobiti 150 naših“. Njegove riječi vratile su mi poljuljanu nadu. Od toga trenutka moja nada da ću preživjeti nije prestajala. A želja da preživim temeljila se najviše na tome da sutra i do konca života svim ljudima mogu svjedočiti o strahotama rata.
Sveti Oče!
Zahvalan sam Bogu posebno za ovaj 'višak' života nakon logora. Osobito sam zahvalan Gospodinu što me nijednog trenutka nije zahvatila mržnja prema mojim mučiteljima. Oprostio sam im jer nas Isus poziva na praštanje; praštanju su me učili moji roditelji, svećenici i sestre, učitelji i odgojitelji; praštanje otvara prostor za dolazak Božjeg kraljevstva u čovjekovo srce i samo tako možemo u drugom čovjeku prepoznati brata i sestru.
Nakon teškog ratnog iskustva mogu skupa sa sv. papom Ivanom Pavlom II. i ja zavapiti: Nikada više rata!
Sveti Oče, molite za sve nas, za sve ljude u našoj domovini Bosni i Hercegovini i ovdje u našem glavnom gradu Sarajevu i kada se sretno vratite u Rim!
Banjolučki svećenik vlč. Zvonimir Matijević:
Sveti Oče!
Zovem se Zvonimir Matijević. Svećenik sam Banjolučke biskupije. Rođen sam 1955. godine u Banjoj Luci. Otac mi je umro kada sam imao 11 dana. Nemam braće, a jedina sestra umrla je sasvim iznenada kada je imala 17 godina. Tako sam ostao sam sa svojom majkom. Nakon svršenog pravnog fakulteta u Banjoj Luci, odlučio sam postati svećenik. Za svećenika sam zaređen 1987. godine u Banjoj Luci.
Godine 1992. bio sam upravitelja župe Glamoč. Pastoralno sam skrbio za malobrojnu katoličku zajednicu od pedesetak vjernika među pravoslavnom većinom. U Republici Hrvatskoj već je bjesnio rat koji se nadvio i nad Bosnu i Hercegovinu. Dana 24. veljače 1992. ubijen je moj ugledni župljanin dr. Alojzije Kelava, specijalist dječje medicine, koji je bio potpuno nedužan. Mnogi su mi govorili da trebam otići. Međutim, nisam htio pobjeći i ostaviti svoje župljane u takvoj opasnosti. Slično je učinila većina svećenika moje biskupije, od kojih su njih osam ubijeni ili umrli od posljedica torture, kao i većina časnih sestara od kojih je jedna ubijena, a pojedine od njih i danas nose teške traume.
Na Cvjetnu nedjelju, 12. travnja 1992. nakon Mise vojnici su me uhitili i odvezli u grad Knin u susjednu Hrvatsku. Više puta su me tukli sve dok ne bih pao u nesvijest od boli. Tražili su od mene da na televiziji javno kažem da sam ratni zločinac; da su katolički svećenici zločinci i da odgajaju zločince. Kada su se uvjerili da ću radije umrijeti nego reći takvu laž, doveli su me pred vojnog zapovjednika. Hodao sam teškom mukom. Policijske lisice su mi se toliko usjekle u ruke da i sada nosim te tragove. Zapovjedniku je bilo jasno da neću još dugo izdržati.
Napokon su odlučili prebaciti me u bolnicu u vrlo teškom stanju. Liječnik mi je morao operativnim zahvatom izvaditi brojne podljeve krvi da bih preživio. Moj organizam više nije primao hranu. Često sam bio u nesvijesti. Kasnije su mi rekli da su mi dali šest doza krvi da bih preživio. Na molbu mog biskupa Franje, kojemu nije bilo moguće doći do mene, u bolnici me je posjetio bihaćko-petrovački pravoslavni episkop Hrzostom što mi je dalo nadu u pobjedu dobra. Tijekom 26 dana boravka u bolnici u Kninu oporavio sam se toliko da su me, na molbu biskupa, mogli razmijeniti kao ratnog zarobljenika. Nakon toga oporavljao sam se još dva tjedna u bolnici u Splitu. Neka Bog blagoslovi sve one koji su mi pomogli da danas budem živ.
Sveti Oče! Hvala Vam što ste došli u našu domovinu Bosnu i Hercegovinu s riječima mira. Hvala Vam što ste došli donijeti utjehu meni i puno većem broju onih, koji su patili i pate više od mene. Uvjeren sam da je Vaš dolazak i Vaša riječ melem na rane mnogima u ovoj zemlji. Hvala Vam i zato što ste došli probuditi klicu dobra u srcima mnogih, koji su činili zlo. Neka Vaš dolazak, Vaša molitva i Vaša riječ pokrene i svakoga od njih da čini dobro
Sveti Oče! Crkva mi je povjerila svećenički red. Raduje me što sam svećenik Katoličke Crkve. Drago mi je što stojim pred Vama kao Vaš svećenik. Premda, zbog svega što sam doživio, sad bolujem od bolesti multipla skleroza koja je popriličan životni križ te mi u pamet doziva riječi sv. Pavla: „Najradije ću se još hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova” (2 Kor 12,9), ja, svećenik Zvonimir, od srca opraštam svima koji su mi nanijeli boli i molim za njih, da im milosrdni Bog oprosti i da se obrate na put dobra.
Hvala Vam što ste došli u našu zemlju i u naš glavni grad da po mom svjedočenju čujete tisuće svjedočenja osoba koje su patile, ali osoba koje ne gube nadu jer čvrsto vjeruju u Boga, čvrsto vjeruju u pobjedu dobra nad zlim. Blagoslovite sve nas, Sveti Oče!
