VOJNA ANALIZA IGORA TABAKA

Kremlj otvara nova žarišta, Kijev traži 4 puta više od onoga što Zapad nudi, a drama tek stiže!

Ovog tjedna saznali smo i da ruska zračna prijetnja nije savladana te da od saveznika dobivena sredstva protuzračne obrane nisu dovoljna

Igor Tabak; samohodna ruska haubica u Ukrajini

 Davor Pongračić/Cropix/Profimedia/

Petak 10. ožujka ujedno je i 380. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Dok stanje na tamošnjim bojištima ne miruje, vrijeme na istoku i jugoistoku Ukrajine je toplije, oblačno i kišno – što sve itekako utječe na intenziviranje "rasputice“, čije blato ograničava kretanje izvan uređenih cesta te urbanih prostora. Zato i ne čudi da su se kopnene borbe u okviru nadalje tekuće ruske ofenzive početkom ovoga tjedna intenzivirala, sredinom tjedna je ponešto oslabila, da bi se jučer i danas opet bilježilo intenzivnija kopnena sučeljavanja - uvelike koncentrirana na prostor grada Bahmuta. Dakle, usprkos borbama i topničkim duelima, nije se bilježilo bitnijih pomaka bojišta u zonama oko Kupjanska, okupiranih ruskih uporišta Svatove i Kremina sjeverno od rijeke Siverski Donjec, kao ni južno – oko okupiranog grada Donjecka, kod ukrajinskog uporišta Vugledar, te na crtama u Zaporiškoj i Hersonskoj oblasti.

Što se tiče Bahmuta, za koji ruski izvori procjenjuju da ga brani oko 12 do 20 tisuća ukrajinskih vojnika, sada je nedvojbeno da su agresori ovladali dijelom grada istočno od rijeke Bahmutovke, iz kojeg su se branitelji krenuli organizirano povlačiti krajem prošloga tjedna. Iako ukrajinsko napuštanje grada Bahmuta nipošto nije nemoguće – do njega još nije došlo. Još sredinom ovoga tjedna izgledalo je da se ondje, posebno u prostorima sjeverozapadno od grada, stanje obrane ponešto stabiliziralo – već do ranih sati jučer, 9. ožujka, postalo je jasno da tome baš i nije tako. Naime, ruske snage uspjele su nakon žestokih borbi izgleda zauzeti selo Dubovo-Vasilivka, oko 7 km sjeverozapadno od Bahmuta, čime je proširen izboj kojim agresori nastoje sa sjeverne strane zaokruživati Bahmut. Ondje se i dalje čuje o intenzivnim borbama oko sela Orihovo-Vasilivka (još oko 3 km sjeverozapadnije) – koje je u međuvremenu možda također palo u ruske ruke, te u još 3 km sjeverozapadnijem selu Minkivka. Sva ta naselja zapravo čine pojas uz južnu stranu magistrale M-03 (Bahmut-Slovjansk), koja je očigledno zadnjih dana oslonac ruskih napredovanja sjeverozapadno od Bahmuta. Što se samoga grada tiče, nakon okupacije rubne gradske četvrti Stupki na sjeveru mjesta, iz ruskih se izvora čuje da njihove snage nastoje napredovati južno – te su tim putem borci privatnog poduzeća „Wagner“ navodno ušli i u prostor tamošnjeg "Artemovskog metaloprerađivačkog pogona" – iako još nije jasna ni dubina tog prodora, kao ni njegova borbena uspješnost.

