Na Olimpijadi u Finskoj odigrane su dvije nogometne utakmice između Jugoslavije i SSSR-a. Bilo je to mnogo više od nogometa - pravi rat dviju socijalističkih zemalja koje su se prije četiri godine razišle oko Rezolucije Informbiroa, zbog čega se na granicama Jugoslavije ozbiljno zveckalo oružjem
Prije točno 65 godina, svježih srpanjskih dana - u nedjelju 20. i utorak 22. - u finskom gradu Tampereu, smještenom između jezera Näsijärvi i Pyhäjärvi, na lokalnom stadionu Ratina u sklopu XV. olimpijskih igara igrale su se utakmice najvećeg mogućeg političkog rizika: Jugoslavija - SSSR ili, kako su još ušle u povijest, sraz Tito - Staljin.
Bila je 1952., prošlo je tek sedam godina od završetka Drugoga svjetskog rata, Europa je još lizala rane, tragovi razaranja bili su vidljivi, a već se zaratilo na Korejskom poluotoku, nad Europom je spuštena željezna zavjesa i ponovno je zamirisalo na moguću krv jer su dvije socijalističke zemlje, Jugoslavija i SSSR, došle na rub rata. Titov režim 1948. ne prihvaća Rezoluciju Informbiroa, što će promijeniti sudbinu naroda u Jugoslaviji, okrenuti zemlju u drugom smjeru te je učiniti “mezimcem” hladnog rata. U SSSR-u i drugim zemljama “narodne demokracije” gromoglasna suđenja “Titovim špijunima”, a za Tita se govori da je fašist, izdajnik, lakaj imperijalizma, prodana duša, Juda.
Ni Tito nije ostao dužan - na Golom otoku bio je logor za sve pristalice IB-a i Staljina. Tito se tih godina okrenuo SAD-u koji mu daje pozamašan kredit od 50 milijuna dolara, žito, jer je žetva podbacila, i oružje. Na granicama Jugoslavije i komunističkih zemalja Mađarske, Rumunjske, Bugarske i Albanije gotovo svakodnevno se puškara. Ima i mrtvih. Očekuje se ruska intervencija.
Heroji ili kukavice
I sada ovakva neočekivana prilika. Prve Olimpijske igre na kojima nastupa SSSR i odmah drugog dana natjecanja susret stoljeća koji će ih obilježiti: u osmini finala nogometnog turnira igraju dvije neprijateljske države koje se gledaju preko nišana. U oba tabora blaga panika: “Kud baš na njih. Samo probaj izgubiti!” Alarm na uzbunu je zazvonio. Od Lisabona do Vladivostoka čekala se vijest iz Tamperea. To više nije bila obična utakmica. Morala se dobiti, to je pitanje ideološke i svake druge časti, a pobjeda dokazuje da je pobjednička strana u pravu i kada je u pitanju i Rezolucija IB-a i smjer socijalističkog razvoja. I jedan i drugi nogometni stožer na vezi su s političkim vodstvima u zemlji. Jugoslavija je tada imala jednu od najboljih reprezentacija na svijetu, ali i Rusi su bili iskusni i ne manje dobri. No, nije stvar samo u tome. Iz Beograda i Moskve stižu naredbe da se ne smije izgubiti. Nema labavo. Doduše, Rusi su do zadnjeg čekali odobrenje iz Kremlja da se uopće igra. Vijećalo se hoće li se igračima dopustiti da se rukuju s Jugoslavenima. U rusku svlačionicu sišao je čelnik Komunističke omladine Aleksandar Šelepin, poslije šef KGB-a. Čitalo se Staljinovo pismo. Vožd je objasnio situaciju, ali i upozorio igrače na odgovornost u slučaju poraza. Oni su itekako bili svjesni što to znači. Staljinovo pismo više je izazivalo zebnju nego što je motiviralo. Golman Ivanov poslije je u svojim memoarima zapisao: “Nitko nije govorio o taktici i nogometu, samo o političkoj situaciji. Kao da je u pitanju razgovor prije bitke, a ne prije utakmice”.
