LOV NA NACISTE 'Doktor Smrt' bio je sadist najgore vrste, nitko ga nije čuo ni vidio skoro 50 godina kada je stigla šokantna vijest iz Egipta

Kako se postaje najtraženiji nacistički ratni zločinac na svijetu? Faktori koji određuju poziciju na mom popisu najtraženijih zločinaca odnose se na opseg kaznenog djela, razinu odgovornosti i detalje o specifičnoj ulozi pojedinca u ubijanju. Godinama je prvo mjesto pripadalo Aloisu Brunneru, Eichmannovoj desnoj ruci i osobi koja je bila odgovorna za deportaciju u logore smrti ukupno 128.500 Židova: 47.000 iz Austrije, 44.000 iz Grčke, 23.500 iz Francuske i 14.000 iz Slovačke. Fanatični nacist Brunner dao je 1985. u Damasku intervju austrijskom časopisu Bunte, a na pitanje kaje li se, odgovorio je da se najviše kaje zato što nije uspio poubijati više Židova.

Prije gotovo dvije godine dobio sam iz pouzdanog izvora, koji je radio u Siriji kao obavještajac za jednu važnu zapadnu državu, informaciju da je Brunner mrtav. Tada to još nismo mogli sa sigurnošću potvrditi, no s obzirom na njegovu poodmaklu dob (rođen je 1912.) i činjenicu da je bio žrtva dvaju pisama bombi koje su ga osakatile, moglo se pretpostaviti da više nije živ, pa smo ga svrstali u zasebnu kategoriju.

Na njegovo mjesto najtraženijeg ratnog zločinca Drugoga svjetskog rata došao je dr. Aribert Heim, zloglasni “Doktor Smrt” iz Mauthausena, kojim se Simon Wiesenthal bavio godinama. Rođen u Radkersburgu u Austriji 28. lipnja 1914., Aribert Heim bio je jedan od začetnika nacističkog pokreta. Kao pravi fanatik, tada ilegalnoj Nacionalsocijalističkoj stranci Austrije pristupio je kada mu je bila dvadeset jedna godina, a nakon toga se 1938. pridružio Himmlerovu SS-u. Prvi je put kao liječnik u koncentracijskom logoru služio 1941. u Sachsenhausenu, a potom u Buchenwaldu, također logoru mnogih žalosnih sjećanja.

Ubrzo preuzima i treću službu u Austriji, i to u Mauthausenu, kamo je deportirano oko dvije stotine tisuća ljudi, od kojih se gotovo stotinu dvadeset tisuća nikada nije vratilo. “Slavu” je stekao upravo u Mauthausenu, gdje je dobio nadimak Doktor Smrt. Mnogobrojna svjedočanstva govore da je osobno ubio nekoliko stotina zatvorenika ubrizgavajući im otrov ili provodeći na njima užasne pseudomedicinske pokuse.

Heim je bio sadist i zločinac najgore vrste, stvorenje koje ne zaslužuje ništa osim prezira. Također poznat kao “Mesar iz Mauthausena”, Heim je u sedam tjedana, koliko se zadržao u logoru, obavljao amputacije bez anestezije. Žrtvama je vadio organe i promatrao koliko će dugo živjeti bez njih. U srce im je ubadao injekcije fenola i mjerio koliko je vremena prošlo do smrti. Osamnaestogodišnjeg Židova poslali su u logorsku bolnicu zbog upale stopala. Umjesto da mu pomogne, Heim ga je “otvorio, kastrirao, razrezao mu jedan bubreg i izvadio drugi (...) Žrtvi je odrezao glavu, s koje je uklonjeno meso kako bi je Heim mogao izložiti. Glava mu je bila potrebna zbog savršenih zuba.

Nakon oslobođenja Europe događa se nešto što ostaje neobjašnjeno do dana današnjeg. Naime, Heim se uspijeva spasiti. Amerikanci su ga uhvatili 15. ožujka 1945. i proveo je dvije godine na prisilnom radu, no neobično je što su ga 1947. pustili. Nisu mu sudili zajedno s drugim zapovjednicima i stražarima iz Mauthausena na velikom suđenju pokrenutom u Dachauu u ožujku 1946. na kraju kojega je od ukupno šezdeset jednog optuženika nekolicina kažnjena smrću.

Heim je oslobođen 21. prosinca 1947. Prvo se nastanio u Beču, a potom u Bad Nauheimu u Njemačkoj, gdje je postao poznati hokejaš. Nakon toga se preselio u Mannheim (gdje je 1949. oženio jednu liječnicu) pa u Baden-Baden. Nastavio je liječničku karijeru pod pravim imenom i otvorio ginekološku ordinaciju u buržujskoj četvrti u prekrasnoj bijeloj dvokatnici okruženoj prostranim vrtom prepunim cvijeća. Njegove pacijentice nisu imale pojma o njegovoj prošlosti. Njemačka je tek počela denacifikaciju i nitko nije postavljao previše pitanja.

