Britanski The Times još je jedan medij koji je u pratnji ukrajinskih vojnika posjetio mjesto Sudža, najveće mjesto koje su u svojoj ofenzivi u ruskoj pokrajini Kursk okupirali Ukrajinci. U velikoj reportaži novinarska ekipa britanskog dnevnika razgovarala je s nizom građana Sudže, kojima se rat njihovog predsjednika Vladimira Putina u Ukrajini vratio kao bumerang i dramatično im promijenio živote.
Galina, prva sugovornica The Timesa, priznaje - kao i mnogi drugi Rusi u toj regiji u nizu reportaža posljednjih dana - da nikada nije razmišljala o napadu svoje zemlje na Ukrajinu sve dok sukob nije provalio natrag preko granice do njezinih ulaznih vrata. "Uopće nisam razmišljala o ratu. To se događalo kilometrima daleko u drugoj zemlji. Kakve je to veze imalo s nama?", pita se Galina.
No, otkrila je da ima to itekako puno s njom onoga jutra kad se probudila kod kuće u Sudži uz zvukove granatiranja, eksplozija i pucnjave, dok su tisuće ukrajinskih vojnika jurišale preko granice u Rusiju. Skupljajući nešto odjeće i stvari, Galina i njezina unuka, 17-godišnja Julijana pobjegle su iz kuće u internat, gdje su civili tražili utočište.
"Ukrajinci su iznenada bili u Sudži jer je naša obrana bila tako loša", govori Julijana u trenutku kad je zvuk granatiranja odjeknuo u neposrednoj daljini. "Tako da, evo nas", dodala je, pokazujući po prostoriji u kojoj su smješteni uglavnom stariji građani, koji se bore sa stvarnošću iznenadnog dolaska rata u njihov mali kutak Rusije.
Novinarka Timesa piše da je, nakon što su ušli u Kursk preko spaljenog graničnog prijelaza uz zvuke eksplozija, na ulicama Sudže uočila osjećaj šoka i izdaje među ruskim civilima koji nisu mogli zamisliti da će se rat Moskve u Ukrajini tako dramatično preliti u njihove živote.
‘Želimo da sve bude kao u SSSR-u‘
Elja, sredovječna žena koja je vukla preko glavnog trga mala kolica puna vreća brašna i instant rezanaca koje su dijelili okupacijski Ukrajinci, kaže da uopće na razumije ovaj rat. "Ukrajinci su uvijek bili naša braća, vjerovali smo u to cijeli život. Mi nikada nismo osjećali neprijateljstvo i za nas je ovaj rat neshvatljiv. Nismo htjeli ovaj rat, želimo da sve bude kao prije", kaže Elja. Međutim, ne samo prije invazije, nego mnogo prije, "kao što je bilo u Sovjetskom Savezu", rekla je Elja, što je želja koju sada ponavljaju mnogi u dijelu Kurska pod kontrolom Ukrajine.
Podsjeća to, rekli bismo, na Putina, koji nikada nije prežalio raspad SSSR-a i davno je to jasno izrazio rekavši da se radilo o "najvećoj geopolitičkoj katastrofi stoljeća", a sada nastoji kreirati granice neke nove, veće Rusije ili, kako neki kažu, ‘Velike Rusije‘, odnosno novog SSSR-a ili ‘Ruskog Carstva‘.
Kijev tvrdi da je ova okupacija privremena, kako bi se stvorila tampon zona za zaštitu Ukrajine od prekograničnih napada, ali i kao potencijalni adut za pregovaranje u budućim pregovorima o povratku ukrajinskog teritorija koji je otela Rusija. U Kursku, gdje ukrajinski vojnici skrbe za potrebe civila koji su ostali nakon bijega ruskih lokalnih i regionalnih vlasti, Kijev jedva čeka pokazati razliku između svoje vladavine i ruske vlasti koja je mučila i brutalizirala civile u ukrajinskim gradovima pod okupacijom.
U selu izvan Sudže, manje od pet kilometara od ukrajinske granice, ukrajinski civilno-vojni časnik za vezu kodnog imena Saint, izvadio je prijenosno računalo kako bi prikazao film o ruskoj invaziji zbunjenoj publici starijih seljana. "Vidite li?" upitao ih je, pokazujući na ekran naslonjen na kutiju instant rezanaca. "Ovako je Ukrajina izgledala prije rata. Ovo je Irpin. Ovo je Buča. A ovako to sada izgleda".
