Kijev pronašao Putinovu slabu točku, pad Iljušina pod velom tajne, traju ogorčene bitke za Avdiivku!

Petak 26. siječnja 2024. godine ujedno je 702. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Početak 24. mjeseca ruske agresije obilježilo je oblačno vrijeme s kišom krajem ovog tjedna – koja će za koji dan opet preći u snijeg kada nanovo zahladi početkom idućeg tjedna. Iako je privremeno zatopljenje krajem ovog tjedna ponešto smanjilo i potrebe za električnom strujom (pa nije bilo velikih redukcija) – ipak su veći dijelovi države imali problema s opskrbom, posebno u regijama Harkiv i Sumi koje su Rusi redovito napadali raketama i topništvom. Dok još itekako traju i sigurnosni problemi okupirane nuklearne elektrane Zaporižje, Ukrajina navodno razmišlja o jačanju svoje proizvodnje električne energije iz nuklearnih elektrana – gdje se spominje moguća gradnja dodatna 4 reaktora u već postojećoj elektrani Hmeljnicki. Navodno se pri tome planiralo dva bloka graditi temeljem ruske tehnologije uvezene iz Bugarske, dok bi preostala dva reaktora bila temeljena na zapadnoj tehnologiji koncerna Westinghouse (što je tehnološka baza i hrvatsko-slovenske nuklearke u Krškom). Naravno, sve to baš i nisu brza ili jednostavna rješenja za zimske probleme s nacionalnom opskrbom nezaobilaznom električnom energijom.

Stanje na terenu

Posebno hladno vrijeme početkom i sredinom ovog tjedna ponešto je usporilo, ali nije i zaustavilo kopnene okršaje širom ukrajinske bojišnice – baš kao što nije pretjerano utjecalo ni na brojne napade ruskog zrakoplovstva, te klasičnog i raketnog topništva. Iako se krajem tjedna više nije bilježilo bitnijih pomaka fronte – ipak trebamo napomenuti kako su bilježene dnevne borbe na sjeveru Donbasa (prostor istočno od Kupjanska, kod Sinkivke), ali i dvadesetak km jugoistočnije na cesti P-07. Nakon što su krajem prošlog tjedna agresori uspjeli osvojiti selo Krohmalne, izgleda da ondje traju intenzivni ukrajinski protunapadi ne bi li se obuzdalo daljnje ruske prodore – kako na sjever i sjeverozapad (u prostor sela Tabaivka), tako i jugozapadno (prema Berestove i dalje ka Stelmahivki). Izgleda da je usprkos žestokim borbama stanje ostalo stabilno i četrdesetak km južnije, na ukrajinskom potezu Makiivka-Nevske-Terni-Jampolivka-Torske (uz tok rijeke Žerebec), ali i dalje na jug, preko rijeke Siverski Donjec prema okupiranom Bahmutu. Jednako tako se i oko Bahmuta bilježe borbe bez mnogo pomaka, budući da branitelji zaustavljaju Ruse sjeverozapadno od grada (Bogdanivske i na cesti O-0506 prema Časiv Jaru), baš kao i jugozapadno (na cesti T-0504 prema Ivanivske), te južno uz prugu prema Gorlivki - od Klišćivke preko Andriivke prema okupiranoj Kurdjumivki.