Prolazile su godine i dr. Heima nitko nije dirao sve do 1961. Heimovo je ime ponovno isplivalo tijekom suđenja jednom bivšem nacistu u Wiesbadenu. Jedno svjedočanstvo spominje Mesara iz Mauthausena. Godinu dana poslije, u rujnu 1962., njemačke su ga vlasti pronašle i namjeravale uhititi sljedećeg dana, no Heim je nestao.

Iako je Simon Wiesenthal godinama pokušavao pronaći Heima, slučajem sam se počeo baviti tek 2004., kada nas je kontaktirala njemačka policija i zatražila našu pomoć. Tako sam 26. siječnja 2005. u Njemačkoj pokrenuo operaciju Posljednja prilika zajedno sa Stefanom Klempom i Aryehom Rubinom na konferenciji za tisak u Bundestagu. Na konferenciji sam dr. Ariberta Heima imenovao našom primarnom metom. Od toga dana primili smo na stotine dojava. Zanimanje za slučaj potaknula je puno veća novčana nagrada nego inače.

Vijest o nagradi odjeknula je u javnosti i dobili smo jako mnogo poruka. Jedan Izraelac na odmoru u Ibizi u suvenirnici je naišao na starca s jakim njemačkim izgovorom. Kada je čuo Izraelca da govori hebrejski, starac se okrenuo prodavaču i ispričao mu antisemitski vic. Jedna Francuskinja putovala je po Španjolskoj autobusom u kojemu je sjedila pokraj muškarca koji je jako sličio fotografijama iz novina. U Ibizi su nas upozorili na vlasnika apartmana koji ih iznajmljuje turistima. Zvali su ga “Mengele”, bio je Nijemac i rekao je da je tijekom Drugoga svjetskog rata bio liječnik. Na drugom kraju Španjolske jedna je osoba rekla da je čula visokog, starijeg muškarca s njemačkim naglaskom kako kaže da ne vjeruje Židovima. Istražili smo ga i pratili, no to je bio krivi trag.

U kolovozu 2007. u Jeruzalemu sam primio jako zanimljivu poruku od čovjeka koji je živio u Puerto Monttu u Čileu. Rekao je da je vidio Heima, koji je tamo, navodno, bio u posjeti kćeri, te da zna i adresu. Ostavio je svoj broj mobitela i naglasio da govori samo španjolski. Potpisao se kao Juan F.

Sutradan smo razmijenili nekoliko elektroničkih poruka. Na moje pitanje “Kada ste ga posljednji put vidjeli? Koje ime upotrebljava?”, čovjek je odgovorio: “Posljednji put sam ga vidio prije dvije godine, ali znam da i dalje živi u svojoj kući. Moj sin je njegov prijatelj i vidio ga je nedavno. Živi u jednoj kući na osami blizu mora u mjestu Chan Chanu. Imanje ima površinu od jednoga hektra. Gospodin je liječnik i službeno se zove Kurt Lenz”.

Loše vijesti stigle su 5. prosinca. Lenz nije bio naš čovjek. Slijedili smo krivi trag. Visoki, stariji muškarac koga su naposljetku posjetili istražitelji nije bio Aribert Heim. Zvao se Kurt Heinz Schlenz Hiebel. Osumnjičenik jest bio Nijemac, ali je bio puno mlađi od osobe koju smo tražili. Imao je samo sedamdeset četiri godine. Bio je poljoprivrednik, otac dvoje djece i u posjedu boravišne dozvole od 1980. godine.

Odlučio sam se vratiti u Južnu Ameriku. U Čile sam iz Tel Aviva otputovao 6. srpnja 2008., a potom krenuo u Argentinu na dvotjedni zadatak pronalaženja Ariberta Heima. Znao sam da taj zadatak neće biti lak: Južna Amerika dvaput je veća od Europe, španjolski ne govorim, a u Jeruzalemu je kada sam odlazio temperatura iznosila četrdeset Celzijevih stupnjeva, dok je u Južnoj Americi bila zima i samo četiri stupnja uz stalnu kišu ili snijeg. No svaki put kada počinjem ovakve istrage, osjećam veliko uzbuđenje, a ovaj put taj je osjećaj bio još intenzivniji. Prvi put u životu putovao sam u Patagoniju, odnosno na drugi kraj svijeta, gdje su toliki nacisti primljeni uz toplu dobrodošlicu.