Seoska načelnica, sredovječna žena, poprimila je izraz lica nimalo impresioniranog otpora. "Nisam znala da su ruske snage stigle do Kijeva", rekla je, sa skepsom, ruku prekriženih na prsima. "Ima toga i u Belgorodu", inzistirala je, govoreći o susjednoj regiji iz koje je Rusija pokrenula svoje napade na Harkiv, izazivajući uzvratnu vatru ukrajinskih snaga. Pokazala je na svoj jedini razbijeni prozor. "Vidite? Baš isto". Na ekranu su se pojavile slike istražitelja koji iskopavaju masovnu grobnicu u Buči. Jesu li ih imali i u Belgorodu? "Masovne grobnice?" pitala je. "Ne, masovne grobnice, mislim da ne".
No, Saint je ustrajao. "Gledajte, upravo su sve strijeljali iz neposredne blizine, u Makarovu, u Irpinu, u Buči", rekao je pokazujući na ekran. "To su kolone civila koje su pokušale otići. Pucali su, pogledajte koliko je automobila, a svi su imali te natpise ‘civili‘. Ubijali su sve redom. Vidite, polovica ovih ljudi govori ruski, a vama je rečeno da se ovdje ugnjetava stanovništvo koje govori ruski. A to nije bila istina".
Zgrade kao spomenici poniženja
Nikolaj Nikolajevič nijemo je sjedio i gledao dok film nije završio. "Ovdje nema ničega osim nemara", rekao je 73-godišnjak odmahujući glavom. "To se dogodilo i Rusiji i Ukrajini i dovelo ih je tu gdje jesu. Što je nedostajalo, što nam je nedostajalo?", upitao se. Bio je, kaže, mnogo puta u Ukrajini i još uvijek tamo ima sjajne prijatelje. "Harkov je udaljen samo dva sata vožnje. Uvijek sam se osjećao sjajno u Harkovu. Ali to je bilo prije rata", kaže Nikolaj. Invazija na Ukrajinu bila je užasna ideja, priznao je. "Znao sam da iz toga neće izaći ništa dobro, da će biti žrtava na obje strane. Sve ovisi o vodstvu, vođa naređuje. Putin, vođa. Riba smrdi od glave", dodaje.
Saint je, pak, objasnio što se nadao postići. "Želimo im pokazati da ono što mi ovdje radimo nije kao ono što su nama Rusi učinili. I većina njih nema pojma što su njihovi vojnici učinili"., kaže. Načelnica kaže da nije znala. Rat nema nikakve veze s njima, inzistirala je, i shodno tome, nisu ništa naučili o njemu. "Mi se ovdje ne bavimo politikom, čak ni ne gledamo vijesti", rekla je. Selo je više od godinu dana imalo problema s opskrbom električnom energijom. "Vjerujem da su Ukrajinci granatirali elektranu", dodaje.
Ukrajinski tim je istovario zalihe - vodu, instant rezance, čokoladne pahuljice i pelene za inkontinenciju za odrasle, koje su donijeli za četiri starija mještana s invaliditetom koji su ostali u svom domu. "Ovdje nije bilo evakuacije, a svi iz vlasti su jednostavno otišli", rekao je Saint.
No, postoji još jedan razlog za pozorno praćenje događanja u mjestu. Ukrajinske snage primile su izvješća da uniformirani ruski vojnici koji se skrivaju u regiji posjećuju mjesto nakon što padne mrak i prose ili kradu zalihe od seljana.
Ukrajinske snage zarobile su gotovo 600 ruskih vojnika otkako su 6. kolovoza probile granicu prema Kursku, od kojih su mnogi bili mladi ročnici koji su se brzo predali. Još oko 3000 sada je zarobljeno u džepu između teritorija pod ukrajinskom kontrolom i rijeke Sejm. Ostali zarobljeni ovdje su Čečeni, iskusni borci koje Ukrajina želi ukloniti s bojnog polja. Tri tjedna nakon početka operacije, Rusi su počeli pružati prvi pravi otpor, usporavajući ukrajinsko napredovanje s pojačanjima dopremljenim iz pozadinskih operacija s drugih područja.
