Bilo je negdje oko ponoći. Poljska konobarica skupljala je ostatke danskog slavlja po okolnim stolovima, a pješačkom ulicom odjednom se počela razlijegati neka ovdašnja budnica.
Ubrzo, iza ugla, u restoransku dolce vitu Kopenhagena u širem centru grada, stigao je policijski automobil. Iz kojeg je, dakle, treštala glazba. Penetrirao je do nekog stola nasred ulice, oko njega napravio dva-tri kruga, da bi potom jedan od dvojice izašao iz vozila i počeo mahnito plesati, pozdravljajući se s okupljenima.
Nije skrivena kamera
Skeč? Skrivena kamera? Pijani dužnosnici? Sve je prošlo kroz glavu za stolom s hrvatskim reporterima, no malo potom jedan od upućenijih nas je potapšao po ramenu: "Guys, ovo je ovdje najnormalnija pojava..." Policija koja pleše s građanima, pušta glazbu i ne tjera, već potpiruje dobro raspoloženje dok se noć prelijevala sa subote na nedjelju, dakle nije izolirani incident. Već ustaljena praksa. Šok. Nevjerica. Jednostavno, naš balkanski "hygge" u takvim se trenucima raspada kao velška obrana pod naletom bijesnih danskih stršljenova. Policajac koji se smije. Pleše. Pjeva. Ma dajte... No, bio je to krešendo dana u kojem smo se dobrano podsjetili na "staro normalno".
Izlazeći iz zrakoplova, poslani na testiranja, a nakon pola sata stigla je poruka da je nalaz negativan, što je odjednom otvorilo sva vrata čula. I mirisa. Zraka. Svega. Dežurni epidemiolozi, oprez! Slijedi dio koji bi Capaku i Božinoviću dizao kosu na glavi, a gđu Markotić bacio u afan. U Danskoj su, naime, prošloga tjedna donijeli odluku da maske više nisu obligatorne. Kako to izgleda u praksi?
Ovako: po dolasku u hotel i izlasku na ulicu najbolje osvježenje nudi pivo iz trgovine, koje je gotovo deset puta jeftinije od onoga u barovima (cca 6-10 kuna u odnosu na 60-100 kuna, a imate sreće ako vas zapadne danska utakmica, pa pola kile Carlsberga dobijete za akcijske četiri banke), no kada smo zagazili u trgovinu, slijedili su nas pogledi puni čuđenja, pa i laganog prijezira. Istina je, doduše, da odudaram od klasičnog Danca, ovako taman i bradat, no ovdašnji se "hygge" inače ne ruši zbog klasičnog hrvatskog homo sapiensa.
Zalijevanje pivom
Problem je, naime, bio što sam u dućan, po navici, uletio s maskom. Nakon dva-tri zgražanja u očima, pristupila mi je gospođa i pitala: "A zašto to nosite na glavi...?" Tada sam shvatio da se nalazim u danskoj distopiji: oko mene, u zatvorenom prostoru, svi veselo hodaju bez pokrivala za lice. Vidite im lica, usta, zube, osmijeh. Osjećaj je kao da ponovno otkrivate svijet. I tako, zapravo, posvuda. Kasnije smo došetali do prekrasne četvrti Nyhavn, smještene uz kanale koji vode do Baltičkog mora, i gdje se smjestila Uefina fan-zona, gdje su ljudi slavili - život, a malo potom smo se izgubili u predivnom bohodijelu Kopenhagena, gdje smo gledali slavlje Danaca u pubu, u kojem se pjevalo, pilo, guralo, slavilo.
Sredovječna masa od kojih pedesetak godina plesala je na ulici, zalijevala se radosno pivom, pa bi se vraćala opet unutra u stopljenu masu koja slavi pobjedu. Bez maski. Bez covidredara. Bez mjera. Ovdje su mjere pale. I nitko, koliko vidim, ne upozorava da bi zbog Eura mogao nastati novi covid-kaos. Ako nemate, na više punktova u gradu uzimaju se brzi antigenski brisovi, i ako dobijete, jupijej, negativan nalaz, dakle, dobili ste ulaznicu u distopijsku radosnicu imena "Staro normalno". Mjesto radnje: Kopenhagen. Režija: danska Vlada. Glavni glumac: život...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....