Časna sestra Ljubica Šekerija iz Družbe Kćeri Božje Ljubavi :
Sveti Oče!
Zovem se sestra Ljubica Šekerija ipripadam Družbi sestara Kćeri Božje ljubavi. Do početka rata sestre su djelovale oko pedeset godina u državnom Domu starih i nemoćnih osoba u Travniku u Središnjoj Bosni u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. U spomenutom Domu radila sam pet godina. U njemu su bili smješteni štićenici svih vjera i nacija, a najviše muslimana. Na poslu su nas svi cijenili i poštivali. Kad se rat rasplamsao u Bosni i Hercegovini pojavili su se strani ratnici iz raznih arapskih zemalja Bliskog istoka.
Na svetu Tereziju Avilsku, 15. listopada 1993. godine, oko jedanaest sati prije podne u travničku župnu kuću, u kojoj sam pripremala ručak za svećenike, upala su petorica naoružanih stranih ratnika. Prisilili su me da pođem s njima. Morala sam uz fizičku prisilu popeti se na kamion. Okruženje kamiona ispred župne kuće činili su Travničani nekršćani koji su uz glasno smijanje i uz pljesak odobravali ponašanje stranih ratnika.
U kamionu je već bio bolesni travnički župnik vlč. Vinko Vidaković i tri djelatnika župnog Caritasa. Inače, u to vrijeme u Travniku su pastoralno djelovala samo dvojica svećenika: vlč. Vinko Vidaković i vlč. Pavo Nikolić koji nije bio u kući kada su upali strani ratnici koji su nas zarobljene provocirali, ponižavali uz prostačke i vulgarne riječi i udarce.Redovničkom odjećom, koju sam imala na sebi vezali su mi oči, a drugima su to učinili uz pomoć njihove odjeće. Nismo smjeli znati kuda nas voze.
Zajedno s drugima, zavezanih očiju, odvezli su nas u svoje sjedište u Mehuriće kod Travnika, u prostoriju 2x2 m s dva kreveta na kat. Odvezali su nam oči, uzeli sve stvari što smo imali u džepovima. Kod mene su našli samo krunicu i ključeve od kuće. Od župnika vlč. Vinka tražili su da nogama pogazi moju krunicu. Župnik to nije htio učiniti. Oštreći sablje prijetili su kako će mene zaklati ako župnik ne pogazi krunicu. Kazala sam: „Župniče, neka me zakolju, ali Vi nemojte gaziti našu svetinju!“ Poslije brojnih nasrtaja i urlikanja ostavili su nas na kratko same. Pokupila sam ostatke potrgane krunice. Noktom sam poderala dušek na krevetu i sakrila zrnca krunice. Boga sam molila za snagu.
Nakon povratka stranih ratnika župnika i mene pitali su koliko imamo djece i imamo li žive roditelje. Kazali smo kako nemamo djece. Kad su zapazili prsten na mojoj ruci tražili su da ga skinem. Tada je jedan od domaćih ratnika kazao: „Skini brže, ili ćemo ti prst rezati!“ Uzeli su moj redovnički prsten koji je za mene svetinja. Bilo mi jako teško. U tom trenutku naš čuvar, strani ratnik kazao je: „Nemate tate i mame. Meni je puška mama, puška tata, puška žena, puška djeca, puška sve!“ Jedan od domaćih ratnika vukao me za vrat i udarao. U tim trenucima župnik vlč. Vinko Vidaković potiho nas je ohrabrio riječima: „Ne bojte se, dao sam Vam svima odrješenje, možemo mirno umrijeti!“ Te župnikove riječi bile su meni i drugima velika utjeha. Opet je slijedilo premlaćivanje.Od mene su tražili da im predam križ ili drugu svetinju te da im kažem svoje ime. Rekla sam da mi je krsno ime Ivka. Obišli su oko mene i rekli su mi: „Ne Ivka, nego Emšihata!“ Meni su zapovjedili da sjednem i ispružim svoje prekrižene ruke uz komentar da samo sotona drži prekrižene ruke. U tom trenutku osjetila sam cijev puške na svome čelu. Jedan od njih tražio je od mene da priznam kako je islam najjača vjera uz zahtjev da o ovome ništa ne govorim, inače će mi glava otići u pakao. Mislila sam da će me strijeljati.Na upit novopridošloga stranoga ratnika jesam li gladna odgovorila sam da jesam i dao mi je jesti krušku uz komentar: „Eto vidiš, da strani ratnici ne siluju, da strani ratnici ne kolju, ali o tome ni riječi, jer će ti glava otići u pakao.“ Odgovorila sam: „Strani ratnik me zarobio, strani ratnik me oslobodio!“
Slijedio je put oslobađanja i povratka u Travnik i u samostan. Međutim, župnik Vinko Vidaković ostao je još tri dana u njihovu zatočeništvu. Nakon izlaska iz auta ispred samostana skinula sam povez s očiju i nisam se smjela okrenuti jer mi je bilo zabranjeno. Ušla sam u samostan. Bilo je osam sati na večer. Sestre su me čekale plačući i moleći (Gioele 2,12) u samostanskoj kapelici svetog Leopolda Mandića.
Sveti Oče!
Hvala Vam za Vaš dolazak da nas sve ohrabrite i učvrstite u vjeri i u našem zvanju i poslanju. Ovo je bilo moje svjedočenje, ali ima još redovnica iz drugih družbi koje su tijekom minuloga rata na bosanskohercegovačkim prostorima doživjele isto. Svima sam sve oprostila. Koliko god su mučitelji bili grubi, Božja snaga i milost bili su na mojoj strani (usp. Rim 5,20). Bogu hvala!
Hvala Vam, Sveti Oče!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....