KAKO JE GORBAČOV PREKO NOĆI UNIŠTIO SSSR Kinezi su ga nazivali idiotom, mlijeko, kava i sapun nestali su s polica, a Rusi su bjesnili...

Praktično nitko, ni u Istočnoj, ni u Zapadnoj Europi nije mogao predvidjeti razvoj događaja. Radikalne promjene u okamenjenom Istočnom bloku bile su nezamislive, a mogućnost da će promjene započeti u samom Sovjetskom Savezu opirala se i mašti.

Kada je 11. ožujka 1985. preuzeo dužnost generalnog sekretara sovjetske komunističke partije, ni Mihail Gorbačov nije mogao znati da će njegova politika u sljedećih šest godina izmijeniti tijek svjetske povijesti. Htio je reformirati Sovjetski Savez, a na koncu ga je uništio. Jasno, on nije bio jedini faktor, ali bio je presudan. Od njegovog dolaska na vlast 1985. do proljeća 1989., s istoka je puhao vjetar promjena koji će jačati dok ne postane uragan što ruši sve pred sobom i iz korijena mijenja stari poredak u Istočnoj Europi.

Nema drugog izbora

Novi generalni sekretar je rekao: “Očito je da svi mi moramo proći perestrojku. Svatko mora prihvatiti novi pristup i shvatiti da nemamo drugog izbora”. Što je perestrojka doista značila i kako će se njeno poimanje i njene posljedice mijenjati s vremenom i na kakav otpor će naići, bilo je nejasno. Isprva je Gorbačovu i članovima partije koji su ga oduševljeno podržali značila obnovu ideala Oktobarske revolucije iz 1917.

Gorbačov je bio čovjek sustava i na vlast je došao kao čovjek sustava. Bilo je jasno da će reforme kojima je težio - kakve god bile - na koncu oslabiti režim, njegovu strukturu moći i prevlast u Istočnoj Europi. Gorbačov je bio komunist i to mu nije bila namjera. Iako je bio suočen sa sve većim ekonomskim problemima i pogoršanim odnosima s neruskim narodima, Sovjetski Savez je bio stabilan u trenutku kada je Gorbačov stupio na dužnost. Vanjski dug nije bio visok, nije bilo unutarnjih nemira, a vojska i službe sigurnosti bile su lojalni oslonac režima.

Nitko nije slutio političku nestabilnost, ni manjina koja je htjela provesti nužne reforme, ni konzervativci koji su dominirali u Politbirou i koji su te reforme htjeli spriječiti. Bez dezintegracijskog učinka perestrojke Sovjetski Savez mogao je nastaviti s dosadašnjom politikom, koliko god je bila sklerotična, ali svakako bez straha od kolapsa u doglednoj budućnosti.

Već tada, a posebno kasnije, bilo je ljudi koji su tvrdili da bi Sovjetski Savez mogao uspješno slijediti primjer Kine koja je od 1979. pod vodstvom Denga Xiaopinga kombinirala ekonomsku reformu i snažnu, autoritarnu političku kontrolu. Navodno je takva strategija, po kojoj bi postupna politička preobrazba uslijedila nakon korjenite ekonomske reforme, mogla zauvijek sačuvati Sovjetski Savez. Gorbačov se s time nije slagao i tvrdio je da su takvi stavovi naivni. Bio je uvjeren da bi ekonomska reforma u Sovjetskom Savezu, bez značajnih političkih promjena, bila osuđena na propast. Deng je bio uvjeren da je Gorbačov “idiot”.

Zemlja u rasulu

Krajem 1988. postalo je očigledno da je ekonomija u rasulu. Gorbačovljeve reforme samo su pogoršale situaciju. Svi ekonomski pokazatelji ukazivali su na nagli pad. Sovjetski deficit bio je u alarmantnom porastu. Porez na prodaju votke postao je važna stavka proračunskih prihoda. Opadao je prihod od izvoza, ponajviše nafte i plina.

Tako golema zemlja, s obiljem prirodnih bogatstava, svoje devizne prihode trošila je na uvoz hrane. Krajem 1988. uvedeno je racioniranje osnovnih namirnica, uključujući meso i šećer. Bolnice su oskudijevale u lijekovima. U roku od godine dana neke su svakodnevne potrepštine - mlijeko, čaj, kava, sapun - nestale iz trgovina. Bijes običnih građana postao je opipljiv. U mnogim dijelovima zemlje izbili su štrajkovi. Ali, Gorbačov se više nije mogao povući.

REUTERS

Započeo je evolutivnu reformu koja se preobrazila u revolucionarnu promjenu. Sveopća implozija nije se ograničila samo na Sovjetski Savez. Imala je neizbježne posljedice i na sovjetske satelite i sovjetsko carstvo u Istočnoj Europi. Strukturne probleme sovjetskih satelita produbila je naftna kriza sedamdesetih godina.

Ekonomsko zaostajanje sovjetskog bloka za zapadnim ekonomijama bilo je sve veće. Sredinom osamdesetih je zaduženost istočnoeuropskih država dosegla alarmantne razine. Veći dio deviznih prihoda korišten je za servisiranje duga zapadnim bankama. Izlaza iz tog začaranog kruga nije bilo. Gorbačovljevi savjetnici rekli su mu da Istočna Europa za Sovjetski Savez nije ništa drugo nego ekonomski teret i da od nje nema nikakve strateške koristi.

Preuzeo vlast

Danas je, u svjetlu kasnijih događaja, lako govoriti o neizbježnoj propasti komunističkih režima. Koliko god su njegovi unutarnji problemi bili teški, sovjetski blok se uopće nije doimao kao da je na rubu propasti kada je u ožujku 1985. Mihail Gorbačov preuzeo vlast u Moskvi. Prethodni sovjetski vođe drugačije su reagirali na krize u satelitskim državama.

Posegnuli su za oružanom silom 1953. u Istočnoj Njemačkoj, 1956. u Mađarskoj i 1968. u Čehoslovačkoj. Moskva nije trpjela nikakav neposluh u svojem carstvu koji bi mogao dovesti u pitanje same temelje sustava. Gorbačovljev novi pristup odnosu prema sovjetskim satelitima i odustanak od očuvanja sovjetske prevlasti po svaku cijenu, bili su ključni faktori mirne evolucije prema stvarnoj neovisnosti istočnoeuropskih država i uspostavi pluralističke demokracije.

Nemoguće je precijeniti osobni doprinos Mihaila Gorbačova dramatičnim promjenama u Sovjetskom Savezu i Istočnoj Europi. Bio je to klasičan primjer za Marxovu tezu da pojedinci stvaraju povijest, ali “pod uvjetima u kojima su zatečeni” (i, dodajmo, s posljedicama koje ne mogu predvidjeti). Jasno, Gorbačov je bio u prilici djelovati kako je djelovao zbog golemih strukturnih problema Istočne Europe.

Također, u Sovjetskom Savezu i drugim istočnoeuropskim zemljama bilo je - negdje više, negdje manje - ljudi koji su spremno podržavali njegove reforme i zahtijevali još radikalnije promjene. U svakom slučaju, bez Gorbačovljeve osobne težnje k promjenama, usprkos preprekama, tijek povijesti bio bi drugačiji. Koliko i kako drugačiji, nemoguće je reći. Vjerojatno bi sustav prije ili poslije implodirao. No na to bi se čekalo godinama i ako bi se uopće dogodilo, dogodilo bi se u drugačijim okolnostima.

Činjenica da se kolaps dogodio tako brzo, tako potpuno i gotovo bez nasilja i krvoprolića, u velikoj mjeri je osobna zasluga Mihaila Gorbačova.