Elizabeth II Windsorska nije vladala, ali je kraljevala zdušno, s opsesivnim osjećajem dužnosti, takoreći do posljednjeg dana. Naravno da je ona, kao i njezina dinastija, od te dužnosti imala nemale koristi, ali je pred očima svega svijeta bilo vidljivo da je kraljica Elizabeth – u nas obično kroatizirana kao Elizabeta – sve protokolarne i mnoge karitativne zadaće, na koje je bila obavezana, obavljala savršeno savjesno.
Na 50-godišnjicu kraljevanja ponovila je da će služiti dok je živa. Čulo se da je spomenula da bi se odrekla dužnosti samo ako bi bila mentalno nesposobna, ali da ni tada ne bi abdicirala, nego bi prestolonasljednik Charles postao regent, kao i za duge bolesti Georgea III, koji je ostao kralj do smrti, iako više nije ni bio posve svjestan da je monarh.
Ona je bila formalni i nominalni suveren Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske. Tamošnji stanovnici nisu građani nego podanici dosad Kraljice, a odsad Kralja, ali zbiljski suveren je još od 1689 Parlament, koji je tada sam sebi izglasao Povelju pravâ (Bill of Rights), a u posljednja dva stoljeća sve više elemenata suvereniteta preuzeo je narod. On od XX stoljeća, bez prethodnih ograničenja, bira Parlament, koji izražava Vladu Njezina (ili Njegova) Veličanstva. Veličanstvo se koristi kao geslo: njemu pripadaju i brodovi i još koješta, ali ničim od toga ne raspolaže ni Kraljica ni Kralj.
Od djetinjstva pripremana za dužnost
Još od trenutka kad je njezin stric Edward VIII bio 1936 faktički prisiljen abdicirati u korist Elizabethina oca, od tada Georgea VI, princeza se morala uvježbavati da jednog dana preuzme kraljevsku dužnost. U međuvremenu je buknuo drugi svjetski rat, kada su i George VI, i njegova supruga kraljica Elizabeth (naravno: bez broja), i princeze Elizabeth i Margareth, ostali u teško bombardiranome Londonu. Princeza Elizabeth bila je angažirana u teritorijalnoj obrani, vozila je kamion (i popravljala ga ako bi zatrebalo, takva su bila vozila a i takvo je bilo doba).
Sve to je prestolonasljednicu učvrstilo u popularnosti, koja se nije smanjila kad je prije nešto više od 70 godina naslijedila 1952 svog oca. Ojačala ju je obećavši da će sav svoj život posvetiti služenju narodu Ujedinjene Kraljevine te Zajednici naroda (Commonwealthu). Zaista je to provodila sve do zadnjega javnog čina, davši mandat za sastav vlade novoj premijerki Liz Truss.
Kroz svih ovih sedam desetljeća njezina osobna popularnost bila je veća od popularnosti monarhije kao institucije, i od popularnosti dinastije kao "Firme", kako su je, mješavinom sarkazma i brutalne iskrenosti, zvali sami njezini pripadnici.
Bila je svjesna koliko je na udaru jurišnog novinarstva, koje je gledanost i slušanost temeljilo na traču o kraljevskoj obitelji. Držala se pravila: nikada komentirati, nikada opovrgavati. Zebla je, s pravom, pred intervjuima članova svoje obitelji. U više su navrata torpedirali ugled i familije i monarhije – i princeza Diana kad je nasjela lažnim dokumentima BBC-jeva intervjuista, i miljenik sin princ Andrew, kome je samo inteligencija defektnija od morala.
Jasan stav
Kraljica, a ni ostali članovi kraljevske obitelji, nemaju pravo na javno iskazivanje političkog mišljenja. Ne glasaju na izborima. Kraljica nije imala ni osobnih dokumenata, jer se svi izdavani u njezino ime. Ali kad su bile posrijedi osnovne ljudske vrijednosti, znala je diskretno pa ipak jasno naznačiti svoj stav. Samo jedan primjer: bila je užasnuta kada je tadašnja Južnoafrička Unija, kojoj je bila kraljica, provela apartheid, divljačku diskriminaciju između bjelačkoga, crnačkoga, odnosno indijskog stanovništva. Premijerka Margareth Thatcher zapravo nije bila protivnica apartheida. Iz Kraljičina okruženja dospjelo je njezino protivljenje tome. Zauzela se, skrovito, za oslobođenje Nelsona Mandele, koji je kasnije bio veoma sklon kraljici Elizabeth II, iako je kolonijalna vlast njezine zemlje nanijela zla i Burima i crnima.
Najviše je problema imala pokušavajući održati ugled "Firme", držeći se monarhijske tradicije. Upropastila je u tu svrhu sne o osobnoj sreći, možda naivne, svoje sestre Margareth. Nije dopustila da se uda za razvedena pukovnika Townsenda, kad je Elizabethin put do Krune bio otvoren time što se Kraljičin stric morao odreći krune da se oženi razvedenom ženom. Zajedno s obožavanim princom suprugom Philipom razbila je vezu sina prestolonasljednika Charlesa sa, očito, ženom njegova života, koja bi se zato bila i formalno razvela. Gurnula je prestolonasljednika u brak koji je unesrećio i snahu, princezu Dianu, a donekle i njihovu djecu, osobito Harryja. Dianina smrt označila je "annus horribilis", užasnu godinu dinastije, kada je i Kraljičina popularnost pala na najnižu granu. Na kraju se princ Charles oženio razvedenom. Vremena su se promijenila.
Gorka ironija
Gorka je ironija da je sve te sudbonosno negativne odluke donosila baš za spas familije i "Firme". Pokazalo se da vremenu nije prednjačila, nego je za njim kaskala, sve se trudeći biti praktična i efikasna. A ipak nije bila antipatična, dapače.
U svijetu vizualnih komunikacija, prvo televizijskih i evrovizijskih, a zatim internetskih, bila nam je familijarna figura. Pripadala je u naš kolektivni imaginarij više od mnogih celebsa.
Nismo mogli ne primijetiti koliko je bila predana svojoj dužnosti. Činilo se da ne zna značenje pojma lijenost. Ali bila je ljudska u svom druženju s omiljenim psima corgyjima, u privrženosti jahanju, u posve neceremonijalnom odijevanju kad je gledala kako plamen guta Windsorski dvorac, u dostojanstvu u teškim trenucima.
Bila je dugovječna. Kao i njezina mati, koja je tvrdila da joj večernja čašica gina održava vitalnost, sve do u drugo stoljeće života. Kraljici Elizabeth II su liječnici, međutim, zabranili večernji Martini. Čuo sam u Rimu komentar da su joj tako umanjili radost i skratili život.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....