Prije samo šest mjeseci Angelu Merkel su slavili kao spasiteljicu Europe, doraslu idealima otvorenosti i tolerancije tako što je otvorila vrata milijunima izbjeglica koji bježe od strahota građanskog rata u Siriji, piše britanski Daily Telegraph na početku svoje velike analize političkog trenutka u kojem se danas nalazi njemačka kancelarka.
'Mi to možemo', kazala je svojedobno, izražavajući dobrodošlicu prvim vlakovima koji su izbjeglice počeli dovoziti na kolodvor u Münchenu. Na peronima kolodvora tih su se dana okupljali brojni građani, koji su pridošlice dočekivali s pljeskom odobravanja, želeći na taj način i javno demonstrirati da je Njemačka drugačija od Mađarske i drugih istočnoeuropskih država koje su izbjeglički val dočekale s negodovanjem.
To je bilo u rujnu, ali koliko su se stvari odonda do danas promijenile! Njemačka se danas suočava s realnošću u situaciji u kojoj nastoji apsorbirati više od milijun migranata kojima je ondje obećan bolji život.
Najveći teret tog suočavanja podnijela je kancelarka osobno. Prema istraživanjima javnog mnijenja, njezina se popularnost u veljači srozala na najnižu razinu u četiri godine, a najtiražniji njemački dnevni list 'Bild' nedavno je na kioscima osvanuo s velikim pitanjem na naslovnici: 'Je li Merkel još uvijek pravi izbor?' Prije samo godinu dana ovakva bi naslovnica, primjećuje Telegraph, bila nezamisliva.
U nastavku analize, koju potpisuju Telegraphov urednik europske politike Peter Foster i novinar Justin Huggler, nastoji se dati odgovor na pitanje s Bildove naslovnice: je li europska željezna lady uistinu gotova i što joj je činiti da zaustavi pad popularnosti (samo je prošli mjesec izgubila 12 postotnih poena)? Hoće li najmoćniju europsku političarku pomesti događaji u Siriji, Turskoj i na sjeveru Afrike nad kojima ona sve više gubi kontrolu?
Merkel je kroz ovo već jednom prošla
Stvari bez ikakve sumnje, navodi Telegraph, u ovom trenutku za kancelarku ne mirišu na dobro, no list upozorava i da, prije nego je se otpiše, valja napomenuti da je ona u sličnoj situaciji već bila. Dogodilo joj se to u rujnu 2011. godine, kada joj je popularnost također pala ispod 50 posto.
U to je vrijeme javnost bila bijesna zbog načina na koji se Merkelin kabinet nosio s krizom u eurozoni, a posebice sa situacijom u bankrotiraloj Grčkoj. Većina se također snažno protivila njezinom stavu da se Njemačka ne bi trebala odreći svojih nuklearnih centrala nakon katastrofe koja je uslijed velikog tsunamija zahvatila elektranu u Fuskushimi.
Pragmatična kakva je, kancelarka se dala u rješavanje problema: protivnike u vlastitim redovima ušutkala je obećanjem da će Njemačka sve svoje nuklearne elektrane ipak zatvoriti do 2022. godine, a konkretnije se pozabavila i krizom u eurozoni te ju je uspjela primiriti, barem kratkoročno.
Dvije godine nakon što su brojni analitičari predvidjeli njezin konačni pad, Merkel je na izborima odnijela pobjedu, ponajprije zahvaljujući personaliziranoj kampanji u kojoj je isticala svoju ulogu kormilara u rješavanju nevolja u eurozoni. Umalo je osvojila apsolutnu većinu, a u razdoblju od 2012. do 2014. godine popularnost joj je skočila do enormnih 77 posto.
'Samo bi budala išla protiv Merkel'
Svi oni koji joj ponovno predviđaju politički kraj trebali bi imati na umu, upozorava Telegraph, da uz sve loše vijesti oko migrantske krize - velik broj neregistriranih ljudi, masovni seksualni napadi u Kölnu - kancelarka i dalje uživa popularnost o kakvoj većina europskih lidera može samo sanjati.
Tako da nije sasvim primjereno reći da se Njemačka 'odljubila' od svoje kancelarke. Bilo bi možda bolje reći da je nastupila svojevrsna oluja u romansi. Jedan je njemački politički komentator prošle godine rekao da bi se samo budala usudila ići protiv Angele Merkel jer ona iza sebe ima čitave oklopne divizije obožavatelja. 'Tko god bi pokušao izvesti stranački udar na nju uništio bi samog sebe', rekao je profesor Karl-Rudolf Korte.
Slaba politička konkurencija
Vrijedi napomenuti i da bi kancelarkina Kršćansko-demokratska unija (CDU), kada bi se u Njemačkoj izbori održavali sutra, i dalje osvojila najviše glasova, a trenutna bi koalicija i dalje imala većinu. Jedan od glavnih razloga za to leži u činjenici da Merkel trenutno nema ozbiljnog političkog suparnika.
