MIJENJA SE KARTA MEDITERANA, PLANIRA SE PODJELA LIBIJE Dok na terenu bjesni rat, diplomati već crtaju nove granice

Sabrātah (Sabratha), 66 kilometara zapadno od Tripolija i stoga gotovo na pola puta između libijskog glavnoga grada i tuniske granice, opet je bila poprište krvave akcije “DAIŠ-a” (tj. takozvane “Islamske Države”).

Njezine snage su ondje, bez nekoga pozornosti vrijednog otpora, uredno prerezale grkljane dvanaestorici pripadnika mjesne obrane, demonstrirajući tako tko je ondje gazda u kući.

Pisali smo u studenome kako su kamioneti sa zloglasnom crnom zastavom te međunarodno nepriznate ali djelotvorne državne tvorbe mirno i bez ikakva znaka otpora ušli u taj obalni grad na UNESCO-vu popisu svjetske kulturne baštine, nekada fenički pa rimski, očuvaniji od Palmire, i ostavili svoje uporište i na toj točki Libije. Odatle “Islamska Država” lako može prijetiti Tunisu, jedinoj državi u kojoj je zlosretno “arapsko proljeće” 2011 rezultiralo demokratizacijom, a ne parareligioznom involucijom.

Napad na Tunižanina

Prije tjedan dana, 19 veljače, Zračne snage Sjedinjenih Država Amerike bombardirale su to uporište i uništile, kako su javili, jednu skupinu “DAIŠ-ovih” boraca, među kojima je bio, kako tvrde, Noureddine Chouchane, Tunižanin koji je planirao pokolj stranih turista u tuniskome muzeju Bardu.

Demonstrativnim klanjem dvanaestorice “Islamska Država” je i prijateljima i neprijateljima naznačila da je Şabrātah njezin zabran. Između redaka je opetovala staru pouku: da zračni napadi mogu nanositi gubitke, ali da ne osvajaju niti kontroliraju teritorij. Za to su potrebni “prašinari”, kopnene trupe za zauzimanje teritorija, dok za njegovo održavanje treba politička volja lokalnog stanovništva, spremnoga prvo izabrati svoju vlast, a zatim joj se podvrgnuti.

Tu je problem. Još otkako je Gaddafi svrgnut, brutalno mučen i natenane ubijan, u Libiji nema unutarnje suglasnosti ni o načinu sazdavanja vlasti a kamoli o spremnosti da se toj vlasti, do sljedećih izbora, podvrgnu oni koji bi se eventualno našli u manjini.

Zapad predvođen Francuskom dao je znak za eliminaciju Gaddafija, zamišljajući da će poslije Libijci izabrati parlament i funkcionirati uredno, bez trzavica. Ponovljena je identična pogreška počinjena u Iraku, gdje je Saddam Hussein svrgnut relativno lako, ali su se svi pametni planovi Washingtona o implementiranju demokracije u tren oka izjalovili podjednako brzo (a nije po dobru krenulo ni u Afganistanu, ni u Siriji, gdje su talibani odnosno Assad, samo oslabljeni).

Slijepljene države

Poseban je problem s tim državama što su sve slijepljene od međusobno različitih zemalja, s raznovrsnim stanovništvom koje nema osjećaj zajedničke pripadnosti, baš kao ni Madžari ili Česi Evropi: jednima Evropa a drugima Libija vrijedi, u njihovoj plemenskoj optici, samo onoliko koliko pripada i donosi njima. Libija je nastala tako da je Italija prije 105 godina otrgnula od Turske Tripolitaniju, Cirenaiku, te berberski pustinjski Fezan (koji sami Berberi zovu Targa, pa ih vjerojatno po tome Arapi zovu Tuarezima).

Dok dogovora nema, sa svih strana nešto predlažu, a s nekih i čine.

Amerikanci djeluju na terenu navodeći svoje zračne snage, a Italija je njihovim dronovima odobrila korištenje baze u Sigonelli na Siciliji. Şabrātah je jedan od pokazatelja uspjeha.

Bez znanja Skupštine

I Francuska je već u ratu u Libiji, razbija snage “Islamske Države” u Cirenaici, uglavnom blizu Benghazija, tvrdi prekjučer pariški Le Monde. Taj rat predsjednik François Hollande nije objavio, Narodna skupština o njemu nije raspravljala, ali operacije traju.

Italija, tvrdi rimski Il Messaggero u četvrtak, već naveliko uvježbava svojih 5000 vojnika za djelovanje u Libiji, ponajprije diverzantski bataljun Col Moschin, te diverzantske podmorničare i ronioce Comsubin, zatim karabinijerske jurišnike i mornarički pješadijski bataljun San Marco. S druge strane Rim pritišće jedan od dva libijska parlamenta, onaj u Tobruku, da pristane na sastav zajedničke vlade, pošto je već pristao na premijera.

Neki talijanski listovi objavili su u srijedu da se priprema trodioba Libije, da bi Italija vojno i civilno kontrolirala Tripolitaniju, Francuska Fezan (koji graniči sa Čadom gdje su francuske trupe), a Sjedinjene Države Cirenaiku (gdje je nafta koju crpe Talijani, kad mogu). Iskoristili smo priliku razgovora talijanskog šefa diplomacije Paola Gentilonija s hrvatskim kolegom Mirom Kovačem da bismo pitali o tome. Gentiloni je, naravno, odgovorio da se Italija “zauzima za stabilnost Libije”, što jamačno ne podrazumijeva diobu zemlje.

Pitanje je, naravno, kojoj se izjavi može, a kojoj uopće smije vjerovati.

Evropska visoka povjerenica i potpredsjednica Evropskog povjerenstva Federica Mogherini je i u nedjelju ponovila da “bilo kakvu intervenciju [u Libiji] mora zatražiti legalna libijska vlada” - a nje još nema, pa nema, jer se Libijci nisu spremni dogovoriti čak i o minucioznoj podjeli interesnih minisfera. A intervencija već traje, kako svjedoče i Şabrātah i Le Monde.

Moguća nova karta: Sve je više signala koji govore kako će se, kao posljedica Arapskog proljeća i ratvoa koji su izbili, izmijeniti geografija Mediterana: Libija bi mogla biti prva jer se vrlo lako može podijeliti, i to žele sve strane