image

Ukrajinski vojnik leži na tlu tijekom raketiranja Bahmuta

Aris Messinis/AFP

Uz to, kako izgleda, na jugu Bahmuta je navodno bilo određenih manjih prodora u tamošnje stambene četvrti uzduž ulice Miru prema zapadnome centru grada. Također tek ostaje vidjeti koliko je ovo bitan prodor, odnosno je li to nešto što će branitelji uspjeti sanirati, ili će to predstavljati ozbiljan obrambeni problem i u nadolazećim danima. Pri svemu tome, ruske snage učestalo koriste teško pješaštvo i nedavno šire usvojenu taktiku „jurišnih skupina“ – iako se postupno registrira i manje naglaska na borcima poduzeća „Wagner“, a više na regularnim snagama i klasičnim ruskim jurišnim snagama zračno-desantnih te mehaniziranih postrojbi s topničkom potporom regularnih snaga. Doduše, budući da dio takvog napadnog oslonca pretpostavlja i učestalije slanje mobiliziranog ljudstva na prve linije bojišta – zadnjih se dana i od njih učestalo čulo proteste, te traženje dodatne obuke i opreme uz zahtjeve da ih se vrati u pozadinu.

Raketni napadi na strujnu infrastrukturu

Iako se već duže iz Ukrajine čulo kako njihova opskrba električnom strujom više nije takav problem kao prije koji mjesec, i posebno tijekom zimskih hladnoća – zadnjih se tjedan dana uočavalo pojačano rusko izviđanje stanja, te gomilanje agresorskih resursa za novi potencijalni val raketiranja. Do takvog je zračnog napada stvarno došlo jučer, u četvrtak 9. ožujka, u ranim jutarnjim satima. Taj 15. po redu ruski val masovnih zračnih napada po ciljevima širom Ukrajine ujedno je bio i prvo takvo djelovanje još od 16. veljače ove godine – gdje se postupno produljenje razmaka među valovima napada od lanjskog listopada do danas često objašnjava sve manjim ruskim zalihama potrebnih oružja, koje se sada ipak više prikuplja direktno od proizvođača te onda gomila za veći napad. Konkretno, jučer je napad započeo tijekom ranih jutarnjih sati i u ukupno četiri vala je bio dovršen do 8 sati ujutro po lokalnom vremenu. Napad je otvoren naletom 8 bespilotnih letjelica-kamikaza, da bi onda na Ukrajinu bila ispaljena i 81 raketa raznih tipova. Riječ je tu o ukupno 28 krstarećih projektila ispaljenih iz zrakoplova (Kh-101/Kh-555), 20 krstarećih projektila s brodova (3M-54 Kalibr), s aviona još i 6 krstarećih projektila X-22 te 6 hipersoničnih krstarećih raketa Kh-47 "Kindžal", i još 8 vođenih raketa (2 komada Kh-31P i 6 komada X-59), te 13 protuzračnih raketa sustava S-300 u modu gađanja kopnenih ciljeva.

image

Ukrajinski helikopteri lete na istoku Ukrajine

Aris Messinis/AFP

Od svega toga se čulo o rušenju 34 rakete i 4 kamikaza-drona tipa Shaheed-136/131 – dok je za 8 vođenih raketa Kh-31P i Kh-59 spomenuto kako nisu pogodile ciljeve zbog „djelovanja ukrajinskih protumjera“. Izgleda da je većina raketa s čistom balističkom putanjom pogodila svoje ciljeve, baš kao i hipersonični „Kindžali“ – za koje je ovo možda bilo i najmasovnije korištenje od njihova uvođenja u rusku operativnu uporabu. Što se pogodaka tiče, izgleda da ih je većina opet bila koncentrirana na elektro-infrastrukturu Ukrajine, iako su ruski izvori spominjali i prometne te industrijske ciljeve. Tijekom trajanja napada došlo je prvo do izvanrednog isključivanja strujne mreže u većini države ne bi li se spriječile dodatne štete kao posljedica oštećenja energo-sustava, a onda su bilježeni i ispadi pojedinih dijelova željezničke mreže, te opskrbe vodom i grijanjem u više velikih ukrajinskih gradova (posebice Kijev, Mikolajev, Harkiv, Dnjepropetrovsk, Žitomir i Odesa). Oko 40 posto Kijeva ostalo je bez grijanja, što ni danas nije bilo do kraja sanirano, dok je stanje još i teže u Harkivu koji je ostao bez struje, vode i grijanja, oslonjen tek na agregate po lokacijama od kritičnog društvenog značaja. Jednako tako, bez vanjske opskrbe strujom ostala je i najveća europska nuklearna centrala u Zaporižju, koja je već mjesecima pod ruskom okupacijom. Ondje su za njeno hlađenje ponovo bili pokrenuti lokalni agregati na dizel-gorivo, kojeg ima za oko 10 dana takvoga rada. Srećom, već danas je to stanje bilo sanirano tako da se hlađenje ovog kompleksa opet osigurava vanjskim resursima – no radovi su itekako nastavljeni u Kijevu i Harkivu (preko 470 tisuća ljudi bez struje), te na mnogim poprištima šteta širom države. Toliko o tome da je ruska zračna prijetnja savladana i da su od saveznika dobivena sredstva protuzračne obrane bila dovoljna.

