AUTOBIOGRAFIJA DIDIERA ERBONA

Kraj iluzije o radničkoj klasi

“Oduševljavao sam se onim što je Sartre pisao o radničkoj klasi; prezirao sam radničku klasu u koju sam bio uronjen…”
 Profimedia

Tijekom 130 godina povijesti, ljevica i marksisti idealizirali su radništvo. Radnici su za njih bili nositelj povijesne promjene i revolucionarna klasa. To romantiziranje radništva duboko je obilježilo i socijalističku Jugoslaviju, a i danas se pojavljuje kod niza filmskih i vizualnih umjetnika koji reminisciraju “zlatno doba” rumenih zora i visokih peći.

Ta slika radništva - međutim - redovito se sudarala sa slikom stvarnog radništva - nerijetko glupe i uskogrudne stihije koja sama plete konop o koji će se objesiti. Svako romantiziranje radnika neizbježno zapinje na prizoru škverskih radnika koji u nasilnim prosvjedima pred Banovinom kreiraju poredak koji će ih uništiti. Zapinje na prizoru radnika srbijanskih i crnogorskih kombinata koji putuju na Slobine mitinge. Radnika s američkog Midwesta koji glasuju za čovjeka - Trumpa - koji im kani ukinuti zdravstvo.

Radništvo iz marksističkih knjiga je jedno, a ono stvarno radništvo - rekli bi Zagrepčani - čist nekaj drugega. Pa ako je tako, je li ikad postojalo “ono pravo” radništvo? Je li se radništvo pokvarilo, ili je uvijek bilo ovakvo? Kako se može biti ljevičar, a istodobno prema tom “novom” radništvu žutih prsluka i populizma imati zazor?

Ovih se dana u Hrvatskoj pojavila esejistička knjiga koja zasijeca upravo u te probleme. Autor te knjige je veteran intelektualac s desecima knjiga iza sebe i dugim stažem na onom što se zove intelektualna ljevica. Autor te knjige je - istodobno - deklarirani gej i autor niza knjiga o sociologiji homoseksualnosti. Čovjek o kojem je riječ je - također - radničkog podrijetla. Dijete je tvorničkog radnika i čistačice iz prigradskog mjesta Muizon pokraj Reimsa. No, umjesto ponosa, radničko podrijetlo je za autora te knjige bilo tek izvor nelagode, zazora i srama. Sram zbog homoseksualnosti bio je sram kojem se uspio othrvati. No, u njegovom životu postojao je drugi sram, puno jači, koji nije uspio procesuirati. Tom sramu je posvetio knjigu: a taj sram bio je klasni sram.

Iskreno pokajanje

Knjiga o kojoj je riječ zove se “Povratak u Reims” (Retour a Reims), a autor joj je francuski sociolog, filozof i aktivist Didier Eribon (1953). Riječ je o autobiografskom eseju u kojem Eribon - sad čovjek u sedmom desetljeću života - rekapitulira svoj mučni odnos s vlastitom obitelji. Riječ je o knjizi iskrenog pokajanja u kojoj Eribon sebe krivi što je zazirao od svijeta u kojem je ponikao. Istodobno, riječ je o pronicljivoj studiji slučaja koja onima koji to još ne žele shvatiti objašnjava kako su na mjestu jučerašnjih sindikata nikli žuti prsluci, te kako su dojučerašnji glasači komunista postali glasači Marine Le Pen.

Eribonova knjiga - koju je na hrvatski prevela Milena Ostojić, a objavili su je Sandorf i Multimedijalni institut - počinje smrću autorovog oca, nekadašnjeg tvorničkog predradnika koji je umro u dubokoj starosti nakon godina Alzheimera. Otac Eribon bio je pijanac, otresiti despot grubog jezika kojeg Didier nikad nije volio - stoga mu nije došao ni na pogreb. No, koji dan nakon pogreba Eribon se odlučuje posjetiti majku s kojom je bio u slabašnom kontaktu. Prvi put nakon trideset godina putuje u Reims, gdje je proveo nimalo sretno djetinjstvo i otkrio vlastitu homoseksualnost. Pri tom Eribon preispituje sam sebe i razloge zašto se tako silovito otrgnuo vlastitoj obitelji i podrijetlu.

Priznaje da je čitav život “manje ili više lagao o svom klasnom podrijetlu”, te s čuđenjem ustvrđuje da mu je “bilo lakše pisati o seksualnom nego o klasnom sramu”. Čitav intelektualni život - piše - prikrivao je tko je i odakle je. Nastojao je sakriti dijalekt. Užasavao se toga da ga netko od poznanika iz “novog života” susretne s rodbinom. Bio bi zgrožen kad bi shvatio da se neki od njegovih pariških prijatelja odaju “niskim”, “radničkim” užicima - recimo, uživaju gledati nogomet. Taj klasni stid kod Eribona se na neobičan način sudarao s činjenicom da je bio i ostao politički lijev. “I danas zatreperim kad vidim neki dokumentarni film o velikim štrajkovima 1936.” piše, ali “ipak osjećam odbojnost prema onom što poznajem kao stvarnost radničke klase... Užasava me mogućnost da se nađem u neposrednom kontaktu s onim što je bila - ili jest - radnička klasa”.