Prvi put posjetio sam Puerto Montt, gdje je živjela Heimova izvanbračna kći Waltraud Böser. Imala je šezdeset šest godina, a u Čileu se udala za jednog poslovnog čovjeka i tamo živjela već trideset godina. Više nego prije, ovoga puta bio sam uvjeren da je upravo ona ključ istrage i osoba koja će nas dovesti do bjegunca. Velik broj prikupljenih dokaza indicirao je da se Heim najvjerojatnije nalazi negdje između Puerto Montta i Barilochea u Argentini. Waltraud Böser u prethodne je dvije godine nekoliko puta posjetila Bariloche kao još jedno idealno mjesto u Latinskoj Americi za sve one koji su osjećali nostalgiju prema Tirolu i Bavarskoj. Bariloche ima žičaru i tipičnu alpsku arhitekturu, kao i restorane u kojima se može pojesti fondue ili divljač.

Imao sam osjećaj da napredujemo i da smo istini o Heimu bliži nego ikada. U Izraelu sam 18. kolovoza 2008. primio pismo naslovljeno na Centar Simona Wiesenthala. Pismo je poslala Waltraud Böser! Pisala je: “Ja sam izvanbračna kći Ariberta Heima”, i potom je zatražila da je ostavim na miru. Otpisao sam joj, a Stefan Klemp pomogao mi je prevesti tekst. Jednostavno sam zatražio sastanak kako bismo mogli razgovarati oči u oči, što se do tada nikada nije dogodilo. Na moje ogromno iznenađenje, pristala je i zamolila da se sastanem s njom i njezinim odvjetnikom u Innsbrucku.

Stala je ispred nas i dočekala nas vrlo prijateljski. Moram priznati da je to bio jako neobičan sastanak. Pomisao da ću se s njom morati rukovati činila me jako nervoznim, ali na vlastito sam se iznenađenje s njih dvoje i našalio. No nismo se samo šalili. Iskreno, uznemirio me njezin stav. Tvrdila je da nikada nije upoznala oca i da nije imala pojma o njegovoj zastrašujućoj prošlosti tijekom Drugoga svjetskog rata sve dok čileanski mediji prije nekoliko godina nisu prvi put ispričali priču o potrazi. Njezina joj je majka uvijek govorila da joj se otac nikada nije vratio iz rata i donedavno je to za nju bio kraj priče. “Oca nikada nisam vidjela”, rekla je gledajući me ravno u oči. Moja mi je intuicija ipak govorila da nam toga kasnoljetnog utorka u Innsbrucku nije rekla sve što je znala.

Mjeseci su prolazili, informacije su i dalje pristizale u naš ured, ali nije bilo nikakva dramatičnog prevrata sve do 5. veljače 2009., kada me nazvao ZDF (njemački televizijski kanal) dok sam bio na odmoru u svom omiljenom izraelskom hotelu Carmel Spa. Ništa me nije moglo pripremiti na šokantnu vijest koju sam dobio. Jedan doušnik, čije ime nisu htjeli objaviti, dao je ZDF-u i New York Timesu informacije na osnovi kojih su zaključili da je dr. Aribert Heim umro u Kairu 1992. Priču je potvrdio i liječnikov sin Rüdiger, koji je samo šest mjeseci prije tvrdio da s ocem nije bio u kontaktu otkako je ovaj nestao 1962., no sada je potvrdio da ga je nekoliko puta posjetio u Egiptu te da je bio s njim u trenutku kada je umro u egipatskom glavnom gradu u kolovozu 1992. godine.

Kakav šok! Osjećao sam se kao da me netko svom snagom udario u trbuh. No je li ta priča bila istinita? Jesu li se činjenice poklapale? Bez mogućnosti forenzičke istrage koja bi jednoznačno potvrdila njegov identitet (DNK i zubi) nikako nismo mogli zaključiti slučaj. Uostalom, to bi značilo da svoj posao ne obavljamo profesionalno.

Unatoč dramatičnim otkrićima o Heimovu životu, uključujući njegov prelazak na islam i promjenu imena u Tarek Hussein Farid, i izazovnoj mogućnosti razrješenja njegova misterioznog nestanka, važna pitanja ostala su neodgovorena, zbog čega ne možemo zaključiti slučaj. Iako se mogu složiti s činjenicom da je Heim zaista živio u Egiptu, što je tvrdio i Simon Wiesenthal 1967., postavljaju se ozbiljna pitanja vezana uz najnovija “otkrića” zbog kojih se opravdano nadam da naši napori uloženi u ovaj slučaj nisu bili uzaludni.