Zgrade u Sudži stoje kao spomenik poniženja koje je hladnoratovskoj supersili servirao njezin nekadašnji sovjetski susjed. Kad su 10. kolovoza proglasili pobjedu u Sudži, ukrajinski vojnici krenuli su utvrditi tko je ostao u gradu od 5000 stanovnika. Ćimić, civilni vojni zapovjednik, rekao je da je bilo 600 stanovnika koji su gotovo svi bili stari ili nepokretni, iako je teško reći ima li ih još koji će se tek pojaviti. "Puno ljudi je po podrumima, skrivaju se, ne stupaju u kontakt. Moguće je da su ljudi još uvijek u nekim kućama. Ostali su ovdje jer nije bilo evakuacije", kaže on. "Ovaj tip ovdje", rekao je, pokazujući na sredovječnog muškarca koji je nosio zalihe na ramenu, "upravo se pojavio tražeći hranu. Bio je u svom podrumu posljednja tri tjedna i tek je izašao".
‘Radije bih u Ukrajinu‘
Julijana kaže da su ona i njezina baka Galina ostale u Sudži jer nemaju auto i izlaza. Dok su drugi molili Ukrajince da pronađu način na koji mogu pobjeći u Kursk, najbliži ruski grad udaljen 120 kilometara sjeverno, Julijana navodi da bi radije otišla u Ukrajinu. "Mislim da je tamo sigurnije. Zato što su Ukrajinci ovdje i idu na Kursk pa će tamo biti borbe".
Andrij, 42-godišnji veterinar, rekao je da se prošlog tjedna vratio u svoju kuću pokupiti odjeću i otkrio da je pogođena projektilom. "Mislim da su to bili Rusi jer je došao sa strane Kurska", rekao je dok je čekao da dođe ukrajinski vojni liječnik u sklonište. Ukrajinska invazija bila je za njega šok - nije čak ni znao da postoji sukob u Ukrajini osim onoga što se događa u Donecku, gdje se ruske snage približavaju ukrajinskom gradu Pokrovsku. "To je sve što su prikazali na televiziji", rekao je.
Valja je mislila da je pobjegla od rata kada je iz Donbasa otišla u Sudžu 2018. godine, četiri godine nakon izbijanja sukoba, kada su tamošnji separatisti koje podržava Rusija i lojalni Moskvi ustali u oružanoj pobuni protiv Kijeva. "Ukrajinci su bili ti koji su nas granatirali u Donjecku", tvrdi 76-godišnja Valja, nervozno gledajući u vojnike koji su čavrljali u pozadini. "Neće me ubiti ako ti ovo govorim, zar ne? Nisam ljuta ni na koga, jednostavno se dogodilo. Mi nismo političari, ne znamo o svim tim stvarima".
Došla je potražiti utočište u školi na dan kada su Ukrajinci prešli granicu. "Kuća se počela tresti i pomislila sam da bih radije došla ovdje u ovu školu i bila s drugima. Mislio sam da će to trajati dugo, da neće skoro završiti i moram se negdje preseliti", dodaje Valja. Posljednjih dana zvuk granatiranja dramatično se pojačao. "Rusi su sada počeli više granatirati, posebno noću", rekla je. "Noću bacaju toliko raketa da se moramo preseliti u podrum. Jedva da uopće spavamo".
Elja kaže da je imala sestru u Harkivu, iako je nije vidjela od početka rata - jedna od mnogih obitelji koje je sukob ostavio odvojene s obje strane granice. "Vojnici su se ponudili da me odvedu do nje", rekla je Elja, "ali moja je majka ovdje pokopana pa ću ostati".
Izvan Sudže, seoska načelnica razmišljala je koliko će dugo trajati ova izolacija od vlasti u Moskvi. "To bi uskoro trebalo završiti i mi ćemo vratiti Sovjetski Savez", rekla je i ona u maniri Putina. Na pitanje što ako Sudža ostane pod ukrajinskom vlašću, odgovara: "Otići ću u Rusiju".