Kod okupiranog Donjecka posebno treba spomenuti borbe oko ukrajinskog uporišta Avdiivka, gdje se izgleda još drži obrana sjeverozapadno i južno od grada – a ogorčene borbe izgleda traju na jugoistočnim prilazima Avdiivki gdje su prije nekoliko dana Rusi imali iznenađujući pomak kroz braniteljske linije oko 2 km u dubinu. Prema nekim neslužbenim navodima, izgleda da je to bilo postignuto korištenjem nekakvog podzemnog odvodnog tunela koji su agresori uspjeli kriomice raščistiti i onda njime iz svojih položaja doći u neposredno zaleđe ukrajinske obrane kod motela „Carska ohota“ i tamošnjih predgrađa Avdiivke. Ako je ovaj pomak stvarno i izveden na ovako inventivan način, nema sumnje da su ondje zadnjih dana upućena brojna ukrajinska pojačanja ne bi li se suzbilo za branitelje posebno neugodno rusko okupiranje visova na jugu Avdiivke s kojih puca dobar pogled na čitav jug mjesta i tamošnje položaje te promet. Napomenimo da su ove borbe, zajedno s neprekidnim bombardiranjima, potaknule dodatno evakuiranje preostalih stanovnika (njih još oko 1.060, preostalih do danas) – a bitno je otežan i bilo kakav dovoz humanitarne pomoći, koja također prolazi jedinom preostalom cestom u grad (Avdiivka-Lastočkine-Orlivka i dalje prema Pokrovsku), koja je neprekidno pod neprijateljskom vatrom. Od oko 20 tona humanitarne pomoći mjesečno prije eskalacije ruskih napada od listopada do danas, u zadnje vrijeme u grad stiže tek oko 3 tone mjesečno, što je natjeralo na trošenje davno pripremljenih zaliha koje je jako teško obnavljati.

Zadnjih dana su posebno žestoke borbe bile i jugozapadno od Avdiivke – kako nedaleko, oko ukrajinskih uporišta Pervomajske i Nevelske, tako i ponešto dalje – na oko dvadesetak kilometara, na potezu kod ukrajinskih uporišta Krasnogorivka-Georgiivka-Pobeda-Novomihailivka. Usprkos povremenim manjim pomacima agresora, ondje se obrana i dalje drži, baš kao i na potezu između Vugledara i Velike Novosilke – gdje se bilježilo ruske napade južno od Zolote Nive, zapadno od Staromajorske i oko ruskog uporišta Prijutne. Slična se situacija bilježila i u Zaporižju (borbe posebno na prostorima južno od Orihiva), ali i na donjem toku Dnjepra – gdje se i nadalje drže ukrajinski mostobrani na okupiranoj istočnoj obali Dnjepra, usprkos žestokim i ustrajnim napadima ruskih agresora. Za kraj napomenimo i da se uz čitavu dužinu ukrajinske bojišnice bilježe iznimno aktivna djelovanja bespilotnih letjelica na obje strane – gdje posebno upada u oči rusko korištenje kamikaza-dronova Lancet, kojima se učestalo napada ukrajinsku tehniku u neposrednoj pozadini borbenih zona.

Zračni napadi

Još u utorak 23. siječnja bilježilo se napade brojnih ukrajinskih bespilotnih letjelica na ciljeve u ruskoj pograničnoj oblasti Belgorod i Brijansk (naftni terminal) – dok je ruska strana višekratno raketama sustava S-300 napadala Harkiv (tri pogotka u večernjim satima, u okviru trećeg vala napada tog dana) s redovitim štetama na tamošnjoj civilnoj infrastrukturi. U noći na srijedu 24. siječnja tome se dodalo napad 6 kamikaza-dronova Shaheed-136/131 (samo jedan oboren u dolasku), a onda i barem dvije ruske rakete srušene iznad grada Dnipro (krhotine napravile štetu na tamošnjim poslovnim zonama). S druge strane, Ukrajinci su nastavili napade bespilotnim letjelicama po ruskim regijama Orel, Belgorod i Brijansk, dok se čulo i o kompletnom uništenju željezničkog mosta kojeg su okupatori gradili sjeverno od Mariupolja, kod mjesta Granitne. Taj je most prvi put bio napadnut 8. siječnja ove godine, a napadom od 23. siječnja izgleda da se temeljito usporilo ruska nastojanja za gradnjom pruge od okupiranog Mariupolja na sjever prema Volnovahi i bojišnici kod Vugledara – kojom bi se vojnu robu prenosilo iz Ruske Federacije, zaobilazeći južnu rutu preko ukrajinskim napadima redovito izloženog Krimskog mosta.