Nezakonito dijete

A ta radnička klasa je u slučaju Eribonove obitelji izgledala onako tegobno, bijedno i neromantično kako znaju čitatelji Zole ili Krleže. S obje strane, Eribon potječe iz siromašnih radničkih obitelji s puno djece. Baka mu je majku rodila kao nezakonito dijete sa španjolskim imigrantom koji je šmugnuo. Majka mu je bila bistra cura s dobrim ocjenama. U boljem bi se svijetu mogla školovati, no kako je rasla po djevojačkim domovima, dopalo je da bude sluškinja po bogataškim kućama, gdje je nerijetko bila izložena seksualnim uznemiravanjima.

Majčina majka je za vrijeme rata radila kao radnica u Njemačkoj, čini se da je imala i nekakvu vezu s Nijemcem zbog koje je poslije rata doživjela poniženje: gorljiva masa novoprobuđenih antifašista ošišala ju je javno. Didierova majka je kasnih 50-ih napravila barem jedan, ako ne i dva ilegalna abortusa. Eribonov otac bio je sirovina koji je školu napustio u četrnaestoj godini. Radio je cijeli život kao fizički radnik u tvornici. Bio je homofob i pijanac. Brak roditelja bio je loš, pun nasilja, s tim da je suprotno klišeju nasilje bilo obostrano: Eribon piše kako mu je majka jednom slomila ocu dva rebra umlativši ga električnim mikserom.

Za političku poantu knjige - također - važan je još jedan detalj: Eribonovi su svi bez premišljanja glasovali za komuniste. Bio je to komunizam bez puno klasne svijesti, refleks Pavlovljevog psa, svrstavanje uz one koji su protiv “popova” i “bogatih”. Taj se komunizam nije puno razlikovao od današnjeg glasovanja za Živi zid.

Eribon u svom memoarskom eseju precizno ocrtava urbanistički historijat radničke klase. Njegovi prvo žive u naselju koje je nešto poput francuske verzije Raše ili Borova: planski građenom radničkom naselju kuća bez kupaonica. Potom sele u socijalnu novogradnju, iz koje odlaze kad u portun počnu prodirati afrički imigranti, da bi se naselili u predgrađu, u jedva gentrificiranoj četvrti mahom bijelih stanovnika. Eribon sa surovom preciznošću prikazuje kako su sužene bile opcije klase u kojoj je ponikao. Očekivalo se da prekinu školovanje čim mogu - od četrnaest godina. Podrazumijevalo se da što brže počnu donositi u kuću plaću. Segregaciju je provodio školski sistem, koji bi djecu bez socijalnog kapitala i bez knjiga na kućnoj polici rano izdvajao na ranžirni kolodvor, ne pripuštajući u gimnazije.

Eribon potanko raščlanjuje francuski školski sistem - sustav lyceea i collegea, ispita poput CAPES-a ili agregationa, pokazujući kako obrazovni kult “izvrsnosti” i meritokracije zapravo služi klasnom isključivanju. Deprivilegirani Eribon muči se preskakati prepreke po tom sustavu, no već u ranim dvadesetima shvaća “do koje je mjere samorazumljivo da samo nasljednici mogu računati na pravu karijeru. Pobjegao sam iz dvoje društvene sredine, ali me moje podrijetlo sustizalo”. Morao se odreći akademske karijere, prihvaća se “B opcije” - novinarstva - i preko novinarstva ulazi u intelektualne krugove, gdje će se istaći biografijom Foucaulta.

Sve to vrijeme Eribon je marksist, a i danas glasuje za Melenchona - dakle, oštru ljevicu. Ipak, prema vlastitom marksizmu autor je jetko realističan. “Oduševljavao sam se onim što je Sartre pisao o radničkoj klasi; prezirao sam radničku klasu u koju sam bio uronjen... Slavio sam radničku klasu kako bih se bolje distancirao od stvarnih radnika. Čitajući Marxa i Trockog, vjerovao sam da sam narodna avangarda. No, prije će biti da sam ušao u svijet povlaštenih… onih koji imaju slobodnog vremena da čitaju Marxa i Trockog.” Jetak prema vlastitom šampanjskom socijalizmu, Eribon ipak ostaje lijev utoliko što se gnuša privilegiranih koji ne znaju da su privilegirani. Pamti vlastitog oca i mater koji su se satirali radeći faturete nakon radnog vremena. Pamti kako bi odlazio s majkom koja bi vikendom čistila po bogataškim kućama, i gledao majku koja nijemo sluša pokude gazdarica. Nakon toga - piše - jako dobro znaš da pripadaš nekoj klasi.

