PIŠE INOSLAV BEŠKER

KAKAV ĆE BITI SVIJET U 2017. Gdje su mogući novi ratovi, tko bi mogao zavladati Njemačkom, Nizozemskom, Francuskom, Italijom, Srbijom...

Donald Trump
 Mike Segar / REUTERS

Godina neizvjesna, izvjesno nesigurna, sigurno problematična - tim bi se nepreciznima ali precizno negativnim najavama mogla sažeti prognoza 2017 godine (koju, kao i svaku prognozu, valja uzeti cum grano salis, s rezervom; svrha novina nije servirati tuđe mišljenje, kamo li proroštvo, nego dati misliti, temeljeći se na činjenicama).

Lanjska godina - koja je u prvi plan vratila zidove umjesto mostova i ekskluzivnost umjesto inkluzivnosti, dakle zatvorenost srednjovjekovlja umjesto otvorenosti modernog doba - nije pala s nebesa iz čista mira. Njezini strahovi, težnje da u iole različitome bližnjemu uočimo čudovišta s palete Hieronymusa Boscha i njihovu globalnu urotu, rezultat su zastrašujućega prethodnog perioda. Naime, ekonomska kriza 2008-2015, najdulja u svijetu nakon velike depresije 1873-1895, repozicionirala je odnose snaga koji su se dotad činili stabilnima, nakon pada Berlinskog zida i pretakanja blokovske konfrontacije u naizgled monopolarni svijet s jednom supersilom.

U tom periodu je postindustrijsko društvo, s orijentacijom na financije i usluge, a u ime efikasnosti (mjerene isključivo saldom u zaključnom računu, bez “razbacivanja” na ulaganja u budućnost ako nisu jamčila neposredan profit, te na ljudski boljitak ako nisu prijetili skupi socijalni nemiri), generiralo novu kapitalističku paradigmu, čiji su politički korifeji bili Margaret Thatcher i Ronald Reagan.

Tehnološki napredak i spomenuto orijentiranje na kratkoročni profit bez prevelikog razmišljanja o dugoročnoj ekonomskoj ravnoteži praktički su eliminirali radničku klasu na Zapadu, prepustivši masovnu materijalnu proizvodnju dalekoistočnim manufakturama, prvo “zmajevima” poput Južne Koreje, a sada ponajviše Kini. To je u Evropi uništilo stogodišnji profil sindikata u kojima su lavovski udio stekli penzioneri i činovnici, prevrnuvši klasnu fizionomiju sindikata kao rukavicu, pa je taj dotad nezaobilazan društveni partner u ekonomsko-političkom dogovaranju izobličen i oslabljen, a s njime su oslabile i stranke koje su ga reprezentirale, tradicionalno i dalje nazivane socijaldemokratskima.

Kriza proizišla iz preorijentacije sa stabilne materijalne proizvodnje na financijske balone, osuđene da kad-tad puknu, masakrirala je, kao i svaka kriza, one najslabije, a to je značilo i sada najbrojniju nižu srednju klasu. Slojevi i generacije kojima je oduzeta perspektiva postali su lak plijen populizma, alimentiranoga i induciranim strahom od precijenjenih posljedica imigracije iz Afrike i Azije u Evropu i Sjevernu Ameriku.

U konjunkturi nije teško naći i ekonomski i etički prostor za miroljubivu koegzistenciju, u krizama se ponovo otkriva da ljudi mogu biti načelno braća, ali da konkretno kese nisu sestre. A onda dobro dođu interesne sfere, kao resurs za povoljnu trgovinu i za vojni pritisak i, u krajnjoj liniji, kao sanitarni kordon oko velesile. Stoga su se interesne sfere vratile, u tripolarnoj konfiguraciji, kakva je prethodila svjetskim ratovima (sjetimo se trokuta Berlin-London-Moskva 1938). S time da smo već desetljećima u epohi nuklearnoga overkilla (nuklearni arsenali na Zemlji višestruko premašuju snagu dovoljnu za uništenje života na našoj planeti), a Donald Trump i Vladimir Putin najavljuju novu utrku u nuklearnom naoružanju.

Aneksijom Krima Rusija je 2014 poderala Helsinšku povelju za koju se vjerovalo da jamči mir u Evropi, a 2016 je u Siriji ponovo reklamirala svoju interesnu sferu na Levantu, koja se činila izgubljenom s raspadom Sovjetskog Saveza. U međuvremenu je Kina, koja je na prijelazu stoljeća imala sedmi po redu društveni brutoproizvod (iza 60-milijunske Italije), izbila na prvo mjesto po ukupnome BDP, što je ne čini bogatom, još, ali je čini moćnom po zakonu velikih brojeva. Budući da je Evropska unija u praksi odbacila svoj maastrichtski model ekonomske i političke integracije, te konkurira Japanu po stagnaciji, protagonisti ove godine bit će Rusija u ekspanziji, Kina u konsolidaciji, te Sjedinjene Države Amerike u fazi resetiranja, s prvim populističkim predsjednikom nakon Andrewa Jacksona (1829-1837).