U noći na četvrtak 25. siječnja Rusi su opet Ukrajinu napali s 14 kamikaza-dronova Shaheed-136/131 lansiranih iz Primorsko-Ahtarska u Rusiji i rta Čauda na Krimu, koje se prvenstveno usmjerilo prema Odesi (ljudske žrtve i štete na stambenim te privrednim objektima). Od letjelica usmjerenih u dva vala, na kraju je njih 11 bilo uspješno srušeno od ukrajinske protuzračne obrane – za razliku od četiri rakete S-300 ispaljene iz Belgoroda prema Harkivu i još jedne rakete ispaljene iz okupiranog dijela Donjecke oblasti prema Krivom Rihu. Doduše, o njihovom se učinku na mjestima udara nije mnogo čulo. Konačno, u petak 26. siječnja nad Mikolajevom je srušena ruska navođena raketa Kh-59 ispaljena s lovca Su-34, a čulo se i o ponovljenim ruskim raketnim napadima na Harkiv (dvije rakete sustava S-300) te 8 raketa S-300 u modu napada na kopnene ciljeve po gradovima Mirnograd i Novogradivka u Donjeckoj oblasti (zaleđe ukrajinske bojišnice kod Avdiivke). Opet se tu uz civilne žrtve bilježilo i štete na stambenim objektima, vrtićima i trgovačkim centrima.

Posebno bitni ciljevi

Nakon ukrajinskih napada bespilotnim letjelicama na ruske naftne terminale na Baltiku kod Sankt Peterburga (prvo na "Peterburški Naftni Terminal" 18. siječnja, a onda i „Novatek“ u luci Ust-Luga 21. siječnja) – u srijedu 24. siječnja na meti se našla i ruska rafinerija kod mjesta Tuapse na obali Crnog mora. Ova jedina ruska obalna rafinerija nalazi se oko 125 km jugoistočno od Novorusijska te ukupno oko 430 km od najbližeg prostora pod ukrajinskom kontrolom, a većinom radi za izvoz. No njen je rad u srijedu kasno navečer bio prekinut napadom nekoliko bespilotnih letjelica u okviru „specijalne operacije Službe sigurnosti Ukrajine“ – kojima je izazvan požar kojeg se gasilo do ranih jutarnjih sati u četvrtak 25. siječnja. Ovakvi napadi, posebno ako postanu svakodnevna pojava, bitno će omesti ruski izvoz energenata putem Baltika i Crnog mora koji je izuzetno bitan izvor prihoda za Vladimira Putina i njegov režim u Moskvi.

