Kako je Europa stigla do ovog trenutka? ‘Trebaju joj neofašisti da pobijedi u ratu protiv fašista!‘

Nakon pobjede Giorgije Meloni iz stranke Braća Italije, slušateljima radija BBC rečeno je da će prošlotjedni parlamentarni izbori u Italiji rezultirati "prvim čelnikom s krajnje desnice nakon Benita Mussolinija" u toj zemlji. Istina je da je kao mlada žena Meloni postala strastveni pristaša neofašističke stranke te su je jednom uhvatile kamere kako Mussolinija opisuje kao "najboljeg političara u posljednjih 50 godina".

No, predstavljati Meloni danas kao nacionalnu čelnicu u izravnoj korelaciji s Mussolinijem bilo bi predaleko novinarsko pretjerivanje, ocjenjuje u svom komentaru za Financial Times Timothy Garton Ash, britanski povjesničar, pisac, komentator te profesor europskih studija na Sveučilištu Oxford.

Sa svojom zapaljujućom retorikom oblikovanom u paroli "Bog, domovina i obitelj", Meloni je nedvojbeno antiimigracijska, desničarska populistica, snažna društvena konzervativka i euroskeptična nacionalistkinja, ocjenjuje autor. Ona najavljuje nevolje za Bruxelles i bijedu za mnoge koji žele biti imigranti u Europskoj uniji. Čestitke su joj odmah stigle od šefice francuske krajnje desne stranke Nacionalno okupljanje Marine Le Pen i srodnih duša iz Mađarske, Poljske i Španjolske. Izbori u Italiji uvode takve tendencije dublje u glavni tijek europske politike.

Osim toga, postoji jedna mrlja svojstvena Italiji - pomalo opušten, čak popustljiv odnos prema fašizmu Benita Mussolinija, osobito u dijelu talijanske desnice. Povjesničar Paul Corner istražio je ovaj fenomen u svojoj pravovremenoj novoj knjizi "Mussolini u mitu i sjećanju" (Mussolini in Myth and Memory), ističe autor.

U Rusiji prisutne sve povijesne značajke fašizma

Mussolini je činio i "pozitivne stvari", rekao je talijanski političar Antonio Tajani u trenutku kada je bio predsjednik Europskog parlamenta 2019. godine. Silvio Berlusconi, čija je stranka Forza Italia jedan od koalicijskih partnera Giorgije Meloni - ali i Tajanijeva stranka - izjavio je za list Spectator 2003. godine da "Mussolini nikoga nije ubio".

Dvoje Mussolinijevih unuka izašli su na izbore pod neofašističkim trobojnim plamenom na zastavama Braće Italije. Nemoguće je, ističe autor, zamisliti nešto usporedivo u suvremenoj njemačkoj politici.

Ipak, ni ove dvije stvari zajedno, kako se navodi, ne doprinose ozbiljnoj optužbi za fašizam, niti u vjerojatnim politikama nove vlade, a kamoli u širem političkom sustavu Italije. Dapače, nakon 1945. godine Italija je imala neobičnu kombinaciju političke nestabilnosti i institucionalnog kontinuiteta te postoje jake ustavne kontrole i ravnoteže. Talijanska demokracija, navodi autor, danas je manje ozbiljno ugrožena od američke.

Ideologija Meloni može biti reakcionarna i nacionalistička, no sadrži malo, ako imalo, veličanja borilačkog, a kamoli stvarnog nasilja, što je karakteristično za fašizam. Talijanski pisac Umberto Eco izdvojio je u tom smislu španjolski falangistički slogan "Živjela smrt!" (Viva la Muerte).

Postoji, međutim, s druge strane ozbiljan kandidat za ovu etiketu, a to je, kako navodi autor, Rusija Vladimira Putina. Tamo se, smatra, mogu pronaći mnoge povijesne značajke fašizma - državno organizirani i utemeljeni kult jednog vođe, njegovanje dubokog osjećaja povijesne nepravde, indoktrinacija mladih i demonizacija neprijatelja, propaganda velike laži - u Putinovom slučaju, da su Ukrajinci fašisti.

Tu je i ideologija dominacije jednog naroda nad drugima pa za Putina Ukrajinci zapravo ne postoje kao narod, već su tek jedna verzija ruskog naroda. Također i estetika borilačkog mačizma i herojskog pokolja - prisjetiti se treba, kako se navodi, pohvala ruskog predsjednika postrojbi odgovornoj za zločine u Buči. A prije svega, tu je praksa žestoke represije u zemlji i genocidnog nasilja u inozemstvu.

Post-neofašistički vođa protiv fašističkog diktatora

Ash navodi da je dugi niz godina dijelio nevoljkost drugih znanstvenika i analitičara da riječ ‘fašizam‘ koriste u sadašnjem vremenu. Kao polimorfna pojava čak i na svom vrhuncu 30-ih godina prošlog stoljeća, fašizam je kasnije ‘patio‘ od viška definicija. Označiti nekoga kao "fašista" sugeriralo je dokono izjednačavanje s Adolfom Hitlerom, totalnim ratom i Holokaustom. Krajnja ljevica dodatno je ‘prostituirala‘ taj pojam, koristeći ga kako bi osudila sve, od kapitalističkih moćnika do osrednje discipliniranih školskih učitelja.

Putinizam ima postsovjetsku dimenziju koja je nova, dok povijesno karakteristični elementi poput aktivne masovne mobilizacije uglavnom nedostaju u današnjoj Rusiji. No, nijedan se povijesni fenomen ne ponavlja ovdje u potpuno istom obliku.

Nešto vrlo važno bi se izgubilo u razumijevanju pune raznolikosti suvremenih desničarskih politika kada bi si ljudi zabranili govoriti o fašizmu, kao što bi se to učinilo i kada bi se odrekli bilo kakvog spominjanja komunizma kada su u pitanju lijeve politike. Jer i uz sva upozorenja, može se, navodi autor, govoriti o ruskom fašizmu.

I Berlusconi i drugi koalicijski partner Giorgije Meloni, Matteo Salvini iz desničarske stranke Liga, s divljenjem su govorili o Putinu. S druge strane, žena koja će biti iduća talijanska premijerka izrazila je čvrstu podršku ujedinjenom zapadnom stavu protiv ruske agresije u Ukrajini.

To pokazuje koliko su europska društva daleko odmakla od euforičnog europskog optimizma ranih 2000-ih da bi se sada morala oslanjati na demokratski izabranog post-neofašističkog vođu da im pomogne pobijediti fašističkog diktatora, zaključuje Ash u svom komentaru.