KAKO JE ESKALIRAO SUKOB IZMEĐU NEKAD VELIKIH SAVEZNIKA NA BALKANU Problem je buknuo nakon najave zakona koji je razbjesnio SPC i vlast u Beogradu

Patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej negirao je i crnogorski identitet, zapitavši što su to Crnogorci, ako ne Srbi iz Crne Gore, dodavši da isto tako postoje Šumadinci, Vojvođani, Ličani, Bosanci, Hercegovci i drugi, a generalni sekretar predsjednika Srbije, Nikola Selaković, rekao je da je Crna Gora “klasična srpska država, u kojoj i dan-danas, poslije svega, živi 31 posto Srba” te pojasnio da se Crna Gora “od svog postanja, kao država, dičila srpskim identitetom”.

Posljednji popis stanovništva pokazuje da se 45 posto ukupnog broja popisanih izjasnilo kao Crnogorci, a 29 posto kao Srbi. Za materinji jezik njih je 43 posto upisalo srpski, a 37 posto crnogorski. No, kod određenja kojoj Crkvi pripadaju – Srpskoj ili Crnogorskoj pravoslavnoj, lome se koplja. Poznato je da u Crnoj Gori živi 72 posto onih koji se izjašnjavaju kao pravoslavci, no tko u koju Crkvu ide, teško je precizno utvrditi. Crna Gora sada traži autokefalnost svoje Crnogorske pravoslavne crkve, kao završni čin konačnog definiranja i zaokruživanja crnogorskog nacionalnog bića i identiteta te traži da Srbija prestane s negiranjem crnogorske nacije i državnosti, a osobito da SPC ne bude politička snaga koja služi čuvanju infrastrukture Velike Srbije.

Iz Srbije, pak, stižu optužbe da je sadašnja (Đukanovićeva) Crna Gora “gora od ustaške NDH” i “vladavine Osmanlija” te da žele zatrijeti “svoju povijest i pravi identitet”. Srpski ambasador u Podgorici Zoran Bingulac zbog “kontinuiranih, negativnih izjava srpskih državnih i drugih službenih tijela o unutarnjim pitanjima Crne Gore” pozvan je hitno u tamošnje ministarstvo vanjskih poslova. Očito da je na ovom malom balkanskom prostoru buknuo novi sukob nekadašnja “dva oka u glavi”, koji bi mogao imati poprilične negativne odjeke i reakcije u cijeloj regiji.

Problem je buknuo kada je Crna Gora najavila uvođenje zakona prema kojemu se sva imovina CPC-a do 1918. godine, koju je preuzeo SPC nakon ukinuća, mora vratiti državi. Tako da SPC mora vratiti crkve, manastire, zemlju i ostalu imovinu, što je u Srbiji shvaćeno kao “zatiranje srpstva” u Crnoj Gori. Zakonu se najviše protivi SPC koji u Crnoj Gori ima oko 700 vjerskih objekata.

Crnogorski književnik Andrej Nikolaidis nam kaže kako, prije svega, to nije zakon koji definira tko će upravljati crkvama i manastirima, nego zakon koji će odrediti čija su oni svojina.

- U Srbiji, oni su vlasništvo države Srbije. Po crnogorskom zakonu protiv kojega je Srbija ustala, i u Crnoj Gori će oni biti vlasništvo države Crne Gore: osim onih za koje SPC može dokazati da su njezino vlasništvo. SPC, dakako, ne može dokazati da je vlasnik, recimo, Cetinjskog manastira, jer SPC u Crnoj Gori postoji tek od 1920., i to voljom i dekretom Aleksandra Karađorđevića koji je 1918. godine ukinuo CPC. SPC danas brani ono što nije njezino, što joj je dato voljom diktatora, ističe Nikolaidis.

Zeljko Tutnjevic / CROPIX

Andrej Nikolaidis

Prekid diplomatskih veza

Srpski ministar za inovacije i tehnološki razvoj Nenad Popović, član Srpske narodne stranke, koji je nedavno kazao da je “Milo Đukanović najveći kriminalac Europe” izjavio je da je spomenuti zakon “neprijateljski čin protiv Srba, srpske države i Srpske crkve”.