Ponešto manje financijski upečatljivo bilo je rušenje ruskog vojnog transportnog aviona Il-76 u Belgorodskoj oblasti, prijepodne u srijedu 24. siječnja. Ovaj incident kod sela Jablonovo (Koročanski okrug Belgorodske oblasti, na oko 56 km sjeveroistočno od Belgoroda) ne bi bio smatran nečim posebnim u ratno doba – da se o događanju uskoro nisu krenule raspredati brojne dodatne priče. Dok je ukrajinska strana najprije izjasnila da se radilo o rušenju letjelice za koju se znalo da prevozi rakete sustava S-300 – kojima se iz Belgoroda učestalo gađa sjeveroistok Ukrajine – s ruske strane je krenula kanonada raznih tvrdnji i bijesa. Kao prvo, ustvrdilo se da je avion bio pun ukrajinskih ratnih zarobljenika, njih 65 s tek par čuvara i članova posade – koje se navodno mislilo razmijeniti taj dan. Uz to, gotovo odmah su se čuli i navodi kako je rušenje ruskog vojnog aviona bilo izvedeno s „3 rakete, vjerojatno iz sustava Patriot ili IRIS-T“ što bi, naravno, bio problem budući da zapadne zemlje načelno ne dozvoljavaju Ukrajini korištenje svoje vojne tehnike za napade na teritorij Ruske Federacije. Iako je vrlo brzo bila pokrenuta istraga na terenu – prostor pada ovog aviona ostao je zatvoren za javnost i uvelike obavijen velom tajne. Iako se nagađalo da bi za rušenje mogla biti odgovorna i ruska protuzračna obrana Belgoroda – gdje je u vrijeme rušenja bila na snazi zračna uzbuna – službeni izvori iz Ruske Federacije govorili su o ukrajinskom rušenju s dvije rakete ispaljene kod mjesta Lipci, oko 17 km sjeverno od Harkiva te desetak km od ruske granice. Navodilo se i da je ukrajinska strana navodno znala za transport – pa ipak rušila avion, samo da može optužiti Moskvu za „uništavanje ukrajinske vojske“. Iako se čulo kako je za taj dan zaista bila najavljena nekakva razmjena zarobljenika – uskoro se otvorilo pitanje razloga iz kojeg Rusija ne bi unaprijed objavila pristizanje zarobljenika zrakom u okviru već ranije primjenjivanih mjera osiguravanja sigurnosti ratnih zarobljenika. Iako se u petak 26. siječnja održala i razmjena većeg broja tijela palih boraca o kojoj se već duže vrijeme razgovaralo posredstvom Međunarodnog odbora Crvenog križa – sam taj Međunarodni odbor Crvenog križa nije znao ništa o nekakvoj mogućoj razmjeni koja bi se ticala navodnog ljudstva iz ruskog transportnog aviona.

Sve je u popodnevnim satima srijede 24. siječnja dodatno zakuhala ruska propagandistica Margarita Simonjan – kada je na svom Telegram-kanalu objavila navodni popis poginulih ukrajinskih vojnika s tog leta, na kojem je bilo i nešto ljudi koje se već početkom ove godine uspješno razmijenilo. Čitavu se situaciju iz Moskve ubrzo okarakteriziralo kao „teroristički čin kijevskog režima“ za koji se krenulo tražiti i međunarodnu osudu – a onda i izvanrednu sjednicu Vijeća sigurnosti UN, koja je na kraju po ruskom zahtjevu bila održana u četvrtak 25. siječnja.

Istoga dana u javnost su iscurili osobni podaci poginulih članova posade ruskog vojnog aviona iz sastava 117. pukovnije vojnog transportnog zrakoplovstva iz Orenburga – za koje se već u nekoliko navrata spominjalo da redovito transportiraju oružje i streljivo – a zapadni su se izvori suzdržali komentara do pribavljanja više informacija. Dijelovi olupine navodno su bili razbacani na oko 5 kilometara oko mjesta rušenja, a čulo se i da je u kritično vrijeme relativno nedaleko u zraku bio i još jedan ruski transportni avion s dodatnih 80 ukrajinskih ratnih zarobljenika – kojeg se hitno preusmjerilo (ta tvrdnja se kasnije prestala spominjti). Ujedno se za srušeni Il-76 moglo čuti da je imao službeni broj RA-78830 (ili prema ruskim izvorima službeni broj RF-86828) i da je ranije pripadao Prigožinovoj privatnoj kompaaniji „Wagner“, te da je letio kroz Egipat, Saudijsku Arabiju, Crveno more i Iran da bi onda s radarskih „trackera“ nestao u blizini Sirije nakon čega se pojavio iznad Belgoroda – iz čega se prije njegova rušenja izvodila i mogućnost dostave bespilotnih letjelica Shaheed, te let od Belgoroda na sjever u trenutku katastrofalnog oštećenja i pada. No dok se s ruske strane čulo kako je čitava situacija proizvod „ukrajinske unutarnje političke borbe“ – ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski je te srijede 24. siječnja otkazao sva putovanja do razjašnjavanja okolnosti slučaja, a pozvao je i na međunarodnu istragu dok se u samoj Ukrajini pokrenulo kriminalističku istragu radi razjašnjavanja okolnosti ovog slučaja. Ni danas predstavnici UN-a nisu mogli provjeriti informacije o padu ruskog aviona, iako se iz ruskih izvora čulo kako su pronađene „crne kutije“ već isporučene vojnom laboratoriju Ministarstva obrane Ruske Federacije. Naravno, za sada nema ništa od ikakvog neutralnog uvida u njihov sadržaj, kao ni od neutralnog pristupa mjestu pada – s kojeg se do sada vidjelo sve osim velikog broja mrtvih tijela, o kojima se ustrajno govori s ruske strane.

