Mladi katolici traže pravo na kontracepciju, pobačaj i eutanaziju

RIM - Prakticirajući katolički vjernici u svijetu mahom ne prihvaćaju nauk svoje Crkve o spolnom moralu. To su ovih dana, odazivajući se na poziv Biskupske sinode, u Vatikan dojavile biskupske konferencije Njemačke, Švicarske, Francuske i još nekih zemalja.

Sličan rezultat, potvrđen postocima, utvrdila je anketa provedena za račun Univisiona, najveće televizijske mreže na španjolskom jeziku u Sjedinjenim Državama Amerike.

Njezinom anketom na reprezentativnome stratificiranu uzorku obuhvaćeni su prakticirajući katolici u 12 zemalja, u kojima živi više od 60 posto katolika na svijetu. Pokazalo se da su Afrika, predstavljena Kongom i Ugandom, te Azija predstavljena Filipinima znatno bliže nauku Katoličke crkve nego Evropa i dvije Amerike. Odnosno, ako pogledamo s druge strane, da je Vatikan bliži Kongu i Filipinima nego Poljskoj i Argentini, zemljama posljednjih papa. Po dobnom i demografskom ključu, najbliži su Vatikanu i njegovim stavovima katolici stariji od 55 godina, koji žive u malim mjestima.

Prosvjedi žena

U Španjolskoj snažan je otpor novom zakonu o abortusu i trudnoći koji je predložio ministar pravde Alberto Ruiz Gallardón. Po prijedlogu koji je podnio ministar pravde Alberto Ruiz Gallardón, abortus će biti dopušten samo u tri slučaja: silovanja, ugroze majčina života, odnosno malformacije fetusa. Donekle je ublažen prvi njegov prijedlog, od prošlog ljeta, kada ni malformacija fetusa nije uvrštena u zakonske razloge za abortus. Španjolska se time faktički vraća na prvi postfrankistički zakon o abortusu iz 1985., osim što neće kažnjavati zatvorom žene koje abortiraju ilegalno, jer čak i Rajoyev ministar uviđa da “žene nisu krivci, nego žrtve”.

Španjolska je, uz Irsku, imala taj najrestriktivniji zakon protiv abortusa do 2010., kada je vlada socijalističkog premijera Joséa Luisa Rodrígueza Zapatera predložila i kroz parlament provukla veoma liberalan novi zakon, po kojemu je svaka trudnica imala sama apsolutno pravo hoće li ili neće abortirati unutar prvih 14 tjedana trudnoće. To je pravo dano i maloljetnicama s navršenih 16 godina, bez obzira na mišljenje roditelja.

Protiv tog zakona je Španjolska biskupska konferencija organizirala prosvjede i demonstracije, a Rajoy je u predizbornoj kampanji čvrsto obećao da će taj zakon opozvati, u ime zaštite života.

Sada prosvjeduju žene, već četvrtu nedjelju zaredom. Ankete pokazuju da je protiv novog zakona čak 80 posto španjolskih stanovnika. Socijalisti su pokušali manevar: zahtijevali su povlačenje prijedloga u Kongresu, jer to predmnijeva tajno glasanje. Nadali su se da će netko iz vladajuće stranke iskoristiti tajnost i glasati za povlačenje zakona. Takvih “slobodnih strijelaca” je bilo, ali ne dovoljno, pa je manevar socijalista propao.

‘Nismo inkubatori’

Ipak, kako pokazuje Univisionova anketa, među španjolskim prakticirajućim katolicima, koji idu na misu svaku nedjelju ili barem dvaput mjesečno, samo 8 posto ih je za potpunu zabranu abortusa, 64 posto ga odobravaju uz stanovita ograničenja, a 24 posto smatra da žena sasvim slobodno odlučuje. Ili kako je - citirajući vulgarnu ali popularnu španjolsku izreku - rekla u Kongresu zastupnica Onintza Enbeita: “En mi cońo y en mi mońo mando yo. Y sólo yo.” (doslovce: “U mojoj pizdi i u mom čuperku zapovijedam ja. I samo ja.”). Obrazloživši da nijedan ministar nema prava miješati se u intimne organe nijedne žene, da svaka žena prije abortusa promisli i propati tu odluku, ali i da “Pučka stranka želi obavezati svaku kćer Božju da zadrži dijete i ako ga neće. Nismo inkubatori.”

Ali sukob u Španjolskoj nije jedini.