Zapadna pomoć

Iako se još prošloga tjedna čulo o dodatnih 168 tona pomoći iz Saudijske Arabije, te dodatnom planiranom izdvajanju Sjedinjenih Američkih Država još oko 250 milijuna USD baš za energetsku opremu (koje se dodatno tražilo od Kongresa) – jasno je da tu ostaje mnogo posla.

Posljednjih su dana na bojištima izgleda registrirana i prva ukrajinska korištenja bombi JDAM-ER, dužega dometa – koje su isporučene tijekom zadnja tri tjedna. Jednako tako je Poljska u potpunosti ispunila obećanje, te je Ukrajini ovih dana predala i preostalih 10 tenkova Leopard 2 njemačke proizvodnje. Doduše, kako izgleda, takva donacija i Poljske i Kanade ima problema s osiguravanjem rezervnih dijelova, streljiva i potrošnog materijala za ova vozila – što sada svi očekuju da sama Njemačka nekako riješi za Ukrajinu. Vjerojatno će to stvarno i doći na red, ako ništa drugo onda nakon što do kraja ovoga mjeseca Njemačka uredi isporuku u Ukrajinu 18 vlastitih Leoparda 2A6 te tri slična tenka iz Portugala, kako je to u srijedu 8. ožujka bio najavio Boris Pistorius, njemački ministar obrane. Do tada, ti su manjkovi izgleda u praksi zakočili i uređenje posebnog remontnog centra za ova oklopna sredstava, kojeg je Poljska bila spremna uspostaviti u mjestu Gliwice (jug Poljske, oko 300 km od granice s Ukrajinom), pri tamošnjoj tvornici Bumar-Łabędy.

image

Uništeni most na rijeci Siverski Donec

ANATOLII STEPANOV/AFP

Nastavljena je i obuka ukrajinskih vojnika, posebno inženjerije za poslove razminiranja od instruktora iz Kanade i Švedske, a na razini Europske unije se 7. i 8. ožujka u Stockholmu (sastanak EU ministara obrane) ozbiljno razgovaralo i o organiziranju zajedničke kupovine topničkog streljiva za ukrajinske potrebe. Kako izgleda, tu se diskutiralo o kupovini oko 250 tisuća komada granata kalibra 155 mm, vrijednih oko milijardu eura – što je uglavnom i usuglašeno. No dok punu potvrdu ove odluke tek treba dočekati – iz same Ukrajine se već čulo kako je ta inicijativa doduše dobra, ali da su realne potrebe na ratištu ipak bitno više, odnosno oko milijun granata – što vrijedi oko 4 milijarde eura, ili oko četiri puta više od EU planova. Dok se to ne riješi, treba napomenuti kako je iz Europskog instrumenta mirovne pomoći (EPF) državama članicama Unije već vraćeno oko 450 milijuna eura za streljivo do sada isporučeno u Ukrajinu, dok je u ovaj fond onda dodatno dodano oko 2 milijarde eura za podmirivanje budućih sličnih potreba. Naime, kako je rekao Paul Jonsson, ministar obrane Švedske (koja sada predsjeda Vijećem Europske unije), ipak „postoji sve veći konsenzus da bi EU trebala djelovati kako bi Ukrajini osigurala više streljiva".