- Ako crnogorska skupština usvoji taj zakon, Srbija će sigurno reagirati na najjači mogući način - rekao je Popović, koji se ranije isticao prijedlozima o mogućem prekidu diplomatskih i drugih veza s Crnom Gorom. Podsjetimo, Popović je koalicijski partner Aleksandra Vučića, izrazito proruskog usmjerenja, koji je među ostalim posjetio i anektirani Krim.

Ukratko, na javnoj sceni Srbije su izrazito dominantni zagovornici teze prema kojoj je Crna Gora odgovorna za probleme koji su eskalirali u prošlom desetljeću jer se u Podgorici provodi “desrbizacija”. U velikoj su manjini protivnici ovakvih teorija kao što je Nenad Čanak, lider Lige socijaldemokrata Vojvodine, koji je početkom tjedna izjavio da bi “nevraćanje Crnoj Gori crkvene imovine iz 1918. bila povijesna nepravda jer je u pitanju imovina koja je oduzeta ‘na sablju’ 1918. godine pa se sada treba vratiti vlasnicima - državi Crnoj Gori”.

No, Čankovo mišljenje je u izrazitoj manjini, a puno je više onih poput povjesničara Milana Koljanina, koji eksplicitno optužuje crnogorsku stranu: - Vladajuća crnogorska elita pokušava zaokružiti svoj nacionalistički projekt po retrogradnom modelu: jedan narod, jedna Crkva. To je neizvedivo bez razbijanja jedinstva SPC-a i neodoljivo podsjeća na pokušaj stvaranja Hrvatske pravoslavne crkve u vrijeme NDH. Ovaj novi/stari model se razlikuje od komunističkog projekta izgradnje crnogorske nacije zasnovanog na marksističko-lenjinističkom pojmu nacije i na Titovoj nacionalnoj politici u Jugoslaviji. Ipak, ova dva projekta se u mnogo čemu naslanjaju jedan na drugi pri čemu uvijek moramo imati na umu politiku zainteresiranih susjeda, prije svega Hrvatske i Albanije. To je, naravno nemoguće razumjeti ne promatra li se u sklopu dugoročnih projekata velikih sila i njihovih organizacija, prije svega NATO-a.

Paternalistička politika

Gotovo identičnu tezu iznio je Predrag Marković, direktor Instituta za savremenu istoriju iz Beograda. Prema njegovom mišljenju, “samo je NDH pokušala osnovati Hrvatsku pravoslavnu crkvu bez vjernika”. Vođe Albanaca na Kosovu tvrde isto što i Milo Đukanović. Da zadužbine srpskih vladara trebaju pripasti novim vladarima Kosova i Crne Gore, iako su oni bezbožnici.

Djordje Kojadinovic

Predrag Marković

Marković je prilično utjecajna osoba u današnjoj Srbiji jer je potpredsjednik Socijalističke partije koju vodi Ivica Dačić, ministar vanjskih poslova. Dakle, to što govori je i mišljenje srpske vlasti, koja je stvarno ljuta na Crnogorce. On je odbacio optužbe o paternalističkoj politici Srbije, za njega je čudna tvrdnja da ovce imaju pokroviteljski stav prema vukovima.

- Rijetko je kada u prošlosti manji narod ostvarivao takvu vlast nad većim. I dan-danas, u Vojvodini na primjer, većinu važnih položaja drže Crnogorci. I Radovan Karadžić, a dijelom i Slobodan Milošević su Crnogorci. Beogradom i Novim Sadom kruži šala da su srbomrsci u Podgorici oni koji nisu uspjeli ostvariti uobičajenu crnogorsku karijeru i oteti neko unosno mjesto u Srbiji. Međutim, veći problem od službenih odnosa je predstava o nekom narodu. Nekada su simboli Crnogoraca u Beogradu bili slikar Lubarda, pisci Pekić i Bećković, a danas su to pripadnici narkokartela - drži Predrag Marković.

Država u državi

- U posljednjih stotinjak godina, samo su dvije pravoslavne Crkve proglasile autokefalnost. Jedno je Makedonska, pod okriljem komunista, a drugo je Ukrajinska. Nju je podržala Carigradska patrijaršija, koja je pod potpunom kontrolom turske vlasti, a možda i SAD-a - kaže nam Marković o nastojanju Crne Gore da vrati autokefalnost CPC-a. Andrej Nikolaidis kaže nam kako crnogorsko-primorski mitropolit Amfilohije, kao “prvi glas velikosrpskih ideja u Crnoj Gori” neprekidno ističe da je Crkva stvorila državu Crnu Goru te tako brani svoju namjeru da SPC u Crnoj Gori funkcionira kao država u državi.

