Libanon upravo ima jedinstvenu priliku protiv Irana, u protivnom - slijedi novi krvavi kaos!

U malo manje od mjesec dana, izraelska je vojska, u velikoj mjeri potpomognuta osnaženom obavještajnom službom, uspješno eliminirala ne samo čelnika libanonskog Hezbolaha, šijitske militantne organizacije iza koje stoji režim u Iranu, nego i sve njegove najizglednije nasljednike.

Prema nekim procjenama, na koje se poziva ruska inačica The Insidera, militanti koji su donedavno slovili za najnaoružaniju nedržavnu organizaciju na svijetu ostali su bez polovice raketa i gotovo cjelokupnog vodstva.

Libanon se, nakon desetljeća nikad formalizirane vladavine militanata, našao na povijesnom razmeđu te mu se na pladnju servirala prilika da se konačno oslobodi okova, ne samo Božje stranke, nego i Teherana koji je poput lutkara potezao konce Hezbolaha.

Pružila im se jedinstvena prilika da se vrate ustavnim postavkama sekularne države. U protivnom im, naime, prijeti novi krvavi građanski rat.

Naime, politički sustav Libanona predviđa međureligijsku ravnotežu. Riječ je o jedinoj arapskoj zemlji koja službeno priznaje čak 18 vjerskih zajednica (12 kršćanskih, pet muslimanskih i jednu židovsku). Predsjednik uvijek dolazi iz redova maronitskih kršćana, premijer iz sunitske muslimanske zajednice, a predsjednik parlamenta je šijit.

O vjerskoj se ravnoteži vodi računa i pri kadroviranju vlade, jer su ministarske pozicije, nakon iscrpljujućih i dugotrajnih pregovora, gotovo uvijek dodijeljene jednoj ili drugoj zajednici.

Posljednji put, u listopadu 2022., vladu nije imao tko odobriti jer je Michelu Aounu (kršćaninu) istekao mandat, a nijedan kandidat nije uspio osigurati dovoljno mjesta u parlamentu. Zašto? Zato što je Hezbolah uložio veto na sve zainteresirane, osim na vođu pokreta Marada, Suleimanija Frangieha, čime je cijelu državu doveo u pat-poziciju, učinivši je svojim taocem.

Očekivano, razvoj situacije razbjesnio je (sve brojnije) protivnike Hezbolaha u Libanonu, koji do danas nema novog predsjednika, čak ni nakon 12 krugova izbora, zato što je eskalacija rata cijelo pitanje privremeno stavila u drugi plan.

A sada malo povijesti.

Prije pola stoljeća, dakle 1970-ih godina, u Izraelu se ponovno aktualiziralo palestinsko pitanje. Organizacija za oslobođenje Palestine, notorni PLO koji je poslije proslavio Jaser Arafat, svoju je bazu osnovala upravo u Libanonu, te je odatle započela svoje vojne operacije protiv Tel Aviva. Razvoj situacije nisu svi gledali blagonaklono, osobito ne libanonski kršćani na jugu zemlje, zbog čega je dolazilo do konfrontacije PLO-a i kršćanskih falangista, stranke Kataeb, a 1975. je i formalno započeo krvavi građanski rat.

Petnaest godina kasnije, tijekom kojih je ubijeno nekoliko desetaka tisuća ljudi, Libanon još sanira razmjere štete, svjestan da je ona zahvatila gotovo svaku poru njegova društva.

Zaratilo je i 2006. Drugi libanonski rat trajao je 34 dana i završio usvajanjem Rezolucije 1701 Vijeća sigurnosti UN-a, koju se ovih dana često spominje jer podrazumijeva povlačenje boraca Hezbolaha iza rijeke Litani, čime ih se udaljava od izraelske granice. Tel Aviv, naime, kao preduvjet bilo kakvih pregovora s Libanonom navodi poštovanje odredbi upravo tog dokumenta jer je on odnio 17 godina relativnog mira na granici.

Međutim, kako Hezbolah u tom ratu nije pretrpio veću štetu, rat je završio još snažniji nego prije. Nekoliko je puta povećavao svoj vojni arsenal, čime je polako, ali sigurno penetrirao u gotovo svaku sferu političke strukture Libanona. Tada je već postalo jasno da će kad-tad doći do novog obračuna Izraela i Hezbolaha.

