Podaci o kretanju stope bruto investicija prema BDP-u članica EU otkrivaju da Mario Draghi pokušava neprincipijelnu pomoć grupi PIGS država predstaviti kao novu zajedničku strategiju EU, što de facto indirektno priznaje i sam u svojim obrazloženjima. Problem s investiranjem, naime, prvenstvenom imaju PIGS države, a jasno je i zašto (zbog dugova). A Draghi predlaže investicijsku ofenzivu uz drastično rastezanje fiskalnih kriterija Maastrichta. Je li pravi cilj gospodina Draghija rušenje dobrih pravila Maastrchta odnosno ortodoksnih osnova zajedničkih europskih fiskalnih principa, kao što je davno srušio temelje konzervativne monetarne politike?
Bivši guverner Europske središnje banke 2011-19. i premijer Italije 2021-22., Mario Draghi, napisao je jučer kolumnu za Financial Times u kojoj je kao autor nedavnog Izvješća o europskoj kompetitivnosti, sastavljenog pod visokim pokroviteljstvom šefice EK Ursule von der Leyen, tvrdi da EU tobože nema drugog izbora nego forsirati dizanje investicija s 22 posto prema BDP-u na 27 posto, što bi značilo da godišnje EU mora investirati 750-800 milijardi eura. S obzirom da je Draghi autor dokumenta koji bi mogao postati strateški plan EU potrebno je upozoriti da se poruke Draghija iz članka – koji je de facto ekstremno sažeta verzija ogromnog izvješća o kompetitivnosti – baziraju na čudnom interpretiranju podataka i nelogičnim narativima.
Ta metoda javnog rada gospodina Draghija podsjeća na onu iz dugog razdoblja kad je bio guverner ESB-a. Tada je povlačio klasične monetarne poteze slabljenja eura a proglasio je da spašava zajedničku valutu; inzistirao na eksperimentalnom programu quantatitative easinga (otkupa državnih obveznica od strane centralne banke) i niskih ili negativnih kamata kako bi izbavio grupu PIGS država. Rodnoj Italiji kao guverner kupovao je vrijeme za odgodu reformi bukvalno kupujući talijanske državne obveznice (što je nekoć bilo nezamislivo), a što je pak omogućilo preživljavanje neodgovornih populističkih političkih koncepata u nizu članica EU, uzrokovalo desetljeće gospodarske stagnacije Europe te dramatično gospodarsko zaostajanje za Sjedinjenim Državama.
Nakon što je Draghi kratko bio premijer Italije, na vlast je znakovito došla bivša neofašistica, danas samo desna populistica, Giorgija Meloni, a Draghi se iznova proglašava spasitelj EU te poručuje svima da moraju investirati da bi spasili EU, čak i onima koji investiraju - natprosječno. Pri tome Draghi u članku u FT-u aplaudira novim, rastegnutim kriterijima, koji de facto grupi prezaduženih članica omogućavaju da ne poštuju jasna pravila Maastrichta. Kad sortirate podatke o investicijama po članicama EU onda jasno možete vidjeti da gospodin Draghi u osnovi opet, kao i i u 2011., brine prvenstveno o PIGS-ima.
Ako pogledamo europsku listu država s bruto investicijama u fiksni kapital (GFCF) kao postotak BDP-a vidjet ćemo da problem s investiranjem prvenstveno imaju Draghiju omiljene PIGS države – Grčka, Italija, Portugal i Španjolska. Te države u zadnjih 5 godina imaju relativno niske stope investicija od 16 do 20 posto jer su a) visoko zadužene i b) jer nisu odradile adekvatne pro-tržišne reforme i c) jer nisu poštivala principe mudre, ortodoksne fiskalne politike u zadnjih 30 godina.
U ozbiljnoj izradi poslovnih ili kućnih financijskih pravila ovakav pristup nazvali bi mahnitanjem, ali ne i u politici. To što bivše tranzicijske države. poput Poljske ili Hrvatske, imaju ispodprosječne stope investiranja unazad 5 godina također je strukturno pitanje koje kao odgovor traži pro-tržišne reforme, a ne etatističke dekrete s ‘više razine‘ o ulaganjima.
U osnovi Draghijeva nova politika dizanja kompetitivnosti iznova je prilagodba najlošijima u EU, a ne postrojavanje iza najučinkovitijih odnosno najuspješnijih, pa će najvjerojatnije završiti kao i era tijekom koje je Draghi vodio ESB tj. komparativnim zaostajanjem starog kontinenta. Neće zaostajati samo PIGS.-i nego svi koji se moraju prilagoditi potrebama PIGS-a.