I u “plavoj” svlačionici bila je slična situacija. “Znali smo da je cijela zemlja na nogama, da vlada napetost”, pričao je Vladimir Beara, a reprezentacija je zatrpana stotinama telegrama podrške iz zemlje, od radnih kolektiva preko vojnika u karaulama do pionirskih organizacija. Uoči samog izlaska na teren, pred više od 17 tisuća znatiželjnika, u jugoslavensku svlačionicu ambasador je donio Titov telegram podrške.
“Noge su nam se odsjekle. Sad ti igraj kad Tito šalje telegram. Hrabrili smo jedan drugog, a ovo nam nije trebalo”, prisjećao se te utakmice veliki Vladimir Beara, jedan od sedam hrvatskih igrača koji su igrali te utakmice, uz četiri srpska igrača. Doduše, klupski odnos bio je suprotan: četiri igrača iz hrvatskih klubova i sedam iz srpskih.
“Dečki, za ljude doma danas postajemo heroji ili kukavice”, rekao je prije izlaska na teren Zlatko Čik Čajkovski, “purger” u dresu Partizana. Ivanov je, pak, rekao kako je čuo nekog ruskog igrača: “Danas smo gladijatori. Ovo je pitanje života i smrti”.
Engleski sudac Arthur Ellis izveo je ekipe: Ivanov, Križevski, Bašaškin, Nirkov, Petrov, Netto, Trofimov, Nikolajev, Bobrov, Marjutin, Beskov, a u plavim dresovima Beara, Stanković, Crnković, Čajkovski, Horvat, Boškov, Ognjanov, Mitić, Vukas, Bobek i Zebec. Sastav koji je tih godina znalo izdeklamirati svako dijete i u polusnu. Na licima igrača napetost. Ruski kapetan Bobrov oklijevao je nekoliko trenutaka prije nego što je na centru prihvatio ispruženu ruku kapetana suparnika - dinamovca Ivice Horvata.
U publici je bilo više onih kojima je bliža Jugoslavija, iako su Sovjeti angažirali pravovjerne finske komuniste da daju podršku momcima u crvenim dresovima. Utakmica iz snova, nakon prvotnog laganog ispitivanja, Jugoslaveni lete terenom. U prvom poluvremenu već je 3-0: Mitić, Ognjanov, Zebec. Rusi su bili potpuno izgubljeni. Titova reprezentacija gospodarila je terenom. Vukas, Mitić, Bobek, Čajkovski, Horvat - ne znaš koji je igrao bolje. Dok su zgromljeni ruski igrači na poluvremenu ulazili u svlačionicu, ljutiti rukovodioci, u strahu za sebe, dočekali su ih uvredama: “Fašisti!”
Suludi preokret
Leonid Ivanov se sjeća: “Svi smo šutjeli. Grobna tišina. Nismo mogli doći do riječi ni daha”. Vsevolod Bobrov, pak, napisao je: “Gledam Leonida. Plače! Tješim ga da ćemo sada proigrati. Ni on ni ja ne vjerujemo u to puno”. Šef Ruskog nogometnog saveza, Granatkin, pokušao ih je ohrabriti: “Ma, ne mogu oni u ovakvom tempu igrati do kraja”. Izbornik Boris Arkadjev samo je rekao: “Vukasa, Vukasa moramo zaustaviti”. Naime, Hajdukov napadač Bajdo Vukas bio je začetnik svih akcija “plavih”. No, nije dobro krenulo po Ruse - Bobek je u prvom napadu povećao na 4-0. Rusi nekako smanjuju, ali Zebec u 59. minuti zabija za 5-1.
I tada je uslijedilo najnevjerojatnijih posljednjih 15 minuta utakmice u povijesti nogometa. “Strah od strašnog rezultata nas je potaknuo. Ni sam ne znam kako, ali počeli smo igrati kao ludi. Osjetili smo da Jugoslaveni padaju. Igrali smo iznad svojih snaga, mogućnosti i znanja”, napisao je poslije o toj utakmici Igor Netto te otkrio kako je Bobrov vikao: “Sad! Sad! Pali su!”