Ti problemi i trendovi ostaju i jačaju u sljedećem razdoblju. Povratak politike interesnih sfera, ponajprije ruske i kineske uz američku, generira nesigurnost i napetosti na područjima trenja tih sfera: na Baltiku (gdje se neutralna Švedska ponovo naoružava), u Ukrajini, ponovo na Balkanu (duž cijele linije Bosna-Kosovo-Makedonija-Grčka), te na notornom Levantu prije svega. Predsjednički izbori u Srbiji otvaraju mogućnost novog miješanja karata (ali eventualna pobjeda Vuka Jeremića i potiskivanje Aleksandra Vučića ne bi značili izmjenu politike spram Hrvatske, jer interesi Srbije ostaju isti, a Jeremić nije odustao od žestoke pristranosti ni dok je bio predsjednik Glavne skupštine UN). Parlamentarni izbori u Makedoniji nisu razriješili napetost ni podjele u toj državi. Grčka se ne pomiče s ruba ponora. U regionalnoj sili Turskoj predstoji referendum koji širi ovlasti “sultana” Recepa Tayyipa Erdoğana, sve nepredvidivijega i evidentnog faktora nestabilnosti na Balkanu i Levantu.

Ratovanju na Levantu ne vidi se kraj, a Trumpova pobjeda bi mogla potaknuti Washington da opet Izraelom ruske i iranske gloginje mlati. Ni na jednom od ostalih spomenutih područja trenja interesnih sfera ne može se isključiti mogućnost oružanih incidenata, pa ni njihova prerastanja u stanje “ni rata ni mira” (kakvo je već na djelu na istoku Ukrajine).

Afrika ne prestaje biti područje previranja i kriza, koje su glavni generator migracija put Evrope. Sušni i gladni Sahel nazivaju i “prostorom propalih država”, počevši od Malija, sukobi ne prestaju ni u relativno bogatoj Nigeriji ni u apsolutno siromašnima poput Somalije i Južnog Sudana, nekad bogati Zimbabve čeka smrt Roberta Mugabea da se uruši, a Južnoafrička Republika nije izbjegla zamkama korupcije i nesigurnosti.

Novo poprište trenja može biti područje Istočnoga i Južnoga kineskog mora (gdje su prve iskre već frcale 2016). Nepredvidivost politike Rodriga Dutertea na Filipinima i Trumpa prema Kini dodatni su faktor nestabilnosti i mogućeg jačanja napetosti.

​U Latinskoj Americi je Venezuela na rubu ponora, a nestabilan Brazil te Argentina i Čile pred neizvjesnim izborima. Treba ih gledati prvenstveno u optici njihova subkontinenta, ali i u svjetlu interesnih sfera.

U Rimu se 25/III sastankom na vrhu obilježava 60-godišnjica potpisivanja Rimskih sporazuma - ali nije doba trijumfa nego krize koncepta evropske integracije. Manji je problem “Brexit”, jer je Engleska stalno bila strano tijelo. Problem je unutar samih članica, pri čemu je manje važna nezahvalna sebičnost Visegrádske skupine (alternativa im je Putin, tko voli, što ne izvoli?), dok je ozbiljna nevolja evroskepsa unutar karolinške Evrope (kojoj povijesno pripada i sjeverna Hrvatska). Ona nikada nije silazila ispod 30 posto, ali sada se prelijeva prema polovici, poglavito u Nizozemskoj, pa Francuskoj - dvjema potpisnicama Rimskih sporazuma.

Možemo i u 2017 očekivati da će princip konsenzualnog kompromisa, na kojemu je balansirala Evropska unija, dalje ustupati prostor bukačkoj politici brutalno “jednostavnih” i jednostranih rješenja. Rezonantne kutije tih tenzija bit će parlamentarni izbori u Nizozemskoj (gdje Geert Wilders ima ozbiljne šanse postati vodećim političkim likom, što bi onda Nizozemsku preobrazilo u ozbiljno remetilački faktor), u Njemačkoj (gdje je najizglednija proevropska “velika koalicija” Angele Merkel i Martina Schulza), a ponajviše predsjednički pa parlamentarni izbori u Francuskoj (gdje je ključno pitanje hoće li Marine Le Pen izbiti definitivno u prvi plan, čak i ako ne zasjedne u Elizejsku palaču). Lipanj je vjerojatan termin veoma neizvjesnih parlamentarnih izbora u Italiji, gdje na vlast može doći (ovisno o još nedefiniranome izbornom sustavu) i histerični populist Beppe Grillo, čiji su ljudi u Rimu uspjeli u naizgled nemogućem pothvatu: gurnuti talijanski glavni grad u još gori i skuplji kaos. Tsíprasova većina je na rubu, pa su i u Grčkoj mogući prijevremeni izbori. Dodajmo natezanja oko “Brexita” u Engleskoj i između nje i Njemačke, s refleksima u nezadovoljnoj Škotskoj, zatim pokušaj separatističkog referenduma u Kataloniji - pa imamo djelomičan ali uvjerljiv popis napetosti i neizvjesnosti na našem kontinentu.

Na kraju 2017 stanje će vjerojatno biti jasnije, ali ne i povoljnije.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 01:57