Druga najjača stranka u Njemačkoj, Socijaldemokratska partija (SPD), već je u koaliciji s CDU-om i obilježena je istom politikom koju vodi kancelarka. Od parlamentarnih stranaka, preostali su samo još Zeleni i Lijeva stranka (Die Linke), koji su također zauzeli liberalne stavove spram izbjeglica, pa im to u startu ograničava kredibilitet u slučaju da požele napadati kancelarkinu migracijsku politiku.
Izvan Bundestaga kao najjača politička snaga profilirala se desno-populistička Alternativa za Njemačku (AfD), koja je na zadnjim izborima s 4,7 posto osvojenih glasova ostala ispod praga, ali je u međuvremenu, od početka izbjegličke krize, gotovo utrostručila popularnost i sada ima podršku 12,5 posto građana. Ipak, s obzirom na strah od ponovnog javljanja krajnje desnice, koji je usađen u poslijeratno njemačko društvo, Telegraph piše da je teško za vjerovati kako će AfD ikada biti išta više od marginalnih igrača.
Kada je riječ o pojedincima, nakon gotovo 11 godina provedenih na vlasti, nema nikoga na vidiku tko bi mogao parirati Angeli Merkel. Horst Seehofer, njezin najžešći kritičar, na čelu je Kršćanske socijalne unije (CSU), stranke koja djeluje isključivo u Bavarskoj i, prema ocjeni Telegrapha, ne može joj predstavljati izazivača na državnoj razini.
To znači da je jedino preostao Wolfgang Schäuble, njemački ministar financija. On ima snagu, a i ne bi mu bilo mrsko zasjesti u fotelju kancelara, no dosad se nije usudio ići protiv Merkel. S druge strane, on već ima 73 godine, a zbog načina na koji se postavio spram grčkog duga, u Europi bi zasigurno izazivao podjele.
Miran san?
Može li, dakle, Merkel mirno spavati i čekati povratak popularnosti? Kada bi barem stvari bile tako jednostavne, navodi Telegraph i podsjeća da su 2011. godine stvari bile u mnogo većoj mjeri pod kancelarkinom kontrolom, nego što su to danas.
U to je vrijeme obećala zatvoriti nuklearne elektrane, dogovorila je paket financijskog spasa za Grčku, postigla je dogovor oko smanjenja poreza i nakon svega je pobijedila na izborima. No, danas njemačka fiskalna moć nije tolika da bi bila u stanju zaustaviti ratove na Bliskom istoku ili prisiliti Tursku da zaustavi izbjeglice koje iz njezinih kampova bježe prema Grčkoj i Italiji. Također, nisu urodili plodom njemački diplomatski napori da druge članice EU natjera da 'učine svoj dio' u svladavanju izbjegličke krize.
Što ako, pita se nadalje Telegraph, usred izbjegličkog kaosa ponovno na dnevni red ispliva mogućnost izlaska Grčke iz eurozone? Brzih rješenja u tom slučaju nema.
Kancelarka je već učinila sve što može u Njemačkoj: postrožila je uvjete za dobivanje azila kako bi onemogućila ekonomske migrante u zlouporabi sustava, stavila je većinu balkanskih i sjevernoafričkih država na popis tzv. sigurnih zemalja, čijim se građanima zahtjevi za azilom automatski odbijaju; svim azilantima je otežano dovođenje obitelji sa sobom u Njemačku; nakon masovnih seksualnih napada u Kölnu zakonski je omogućena brža deportacija azilanata koji počine neko kazneno djelo...
Učiniti bilo što više od navedenoga bilo bi jako osjetljivo, piše britanski list. Merkel ne može zatvoriti granicu kao što to mogu Švedska, Danska ili Austrija jer bi nakon toga to učinili svi ostali i potpuno bi se urušio Schengen, a to si Europa ne bi mogla priuštiti.
Kancelarka može ponovno otići u Tursku i moliti njezina predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana da učini nešto kako bi zaustavio dotok azilanata u Europu. Problem je što Ankara zauzvrat traži sve više novca, povrh tri milijarde eura koje je već obećala Europska unija, a i pitanje je što zapravo Erdogan može i želi li uopće išta učiniti da bi pomogao Europi.
Ako Merkel ne može natjerati Tursku da riješi problem, jedino preostalo rješenje je pritisnuti Grčku, koja je ulazna točka za većinu azilanata koji dolaze u EU. Europska bi unija mogla dati novac kako bi pomogla Grcima da se nose s velikim brojem ljudi, kako bi izgradili izbjegličke kampove i osigurali svoje granice.