“Dogodio nam se black out. Totalno smo pali. Ni danas ne znam kako. Ne znam jesmo li se opustili, prepali ili umorili. Valjda sve pomalo, ali nismo više mogli. Možda bi nam bilo lakše da smo vodili s manjom razlikom. Siguran sam da 2-0 ili 3-1 ne bismo ispustili, a ovako... Olovo u nogama. Kaj da ti velim”, pričao je poslije Stjepan Bobek o tom suludom preokretu.
Staljinov bijes
Rusi su, naime, u 15 minuta postigli četiri pogotka i došli do 5-5! Bobrov tri gola, Trofimov pa Petrov u 89. minuti. U produžetku, uoči samoga kraja, Rusi su imali šansu - lopta je prošla Bearu, poletjela prema praznoj mreži. Gol! Ne! Stativa. Ellis svira kraj.
“Kada sam vidio tu loptu kako ide prema golu, nisam više mogao progovoriti ni riječ. Izgubio sam dar govora. Prijenos je nastavio Hrvoje Macanović, legenda zagrebačkog sportskog novinarstva, koji je uspio ostati pribraniji”, ispričao je poslije o toj nogometno-političkoj drami beogradski radio reporter Radivoje Marković. Ruski reporter, pak, govorio je samo imena ruskih nogometaša. Igrače Jugoslavije nije imenovao. Nazivao ih je tek protivnicima.
“U produžetku smo i mi i Rusi bili iscrpljeni. Grogirani kao boksači nakon knockdowna. Samo smo čekali kraj. Strah nas je bilo da ne izgubimo. Bili smo prazni. Nismo mogli ni disati, a kamoli trčati”, rekao je legendarni Štef Bobek.
Dva dana poslije - nova utakmica. U isto vrijeme na istom stadionu. Isti igrači, isti sudac. Drama u Tampereu se nastavila. Rusi su krenuli nezadrživo. U 9. minuti Bobrov ih dovodi u vodstvo. A nakon toga, kao i igrači u plavim dresovima dva dana ranije, i oni padaju u paniku. No, Mitić (19), Bobek (29) iz penala te Čajkovski (59) dovode do konačnih 3-1! Pobjeda Jugoslavije. “Nikad u životu nisam osjetio takvo olakšanje. Svi smo bili presretni, zbog nas, ali i zbog naših ljudi koji su to očekivali”, pričao je Bobek.
Tito je nadvisio Staljina. Na Brdu kod Kranja, gdje su Tito i najuži kabinet slušali prijenos, veselje. Pucalo se iz strojnica.
A u Kremlju? Prijenos je za SSSR prekinut u drugom poluvremenu i Rusi će rezultat doznati tek 11 godina poslije! Staljin je bio izvan sebe. Poraz je doživio kao osobnu uvredu. Svim igračima oduzeta je titula “zaslužnog sportaša” koja je nosila mnoge privilegije. Staljinova osveta bila je strašna. U bijesu je rasformirao moskovski klub CDKA koji je dao najviše reprezentativaca. Ukazom 793 zbog “sramoćenja države i socijalizma” klub se stavlja izvan funkcije usred prvenstva. U ukazu 808 stajalo je da su igrači “ukaljali prestiž sovjetskog sporta i države”, a poimence se spominje nezalaganje igrača. Jurij Nirkov je poslije rekao: “Mirisalo je na Sibir, ali smo ga, srećom, izbjegli”. “Postrojba koja se osramoti na bojištu biva rasformirana”, objasnio je, pak, Staljinov šef policije Lavrentij Berija. CDKA je obnovljen nakon Staljinove smrti kao CSKA.
Kod Tita druga slika. Iz proračuna je svaki igrač dobio nagradu - 500 dolara, a Tito je osobno odobrio da mogu ići igrati na Zapad! Staljin je drugi put poražen.
Prijenos utakmice na radiju, s glasom Radivoja Markovića, obilježio je i jednu od ključnih scena u filmu “Otac na službenom putu” Emira Kusturice, a u Rusiji je 1990. o toj utakmici snimljen igrani film “Gol u kremaljska vrata” Pavla Ljubimova. U svojim memoarima Vsevolod Bobrov je zapisao: “Bili smo taoci situacije i jednog napetog vremena”.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....