Pogledajmo tablicu sa stopom bruto investicija prema BDP-u. U njoj možemo uočiti da cijeli niz članica EU ima osjetno višu stopu investicija prema BDP-u u zadnjih 5 godina nego što imaju Sjedinjene Države. Draghi svjesno stvara potpuno suprotni dojam, kao kad je tvrdio da jača euro, a zapravo ga je slabio. Njemačka i SAD imaju identični prosjek investiranja u zadnjih 5 godina od 21,02 posto, dok viši prosjek od SAD-a imaju; Finska, Danska, Nizozemska, Belgija, Francuska, Švicarska, Austrija, Švedska, Litva, Luksemburg, Mađarska, Irska, Bugarska, Češka, Rumunjska, Latvija i Slovenija. Vodeći se zdravim razumom trebali bi, recimo, kopirati ekonomske mjere Irske koja trenutačno prednjači sa stopom investicija u EU u pet godina višom od 5 posto, a ne se povoditi po receptima Draghija skrojenim prvenstveno po mjeri PIGS-a, jer ćemo tako svi u EU postati PIGS-i. Zvuči cinično, ali nije. Logika je ta koja je neumoljiva te stoga samo zvuči cinično. Ne može se napisati neutralnije.
Uostalom treba voditi računa da su ogromne stope investicija, kakve imaju velike države poput Indije i Kine, neprimjerene za usporedbu s EU jer se radi o strukturno gledano potpuno drugačijim ekonomijama. Osim toga, tek treba vidjeti kakve će biti političke i socijalne posljedice imati ogromne kineske stope investicija od 42,70 posto BDP-a. Nije li, recimo, intrigantno da je kineska stopa gospodarskog rasta u zadnjih pet godina oko 10 puta niža nego što je im je bila stopa bruto investiranja? Pričekajmo da vidimo kako će završiti taj veliki etatistički eksperiment KP Kine prije nego mi, Europljani, potrčimo na slični teritorij.
Najsuspektniji dio Draghijevih poruka iz kolumne u FT-u onaj je koji relativizira problematiku težine duga. Draghi se praktično raduje što je zbog financijskih nevolja pala politička odluka za privremeno suspendiranje Maastrichta kako bi se velike prezadužene nacije mogle prilagoditi ostatku europske obitelji, a Draghi to tumači kao sjajni manevarski prostor za investiranje. To je brkanje krušaka i jabuka te bi uz takve teze Draghi prije 30 godina bio oboren na ispitu.
Naime, jasno je da PIGS države ne mogu naročito investirati jer zbog prevelikih dugova preveliki udio BDP-a odnosno proračuna moraju trošiti na plaćanje kamata. Ne radi se o naročitoj pametnoj stvari; dug je dug – ako Talijani upravo troše na kamate koliko na cjelokupno obrazovanje, onda moraju biti jako kreativni da bi mogli investirati bez provođenja reformi.
Apsurd cijele priče jest što i sam Draghi mora priznati da 80 posto investicija u EU nosi privatni sektor, a 20 posto javni. Čak i u tom omjeru to znači da države moraju naći 1 bilijun (1.000.000.000.000) eura. Tolikog novca nema, ali Draghi tvrdi da ESB posjeduje analizu koja tvrdi da je fiskalna ekspanzija moguća uz nova fiskalna pravila. Kršenje Maastrichta Draghi pionirski ne naziva kršenjem Maastrichta nego novim, naprednijim pravilima. Čak predlaže da se kompletna EU ugleda na Veliku Britaniju koja je postavila novo pravilo prema kojem svako novo zaduživanje mora biti vezano isključivo uz novo investiranje. Znači li to da se država ne smije zadužiti za nabavu novih lijekova koji nedostaju u zdravstvenom sustavu ili se i to jednostavno tretira kao nužna investicija? To nam može objasniti samo Draghi. Uostalom, boljim poznavateljima stanja britanskih javnih financija svaki prijedlog povođenja za Britancima u ovom trenutku je tragikomičan. To je tema za sebe, možda za psihoanalizu.
Draghi najavljuje da će zahvaljujući njegovom planu EU postati klimatski lider, digitalni inovator i globalni geopolitički igrač, odnosno sve što u ovom trenutku nije. EU nije imala šanse reformirati svoje najlošije članice te stoga danas nije globalni geopolitički igrač, inovator i klimatski lider. Najlošije članice nisu se reformirale jer im je Draghi kupovao vrijeme za odgodu bolnih reformi dok je bio guverner ESB-a.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....