Eribon je nakon dodiplomskog pobjegao iz Reimsa u Pariz, najviše zato što mu je u velegradu bilo lakše biti gej. Od majke i braće se udaljio, s ocem bio u zavadi. Rijetko ih je viđao, nikad dolazio. Pamti kako je s klinačkom, nezrelom bahatošću osuđivao njihov društveni put. Govorimo o 70-ima, zadnjoj fazi “veličanstvenih trideset”, posljednjem zlatnom dobu welfare statea kad Eribonovi - kao i milijuni eribona u Jugoslaviji - prvi put mogu kupiti auto, TV, mikser, kožnu sofu. On ih se gnuša, drži da su postali buržuji, da samo govore o novcu i grabe potrošačka dobra.

A što je s političkim putem Eribonovih? On je utoliko tipičan, koliko i tužan. Eribon piše da su mu dva brata i niz nećaka glasali za Le Penove, a čak mu je i majka priznala da je to učinila “jednom”. Eribon se - međutim - nastoji ne skandalizirati. Kad bi im to i prigovorio - piše Eribon - on bi se samo potvrdio kao ono “što sam bio i predstavljao u njihovom viđenju: pariški intelektualac odsječen od stvarnosti, koji ne zna ništa o problemima s kojima se susreću ljudi iz naroda”. Umjesto toga, Eribon se laća vivisekcije tradicionalnog komunističkog radništva iz 60-ih i 70-ih, i pokazuje da su već tu postojali zametci svega onog što danas zagovaraju nacionalisti.

Njegov radnički ambijent i onda je bio rasistički, pun predrasuda prema Afrikancima. I onda je bio homofoban. I onda su bili protiv produženja obaveznog školstva. Bili su za “nacionalnu preferenciju u socijalnim davanjima, pojačanu represiju kaznene politike, privrženost smrtnoj kazni, pravo na napuštanje škole sa 14 godina”. “Ako bi netko htio”, piše Eribon, “deducirati politički program onog što se u to vrijeme govorilo u mojoj obitelji, iako su tada glasali za ljevicu, rezultat ne bi bio drukčiji od budućih izbornih platformi ekstremne desnice”. Eribon drži da se nije promijenila radnička klasa: promijenila se samo boja naljepnice.

Paralelna društva

Današnji rasistički konzervativci u rasponu od Orbana do Ivice Šole negativno su fascinirani “no-go zonama” i tzv. paralelnim društvima u Zapadnoj Europi. Kad čovjek čita Eribonov “Povratak u Reims”, najednom shvati da su ta paralelna društva postojala i 30-ih i 50-ih. I tada si imao prigradske “citee” u kojima je živjela neobrazovana sirotinja bez socijalnih opcija, u kojima se preziralo sistem i vladajuću klasu, u kojima je tinjao destruktivni gnjev. Jedina je razlika što su s obje strane nevidljive crte lica bila bijela. Samo to - pigment na koži - razlog je zašto su tadašnja “paralelna društva” konzervativcima bila samorazumljivo normalna, a ova današnja im pobuđuju atavistički užas.

Također, čitajući “Povratak u Reims” shvati do koje je mjere (ne samo) u Francuskoj školstvo bilo alat podčinjavanja koji je perpetuirao klasne odnose, te one skromnog podrijetla preusmjeravao na ranžirni peron luzerstva. Taj klasni mehanizam Francuska je pokušala demontirati nekako u isto vrijeme kad i socijalistička Jugoslavija (60-ih i 70-ih), iz približno istih razloga. Eribon smatra da Francuska nije uspjela. Ni Jugoslavija nije sasvim, o čemu svjedoče nejednaki postotci studiranja djece činovnika i djece radnika koje 70-ih opažaju jugoslavenski sociolozi.

No, o svemu tome mi ipak govorimo iz perspektive zemlje u kojoj se gotovo svatko obrazuje do osamnaeste, u kojoj je postotak srednjoškolskih “drop-outa” minimalan. Zemlje u kojoj je normalno da đaci strukovnih škola studiraju, a frizerke uče gimnazijski program hrvatskog (pa to izazove - umjesto pohvala - nacionalni skandal). Te dobre stečevine nisu nastale po Duhu Svetom, njih smo naslijedili od točno određenog sistema i točno određene ideologije. I bogu hvala da jesmo, jer kad vidimo fanatike “izvrsnosti” znamo kako ih je teško steći, a lako izgubiti.

“Povratak u Reims” je - za početak - izvrsna autobiografska proza, literarno darovita esejistika čovjeka koji se ne libi zasjeći pod kožu vlastitoj ideologiji i sebi samom. K tomu, to je izvanredan “case study” koji nezaobilazno mora pročitati svatko tko drži da pripada najširoj ljevici: među inim, i zato što pokazuje zašto se ono što zovemo ljevicom pogubilo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
11. studeni 2024 20:20