LIBIJSKI SPORAZUM

Macron pomogao Haftaru, izigrao Italiju

 REUTERS

Prekid međusobnih neprijateljstava, raspisivanje općih i predsjedničkih izbora u proljeće 2018., odustajanje od ikakve primjene oružane sile osim isključivo protiv terorista, sprečavanje bilo kakvog šverca, uključujući i švercanje migranata - to su glavne točke sporazuma koje je francuska diplomacija pripremila za sastanak predsjednika libijskoga Predsjedničkog vijeća (tj. premijera) Fayeza al-Sarraja i zapovjednika Libijske narodne vojske feldmaršala Khalife Haftara.

U La Celle Saint-Cloud, šest kilometara sjeverno od Versaillesa, pozvao ih je na zajednički sastanak Emmanuel Macron, predsjednik Francuske Republike, kako bi “olakšao politički sporazum” među dvojicom.

Sporazum - kakav je pročitan - dovoljno je općenit da su ga obojica mogli potpisati. U Libiji se i dosad vidjelo da nema dogovora, potpisanoga ili ne, koji drži vodu ako ograničava slobodu akcije neke od glavnih komponenti. Al-Sarraj i Haftar su se već jednom susreli licem u lice, početkom svibnja u Abu Dhabiju, pa nije bilo ništa, čak se nisu ni rukovali, kamoli što zajedno potpisali. U utorak su se i rukovali. Uostalom, i niz potpisanih sporazuma, od onoga u Oslu o Palestini do onoga u Minsku o Ukrajini, kazuju koliko vrijede ako nema političke volje da ih se ne potkapa primjenom oružane sile.

U Sporazumu nema ničega novoga - ali novo je da je Haftar prihvaćen kao međunarodni faktor. A ne krije ambicije da se, poput svog zaštitnika al-Sisija, kandidira na tim izborima kao jak čovjek.

Al-Sarraj je došao na mjesto privremenog premijera kao rezultat kompromisa oko kojega se godinu i pol dana mučio i patio prethodni predstavnik OUN za Libiju. I u utorak je dogovoru pribivao sadašnji predstavnik OUN Ghassan Salamé. Al-Sarraj drži Tripoli i veći dio Tripolitanije, ali zahvaljujući dogovoru plemena i grupa koje tu imaju realnu moć.

Haftar je saveznik egipatskog predsjednika maršala al-Sisija, oružjem i opremom ga opskrbljuje Rusija pukovnika Putina (koji je već izborio pobjedu u Siriji), oslanja se o posljednji izabran libijski Parlament koji se sklonio u Tobruk, kontrolira veći dio Cirenaike, a s njim u savezu i libijsko ratno zrakoplovstvo, te grupe koje kontroliraju Benghazi.

Francuska je naglasila da je o svoj akciji držala informiranom Italiju, kojoj je Evropska unija povjerila kontakte s al-Sarrajom i Haftarom. Italija je komentirala da želi uspjeh francuske akcije. Toliko na površini. Odmah ispod površine u Rimu vri. Italija već godinama okrivljuje Francusku za libijski kaos. Tadašnji predsjednik Sarközy je najviše pritiskao Washington za intervenciju u Libiji, za koju nije bio pripremljen plan za “dan poslije”, u što se USA nisu htjele miješati. Pisalo se da Sarközy hoće Gaddafijevu glavu da bi prikrio da mu je Gaddafi plaćao. Gaddafi je srušen, izmrcvaren, silovan i smaknut, Libija je šest godina bez efikasne vlasti, a Italija je pretrpjela dvije štete.

Prvo, njezina naftna industrija ENI ostala je bez glavnine polja u Libiji, osuđujući Italiju na energetsku ovisnost o Rusiji. Drugo, kroz Libiju nesmetano prolaze imigranti iz Afrike i dijela Azije, njima ondje slobodno raspolažu šverceri, a 85-90 posto tih migranata dolazi u Italiju, a Francuska ne želi primiti ni jednoga, niti ijedan od brodova s imigrantima. Ti migranti ulaze mahom iz Nigera, gdje je francuska vojska raspoređena i na granici i pušta ih bez kontrole, a francuske snage su stacionirane i u Čadu i Maliju, odakle također u Libiju uvoze migrante. Problemi s imigrantima zaoštrili su odnose Italije s Austrijom i Visegrádskom grupom, opterećuju budžet, jačaju nacionalističku i antievropsku oporbu talijanskoj vladi.

Dakle, razloga je sasvim dovoljno da Rim bude nabrušen.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 23:39