Do novog preokreta došlo je 2011., s početkom sukoba u Siriji. Opterećen pokoljem na vlastitom terenu, Damask, koji je do sada kontrolirao dobar dio Libanona, više se nije imao vremena baviti njihovim problemima, čime je nastao vakuum koji je spremno popunio - Iran.

Libanon više nije bio ovisan o Siriji, jer je ona postala ovisna o Hezbolahu i Iranu koji su, uz veliku asistenciju Vladimira Putina, zadržali Bašara al-Asada na vlasti.

Neko je vrijeme Saudijska Arabija služila kao protuteža iranskom utjecaju u Libanonu. Zajedno sa SAD-om i Francuskom, koja u svojem bivšem protektoratu Libanonu još ima posebne geopolitičke interese, Saudijci su podržavali snage tzv. Cedarske revolucije, od kojih je vodeća bila sunitska stranka Al-Mustakbal sa Saadom Haririjem, sinom ubijenog premijera, na čelu.

Natruhe ogorčenosti režimom počele su se nadzirati 2015., tijekom famozne krize sa smećem, što se nije moglo riješiti godinu dana. Posljednji čavao u lijes libanonskog tinjajućeg režima bio je nered nastao najavom poreza od 6 dolara mjesečno na usluge korištenja WhatsAppa. Prosvjedi su se proširili na gotovo svaki veći grad, od sjevera do juga, te su uzrokovali pad vlade na čijem je čelu tada bio Saad Hariri.

Pandemija koronavirusa ionako načetoj libanonskoj ekonomiji zadala je težak udarac, a eksplozija u bejrutskoj luci, u kolovozu 2020., zakucala je posljednji čavao u lijes gospodarstva. Poginulo je više od 200 ljudi, uz tisuće ozlijeđenih. Godine 2022. u Libanonu je zabilježena druga najviša inflacija na svijetu, od 163 posto. Gore je jedino u Zimbabveu, gdje je inflacija 280 posto.

Palestinsko je pitanje ponovno pokucalo na vrata 7. listopada 2023., kada je Hamas izvršio najveći pokolj Izraelaca od završetka holokausta. Jedan od ključnih prioriteta u tjednima što su uslijedili bio je spriječiti prelijevanje sukoba na libanonsko-izraelsku granicu, zbog čega su američki diplomati bili posebno fokusirani na taj zadatak.

Međutim, godišnjicu krvavog pokolja obilježili smo ne samo s 47.000 mrtvih Palestinaca u Gazi nego i više od 1400 ubijenih Libanonaca, koliko ih je do sada stradalo u samo nekoliko tjedana izraelske kopnene invazije. Kraj rata još se ne nazire, prije svega zato što Izrael ne pokazuje naznake da je spreman usporiti, a SAD jasno dokazuje da Izrael ne može držati pod kontrolom.

Washington nema druge nego (donekle) tolerirati suzbijanje Hezbolaha u regiji, nadajući se da će tako uspjeti suzbiti utjecaj Irana na Bliskom istoku. No, najveći izazov krije se u tome što je Hezbolah proteklih godina toliko proširio utjecaj da nije ostavio dovoljno prostora razvijanju novih stranaka i političkih aktera. S obzirom na kompleksni i jedinstveni politički sustav zemlje, elite na vlasti desetljećima se nisu mijenjale, zbog čega je teško zamisliti da će do većih promjena moći doći bez asistencije vanjskih sila.

Upravo zato Zapad i arapske zemlje predano rade na tome da pronađu i osnaže političku opciju koja bi narodu (i sustavu) bila dovoljno prihvatljiva, a da ne ide u korist Hezbolaha i Irana.

Budućnost Libanona (a time i Hezbolaha) u velikoj će mjeri ovisiti o tome na koji će se način nastaviti razvijati odnosi između Rijada i Teherana, ali i o bliskoistočnoj strategiji sljedećeg američkog predsjednika ili predsjednice koji će se definirati za samo četiri tjedna.