U Belgiji, unatoč žestokom otporu katoličke hijerarhije, izglasan je zakon koji - u krajnjim slučajevima - odobrava i dobrovoljnu eutanaziju starijih maloljetnika, čak lakše nego u protestantskoj Nizozemskoj. Kad je bio na redu zakon o abortusu, kralj Baudoin ga nije htio potpisati, po svojoj katoličkoj savjesti, pa je predao kraljevske ovlasti na dva dana bratu i prestolonasljedniku Albertu, da on to potpiše - spašavajući i obraz i demokraciju.

Razvod jednako smrt

Jer za taj zakon je glasala i većina katoličkih zastupnika, uvažavajući stav većine katoličkih birača.

To nije, zapravo, neka novost.

U Italiji se crkvena hijerarhija žestoko protivila i razvodu braka, kamoli ne bi abortusu. “Razvod na talijanski način” svodio se na ubojstvo supruge, pa je pod tim naslovom snimljena i veoma popularna filmska komedija - ali praksa nije bila komična, kao što nije bio ni komičan broj žena koje su umirale u ilegalnim abortusima, kojima je praktički dominirao organizirani kriminal koji općenito jačaju prohibicije.

Protiv razvoda su stoga bile i političke stranke, ne samo katolička Kršćanska demokracija, nego i Talijanska komunistička partija, također mahom katolička (u Italiji su samo fašisti bili većinom ateisti), koja se nije na tome htjela zamjeriti Vatikanu.

Žena je mogla napustiti muža, ali ako bi zanijela s novim partnerom, njezino dijete je bilo upisano kao potomak njezina muža, koji joj ga je mogao i oduzeti dokaže li da je nevjerna. Ta je ucjena bitno pomogla da poraste broj abortusa, koji je smanjen na manje od 20 posto otkako su dozvoljeni i razvod i abortus.

A kako su dozvoljeni?

Tako da je mala Radikalska stranka, koju je vodio Marco Panella i u kojoj je na tim pitanjima bila aktivna mlada Emma Bonino, zahtijevala i izborila referendume na kojima su upravo katolici (jer čine više od 80 posto talijanskog stanovništva) srušili diktaturu Crkve.

Dok protestantske crkve, uključujući i Anglikansku, odavno toleriraju razvode, a odnedavno i svećeničko pa i biskupsko ređenje žena te istospolne brakove, Katolička na to ne pristaje. Umirovljeni papa Benedikt XVI., dok je još bio kardinal Joseph Ratzinger, nekoliko je puta rekao da je unatoč tome “podilaženju” većina protestantskih crkava prazna, a većina katoličkih puna vjernika.

Ali u tim temama razilaženje vjerničkog puka i katoličkoga crkvenog magisterija znatno je i dugotrajno.

Glomazan rascjep

Univisionova anketa pokazuje, na primjer, da odluku središnjega crkvenog magisterija da nemaju pravo na pričest ponovo civilno oženjeni koji su napustili crkveni brak, prihvaća samo 19 posto evropskih, 30 posto latinskoameričkih, a 75 posto afričkih katolika.

Treba li dopustiti svećeničko ređenje žena? Da, smatraju dvije trećine katolika u Evropi i Amerikama, ne, tvrde tri četvrtine na Filipinima i gotovo svi katolici u Africi. Pitanje je koliko te stavove determinira uvid u evanđelja, a koliko su refleks općeg stava i položaja žene u tim društvima.

Katolička crkva nije sklona ni kemijskoj ni mehaničkoj kontracepciji - ali čak 78 posto ispitanih katolika opravdava njihovo korištenje, više od 90 posto u Argentini, Brazilu, Francuskoj i Kolumbiji, ali u Kongu i Ugandi 44 odnosno 43 posto.

Od svih pitanja spolnog morala koja su bila na tapetu te ankete, svjetska katolička populacija se pretežno slaže s Vatikanom samo u jednome: nije za jednospolne brakove. Ali i tu su nazočne poprilične kontinentalne razlike: protiv tih brakova je 40 posto katolika u Sjedinjenim Državama, te jedva nešto više u Španjolskoj, a 99 posto u Africi - što pokazuje da je protiv njih ondje čak i sama gay populacija.

Tek je dolaskom pape Frane u Katoličkoj crkvi dobio snagu rezon da nije to najvažnija tema katoličkog poslanja. Papa Frane je s jedne strane prigovorio što je njegova Crkva tim pitanjima gotovo opsjednuta, da ponovimo njegovu riječ, ali s druge strane ih je stavio na dnevni red Sinode ove i sljedeće godine.

Rascjep između doktrine i vjernika, u praksi a eto i u stavovima, tolik je da zavređuje raspravu.