Dok Slovačka i Poljska još otežu i filozofiraju po pitanju slanja borbenih aviona MiG-29 u Ukrajinu, o čemu se priča i pregovara već mjesecima – treba napomenuti kako je sama Njemačka za obranu Ukrajine uspjela dodatno prikupiti još dva protuzračna oklopnjaka Gepard, nekoliko vozila za ukrajinske graničare, te dodatnih 20 oklopnjaka mostopolagača tipa Biber (uz nedavno već poslanih 7 takvih teških vozila na podvozju tenka Leopard1). Uskoro bi u Ukrajini trebalo očekivati i dodatnu pošiljku haubica D-30 iz Estonije, koja je za njih svježe dobila izvoznu dozvolu Finske, od koje su ih za svoje potrebe svojedobno kupili ukupno 42 komada. Međutim, kako izgleda, posebna je drama na pomolu po pitanju pristizanja u Ukrajinu naprednog američkog protuzračnog raketnog sustava Patriot – koji je u stanju rušiti baš sve one tipove ruskih raketa koje sada bez prepreka ruše ciljeve po Ukrajini. Naime, dok se danas u zapadnim medijima čulo kako je Ukrajina dobila jedan od prva dva takva raketna sustava – iz Bijele kuće je to bilo službeno potvrđeno, uz napomenu kako ta oprema ipak još nije operativna – dok sami ukrajinski vojni izvori govore kako od pristizanja sustava MIM-104 Patriot ondje još uvijek nema ništa. Tek treba vidjeti tko je tu u pravu i kada će se taj bitni dodatak ukrajinskoj protuzračnoj opremi ipak vidjeti na poslu.

Međunarodni pregovori i trgovina

Za to vrijeme navodno ne miruje ni sama Ruska Federacija – za koju se u zapadnim medijima spominje kako je iz Irana pribavila ne samo dronove, nego i oveću količinu raznoga streljiva. Konkretno, osim streljiva kalibara 5,56 mm, 7,62 mm, 9 mm, 12,7 mm i 14,5 mm, tu se navodno radilo i o pristizanju oko 300 tisuća granata i mina (minobacačke mine kalibra 60 mm, 81 mm i 120 mm, te topničke granate 130 mm, 122 mm i 152 mm). Uz to se spominje i prodaja veće količine osobne zaštitne vojne opreme – oko 10.000 pancirnih prsluka i kaciga. No, ako Iran možda tako i trguje – dobivajući za uzvrat pristup raznim granama moderne ruske vojne tehnologije – istodobno se izgleda za Rusiju zatvara uvozni put kroz Tursku. Naime, od 1. ožujka Turska je uvela blokadu carinjenja raznih roba u prometu, prema ograničenjima uvedenim od Europske unije – čime se obustavio njihov prijevoz tim putem u Rusiju, te se prihvatilo međunarodne sankcije. Ne treba posebno naglašavati kako je takav donedavni robni promet bio trn u oku čitavom nizu zapadnih zemalja, te da se o tome zadnjih tjedana u više navrata posebno pregovaralo s Turskom.

image

Pogreb ukrajinskih vojnika Olega Homjuka i Mikite Homjuka koji su poginuli u bitki za Bahmut

