Kristina i Svitlana su na ulici pjevale o pobjedi, a onda je zafijukala granata: Sad leže u susjednim grobovima

Kada vjetar zašuška lišćem Halina Spicina osjeti prisustvo svoje kćeri. "Zapuše vjetar i ti pomisliš, ovo je duša tvog djeteta, grli te", govori i stavlja krizanteme u kamenicu na kćerinom grobu.

Kada je umrla, prošlog ljeta u kolovozu, njezina Kristina imala je 21 godinu i s najboljom prijateljicom Svitlanom Siemienkinom svirala je na ulici u Zaporižji. Posljednju pjesmu djevojke su posvetile slobodi i ukrajinskim braniteljima, a onda sjele u obližnji park na pauzu.

Bili su to, pokazalo se, njihovi posljednji trenuci na zemlji, a danas dvije prijateljice leže u susjednim grobovima na jednom od pretrpanih ukrajinskih gradskih groblja. Riječ je o dvije od najmanje 10.000 civilnih žrtava rata, a njihovu priču doznao je i ispričao britanski BBC.

Kristina Spitsina i Svitlana Siemiekina još su se više zbližile kad je počeo rat, govore njihove obitelji. Imale su duet Similar Girls (Slične djevojke), pjevale po svadbama i na ulici, uživo prenoseći svirke na kanalu na Telegramu. Tog 9. kolovoza pjevale su ispred supermarketa. Svitlana (18) svirala je gitaru, a tri godine starija Kristina bila je iza mikrofona. "Naša posljednja pjesma posvećena je svim ljudima i braniteljima Hersona", govori Kristina na snimci 20 minuta prije smrti. "Ispod plavog neba pod zrakama istine, sa žutim suncem na ramenu, pišemo knjige za budućnost, o pobjedi....". Riječi pjesme postale su njihov oproštaj.

Tristo metara dalje, na igralištu na koje su sjele, djevojke je pogodila ruska raketa. "Što da nisu otišle tamo? Što da su ostale na ulici? I kako danas živjeti", pita se Kristinina majka i opisuje roditeljsku bol: "Ne znate što biste planirali sutra. Ponekad se možete nasmiješiti, ali onda se sjetite da ona ne može. Kao da ste mrtvi, ali još možete govoriti".

Svitlanin otac, Jurij Siemieikin, čuvši tog dana da se dogodio napad uskočio je u auto u pojurio u smjeru kćeri. "Znao sam da su djevojke tamo negdje. Policija me pustila da prođem i onda sam je vidio. Ležala je ispred mene", govori sjedeći sa suprugom i drugom kćeri Sašom u obiteljskom vrtu nad kojim se nadvija tuga. "Rusima nikada nećemo oprostiti. Ovo će trajati generacijama. Naši će praunuci pamtiti što su ovdje napravili", poručio je.