- Kao da je Crkva, a ne građani, nosilac suvereniteta. On, službena tijela Srbije i prosrpska opozicija u Crnoj Gori predstavljena u vidu Demokratske fronte - neprekidno inzistiraju da je Crna Gora, kako je to formulirao Vučićev savjetnik Selaković, “klasična srpska država”. Stoga se ovdje zapravo radi o obrani Crne Gore kao moderne građanske i sekularne države, kakvom je definira Ustav. Druga strana Crnu Goru vidi kao nacionalnu srpsku državu i neprekidno nas sve vraća u svoje što 19-stoljetne, što srednjovjekovne bizarne i opasne fantazme - kaže Nikolaidis.

- Srbi vjeruju da je Crna Gora greškom postala nezavisna i da ćemo vremenom doći do te spoznaje i greške te do potrebe da se ponovno okrenemo izgradnji Velike Srbije - rekao je Milo Đukanović koji je očito odlučio krenuti u borbu.

- Autokefalnošću CPC-a ideja Velike Srbije je na koljenima - kaže crnogorski književnik i publicist Rajko Cerović.

Usporedba današnje Crne Gore s NDH, smatra crnogorski književnik Milorad Popović, nije slučajna, jer iz toga onda proizlazi da su sva sredstva dopuštena u borbi s takvim zlom.

- Nije to izrečeno bez vraga. Ima to duboki korijen bez obzira na svjesnu apsurdnost te tvrdnje. Laž je u kršćanstvu smrtni grijeh, ali oni je stalno koriste, dokazujući time da nisu tu zbog kršćanskog i vjerskog poslanja, nego u službi politike Velike Srbije - kaže Milorad Popović. Nikolaidis pak nastavlja da je SPC strahovito moćna institucija u Crnoj Gori, a Amfilohije je, uz Đukanovića, najutjecajniji politički faktor.

Afera Knežević

Neki krugovi u Srbiji kažu kako je Đukanović krenuo u obračun da bi skrenuo pažnju s “afere Knežević”, odnosno objava crnogorskog tajkuna Duška Kneževića koji optužuje Đukanovića za korupciju i malverzacije.

- Ne ulazi se u sukob s nekim tako moćnim da bi se skrenula pažnja s problema, jer nitko normalan ne ulazi u najveći mogući problem da bi pobjegao od manjih problema. Ovo u što je Đukanović krenuo je vrlo rizično i za njega i za njegovu stranku. SPC u Crnoj Gori funkcionira kao vrlo agresivna velikosrpska agentura koja djeluje izvan pravnog poretka Crne Gore. Zakon o slobodi vjeroispovijesti tu instituciju treba uvesti u pravni poredak. Srbija to ne želi - naglašava Nikolaidis te dodaje kako su još prije izbijanja afere iz prorusko/prosrpskog DF-a rekli su kako je “Đukanović ovaj mandat naumio posvetiti obračunu sa SPC-om”.

Afera Knežević, dakle, nije uzrok nego je namjera crnogorskih vlasti da donesu Zakon o slobodi vjeroispovijesti bio razlog lansiranju afere Knežević. Čim je iz afere izašao, rekao bih gotovo neoštećen, Đukanović je pojačao retoriku, a vlada i Skupština pokazali su odlučnost da zakon donesu. Danas Knežević nastupa sinergijski sa SPC-om i poziva Amfilohija da stane na čelo protesta protiv Đukanovića. Samo što protesta više nema. Vjerojatno će ih biti, ali oni neće biti građanski, nego otvoreno nacionalistički, kaže nam Nikolaidis.

On nadalje smatra da Vučić može “zaoštriti situaciju”, ali ne znam dokle je spreman ići. - Njegov istinski problem je Kosovo, pa sve što, barem nakratko, može skrenuti pažnju s Kosova, dobit je za njega. Politika Srbije, koju EU i SAD na moje čuđenje toleriraju (kažem na čuđenje, jer je ta politika očita i očito opasna) je tzv. politika zamrznutog konflikta – ne samo prema Kosovu, nego i prema Bosni i Crnoj Gori, pa čak i Hrvatskoj - kaže Nikolaidis.