Sergei SUPINSKY/AFP

Dok s jedne strane sankcionirane robe više ne teku prema Rusiji kroz Tursku – s druge se strane tek treba vidjeti kako stvari stoje s prometom prehrambenih proizvoda iz Ukrajine i Rusije pomorskim koridorima na Crnome moru, u sklopu dosadašnjeg „Sporazuma o žitu“. Dok taj izvozni režim, koji su UN i Turska uspjeli dogovoriti prošloga ljeta, svome formalnom kraju ide 18. ožujka – ovih se dana užurbano radi na produljenju tog čitavog izvoznog sustava. O tome je glavni tajnik UN-a Antonio Guterres razgovarao u Kijevu u srijedu 8. ožujka, tijekom svoj jednodnevnog posjeta Ukrajini – da bi se onda čulo kako idućega tjedna na tu bitnu temu trebaju biti održani i posebni pregovori u Švicarskoj. Geneva će 13. ožujka ugostiti kako UN specijaliste za trgovinu, tako i rusko izaslanstvo – ne bi li se postigao kakav novi dugoročniji dogovor.

Pa ipak, dok Turska tako igra višestruke gospodarske i političke igre između Ruske Federacije i kolektivnoga zapada – bitno je teže objasniti poziciju Mađarske, koja je također NATO članica, također oteže ratificiranje NATO članstva za Švedsku i Finsku, te također igra „toplo-hladno“ po pitanju svoje susjede Ukrajine. Dok se nedavno u hrvatskim medijima od mađarskog ministra vanjskih poslova Pétera Szijjártóa čulo da je mađarska Vlada ZA članstvo ove dvije države u NATO, ali je pitanje kako će se o tome postaviti mađarski parlament (u kojem opet Orban ima većinu) – sada se i od potpredsjednika parlamenta Csabe Hendea čulo kako ni on „ne vidi prepreke da mađarski parlament ratificira prijavu Finske i Švedske za članstvo u NATO-u“. Ipak, nije tu propušteno spomenuti nekakvo „švedsko sirenje laži o Mađarskoj“ – da, kao, u toj nama susjednoj državi ima nekakvog „nedostataka vladavine prava u zemlji“. Jednako je dvostruka i mađarska igra po pitanju pomoći samoj Ukrajini, za koju se u Mađarskoj održava obuka vojnih liječnika, te se prima ranjenike na oporavak, ali se ugroženom susjedu istodobno ne šalje oružje ili vojnike – jer bi to navodno vodilo eskalaciji ionako buktećega rata. Jednako tako, dok Viktor Orban smatra da čitavo čovječanstvo još nikad nije bilo tako blizu Trećem svjetskom ratu kao tijekom ovog „sukoba u Ukrajini“ – i SAD i ostatak EU istog tog Orbana tek poziva da „okrene leđa Rusiji i ojača veze sa saveznicima na Zapadu“. Ipak, dok za suradnju sa SAD i europskim novcima možda još u Mađarskoj i ima interesa, kako Orban veli - zbog „promjenjive geopolitičke stvarnosti“, ostaje činjenica da posjetu mađarskog premijera Kijevu na putu i nadalje stoji pitanje odnosa Ukrajine prema tamošnjoj mađarskoj manjini, što se posebno odražava i po pitanju spora oko ukrajinskog „Zakona o ukrajinskome jeziku“ koji službenu Budimpeštu posebno boli.

image

Finska premijerka Sanna Marin i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski polažu cvijeće na memorijalni zid ispred samostana sv. Mihajla u Kijevu

)/RESTRICTED TO EDITORIAL USE - MANDATORY CREDIT "AFP PHOTO/UKRAINIAN PRESIDENTIAL PRESS SERVICE" - NO MARKETING NO ADVERTISING CAMPAIGNS -