Sporna jahta u Hrvatskoj

Kako izgleda, ponešto se više zna o sudbini luksuzne jahte „Royal Romance“ koja je u četvrtak 25. siječnja isplovila iz trogirskog brodogradilišta u kojem se od ožujka prošle godine nalazila blokirana kao „sankcionirana imovina osoba bliskih ruskom režimu“. Plovilo za kojeg se navodilo da je u vlasništvu bivšeg ukrajinskog političara Viktora Medvedčuka – koji je nakon uhićenja u travnju 2022. razmjenom završio u Moskvi u rujnu 2022. godine – navodno nije pobjeglo iz Hrvatske u stilu jahte „Irina VU“, koja je krajem 2022. iz blokade u Betini na Murteru tiho prešla u Tursku. Dok se u Hrvatskoj čulo tek da je „na probnoj plovidbi radi održavanja“ – iz jednog domaćeg odvjetničkog društva se tvrdilo kako brod uopće više ne pripada sankcioniranom Medvedčuku nego da je oko 92 metra dugo plovilo vrijedno oko 200 milijuna eura od spomenutog ukrajinskog Rusa „transparentno stekao Lanelia Holdings“. Vlasnik ovog poduzeća je navodno ruski poslovni čovjek Aleksej Inkin (dakle, osoba koja nije ni pod kakvim međunarodnim sankcijama), koja tvrdi da je brod stekla prije početka rata u Ukrajini početkom 2022. godine te da se tu ne radi o prikrivanju vlasništva spornog Medvedčuka. S druge strane, iz ukrajinske agencije ARMA (Nacionalne agencije za upravljanje i povrat imovine) moglo se čuti kako je temeljem ukrajinskog zahtjeva za međunarodnom pravnom pomoći Okružni sud u Splitu odlučio jahtu predati Ukrajini. Dok Hrvatska navodno očekuje što skoriju predaju broda, aktualna provjera tehničke sposobnosti, plovnosti i rada motora održana je prema odluci Okružnog suda u Splitu, a „radi osiguranja zakonitosti, tijekom tehničkog pregleda proces je pratio lučki kapetan uz sudjelovanje hrvatske policije“ – dok je o sudskoj odluci Ukrajinu izvijestio državni tajnik Ministarstva vanjskih i europskih poslova RH te voditelj međuresorne radne skupine za potporu Ukrajini Frano Matušić. Nakon prijenosa broda na Ukrajinu, ukrajinska ARMA je dobila odobrenje za ponovno ispitivanje ove imovine te procjenu njene vrijednosti i njenu prodaju. Spomenuta prodaja jahte „Royal Romance“ bit će prvi primjer prodaje oduzete ukrajinske imovine koja se nalazi u inozemstvu, istaknula je na društvenim mrežama čelnica ukrajinske agencije ARMA Olena Duma. Naravno, time bi Hrvatska napravila veliki korak u pomaganju Ukrajini – dok se tek treba nadati da se ovo probijanje leda u nekoj daljnjoj budućnosti neće pretvoriti u pravni postupak temeljem kojeg bi na kraju Lijepa naša ruskim tajkunima nadoknađivala vrijednost broda predanog saveznicima u ratno doba 2024. godine (kako se već prijete hrvatski odvjetnici ruskog poslovnog partnera ukrajinskog negativca Medvedčuka).

Autor teksta je analitičar portala Obris.org koji i na Jutarnji.hr objavljuje vojne analize