No, to bi moglo izazvati kaos u državi koja se upravo nastoji oporaviti od ekonomske propasti. U slučaju da Grčka bude ostavljena da se sama nosi s valom izbjeglica, moglo bi doći do velikih prosvjeda, prijevremenih izbora i nestabilnosti. Tu bi se onda pojavila i mogućnost izlaska Grčke iz eurozone, baš u trenutku kada su i Merkel i ostatak Europe pomislili da to više nije opcija.
Ključan ispit
Što, dakle, slijedi za njemačku kancelarku?
Ključni ispit na rasporedu je već u ožujku, kada se u trima saveznim pokrajinama održavaju izbori. Telegraph podsjeća da je poraz na pokrajinskim izborima svojedobno bio početak kraja vlasti njezina prethodnika, socijaldemokratskog kancelara Gerharda Schrödera 2005. godine.
CDU ne mora odnijeti pobjedu 13. ožujka, ali ako ne ostvari neki respektabilan rezultat u stranci bi mogla nastati panika i u strahu od poraza na izborima na državnoj razini, koji se održavaju sljedeće godine, mogla bi krenuti u potragu za novim liderom koji bi zamijenio Merkel.
Kancelarku također očekuje i sudski pravorijek u ustavnosudskom postupku koji je protiv njezine migracijske politike najavio šef CSU-a Seehofer.
Tri scenarija
Telegraph u konačnici iznosi tri moguća scenarija za Angelu Merkel.
Prvi je scenarij trijumfa, najbolji za kancelarku. Uspije li izvojevati pobjedu na pokrajinskim izborima, kritičarima će moći spremno kontrirati argumentom da svojoj stranci i dalje donosi glasove. Sva gunđanja u stranci bi u ovom scenariju brzo utihnula, potencijalni izazivači bi joj obećali lojalnost, a kancelarka bi mogla uhvatiti nešto zraka. Ipak, i u rujnu se održavaju izbori u još dvjema pokrajinama, tako da ne bi mogla sasvim mirno spavati.
Dodatno, doživi li desničarski AfD izborni debakl, bio bi to bonus za Merkel, koja bi mogla reći da je većina birača u Njemačkoj i dalje okrenuta prema centru. Također, propadne li Seehoferov ustavnosudski postupak, Merkel bi dobila dodatni vjetar u leđa.
Drugi scenarij podrazumijeva CDU-ov poraz na pokrajinskim izborima, ali Merkelin ostanak na čelu stranke. Telegraph navodi da bi kancelarka morala nakon izbornog poraza djelovati brzo kako bi zadržala uzde. Postoji mogućnost da će se javiti neki izazivač, ali uz obećanje promjene političkog smjera, ona bi uspjela opstati.
Kada je riječ o mogućem političkom zaokretu, mogućnosti za Merkel su ograničene. Mogla bi se vratiti ideji da se azilante zadržava u pograničnim tranzitnim kampovima ili bi mogla pristati da postavi limit na broj azilanata koje je Njemačka spremna primiti. No, bez zatvaranja granice, taj limit bi bilo gotovo nemoguće provesti.
U slučaju da na sudu prođe Seehoferov podnesak kojim on smatra da je migracijska politika protivna ustavu, Njemačka bi mogla upasti u ustavnu krizu, a kancelarka bi se mogla suočiti sa zahtjevima da podnese ostavku. No, kako sugerira Telegraph, ona bi tu situaciju vješto mogla iskoristiti da napravi zaokret i potpuno promijeni migracijsku politiku uz argument da zbog sudske odluke nije imala drugog izbora.
Treći scenarij podrazumijeva kancelarkin pad. U slučaju da CDU bude teško poražen na pokrajinskim izborima, zahtjevi za kancelarkinom ostavkom mogli bi postati prilično glasni, a u slučaju da AfD osvoji značajan broj glasova, bio bi to znak da se njemačko javno mnijenje okrenulo desnici te da je kancelarka izgubila dodir s političkom stvarnošću.
Napuste li je njezini instinkti pragmatičara i ostane li pri svojim trenutnim stavovima u pogledu izbjeglica, oporba unutar CDU-a brzo bi mogla iznjedriti izazivača koji bi Merkel srušio s čela stranke.
U ovom trenutku nije jasno tko bi taj izazivač mogao biti, ali činjenica je da nitko nije očekivao ni da će Merkel svojedobno naslijediti Helmuta Kohla.
Padne li Merkel, posljedice će se osjetiti daleko preko njemačkih granica. Posljednjih nekoliko godina ona je dominirala europskom politikom, a nitko ne može jamčiti da bi to sam po sebi mogao nastaviti neki budući njemački kancelar.
Telegraph u konačnici zaključuje da bi se u slučaju kancelarkina odlaska s čela kontinenta koji je podijelila izbjeglička kriza, moralo pojaviti novo vodstvo, ali nije jasno gdje. David Cameron je prezauzet nastojanjem da zadrži Britaniju u Europskoj uniji. Hoće li tu ulogu onda preuzeti Francois Hollande? Ili novi njemački kancelar?