Nisu Turska i Mađarska jedine države u Europi koje zadnje vrijeme igraju neke posebne igre po pitanju odnosa s Ruskom Federacijom. Treba tu posebno spomenuti i Republiku Srbiju, koja je prije nekoliko dana prešutno ustanovila da nema posebnih primjedbi na sporazum kojim se barem donekle u normalu stavljaju njeni odnosi s Republikom Kosovo. Osim što se po tom bolnom pitanju u tišini ipak popustilo europskom pritisku – zanimljivo je i novo kretanje Srbije po pitanju odnosa s Rusijom, za koju je ondje svemogući Aleksandar Vučić ipak primijetio kako se „ne može zakleti da neće uvesti sankcije“. Naime, kaže sada Vučić: „Ne zaklinjem se da to nećemo učiniti i ne mogu se zaklinjati jer bi to bilo neodgovorno, ali čvrstina našeg stava je takva da do sada to nismo morali učiniti”. Time se ponešto smiruje i kosovsko krizno žarište, te Srbija ipak pokazuje naznake mogućeg usklađivanja svoje vanjske politike s EU smjernicama – dok Ruska Federacija gubi još jednu pogodnu točku za pritisak i izazivanje kaosa. Upravo zato ne treba čuditi ni da dok se nešto smiruje – slična kriza eskalira na još jednoj točki u kojoj Rusija ima velikoga utjecaja. Ovoga tjedana najednom se velikim narodnim prosvjedima našla potresena Gruzija – država u kojoj je proruska Vlada krenula uvoditi zakon o „stranim agentima“ baš po ruskome uzoru. Nakon što je ta inicijativa naišla na ogromno protivljenje, izgleda da se od tog prijedloga odustalo usprkos njegovu prolasku kroz prvo parlamentarno čitanje – no prosvjedi su onda ipak bili nastavljeni radi 133 osobe uhićene tijekom demonstracija. Do jučer navečer je velika većina tih ljudi ipak puštena – a tek treba vidjeti hoće li se demonstracije u Tbilisiju smiriti ili će prerasti u širu pobunu protiv tamošnje Vlade, možda baš i po ukrajinskom modelu iz 2014. godine.

Slično nestabilnom se pokazala i situacija u Moldovi, državi u kojoj Ruska Federacija drži samo jednu separatističku pokrajinu (za razliku od dvije u Gruziji). Nakon priča o ukrajinskim pripremama za invaziju na ovu državu – koje su širene iz Rusije i Pridnjestrovlja – baš i nije došlo do kompletnog smirivanja tamošnjega stanja. Dok se iz Moldove i Ukrajine čulo baš o ruskim pripremama za nekakav državni udar, kraj veljače su obilježile i proruske demonstracije u Kišinjevu, glavnome gradu Moldove. Zato je zadnjih dana bilo potrebno pojačano objašnjavati kako ondje ne predstoji nekakva vojna operacija Ukrajine, niti otvaranje ikakvog novog međunarodnog bojišta – iako će se izgleda Moldova postupno pridružiti međunarodnim sankcijama prema Ruskoj Federaciji, baš kao što se postupno i općenito približava Europskoj uniji i NATO savezu. Poboljšani odnosi sa susjednom Ukrajinom očituju se zadnjih dana i u suradnji na suzbijanju prelaska njihove međusobne granice za sve one muškarce, vojne obveznike, koji bi time izbjegli vojnu službu u Ukrajini – dok moldovska oporba u isto vrijeme kreće Orbanovim smjerom. Spremaju se, naime, rušiti prozapadnu moldovsku predsjednicu Maiu Sandu – da „zemlja ne bi bila uvučena u rat i nestala“. Istodobno, baš jučer se i u samom pobunjenom Pridnjestrovlju krenulo spominjati nekakvu potencijalnu zavjeru – gdje se ukrajinske sigurnosne službe optužuje za planiranje atentata na pojedine lokalne glavešine, što su iz Kijeva odlučno odbacili. Kuda će sve to nadalje ići još je potpuno otvoreno, no teško se oteti dojmu da zadnjih tjedana Ruska Federacija kao po redu aktivira čas ovo, čas ono krizno žarište - ne bi li možda skrenula barem dio međunarodne pažnje s ratišta u Ukrajini, bojišta na kojem ipak ne napreduje po planu.


Autor teksta je analitičar portala Obris.org koji i na jutarnji.hr objavljuje vojne analize

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 17:27