‘Moramo se zapitati: Kakav smo to život osigurali svojoj djeci? Vodite računa o ovih 7 stvari!‘

Tragični događaji u beogradskoj osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“ u kojemu je život izgubilo osmero djece i zaštitar otvorio je raspravu o potrebi prevencije nasilja u školama. U siječnju 2020. Hrvatska je donijela „Akcijski plan za prevenciju nasilja u školama 2020.-2024.“, no profesorica s Odsjeka za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Edita Slunjski, kao jedna od autorica tog dokumenta, danas upozorava kako je duboko svjesna da je problem nasilja u društvu, obitelji i školi mnogo dublji od onoga kojega bi mogao riješiti neki dokument – kakav god on bio.

- Djeca, tj. mlade osobe žive u određenim društvenim okolnostima koje se na njih na mnogo načina odražavaju i koje ih na mnogo načina oblikuju. Taj kontekst življenja, za odgoj i obrazovanje mladih ljudi može biti kako povoljan tako i nepovoljan, kako podržavajući tako i krajnje destruktivan. Očito je došao trenutak u kojem se moramo iskreno pitati: kakav smo to kontekst življenja i odrastanja osigurali djeci? Sve je jasnije da smo ih nečim usmjerili na „krivi kolosijek“, konstatira Edita Slunjski.

Ali čime? Odgovora sigurno ima više. Slunjski navodi neke od njih:

1. U društvu u kojemu dominira nasilje - i djeca postaju nasilna

Različiti oblici nasilja u današnje su vrijeme na toliko razina prisutni da ih je teško i nabrojati a kamoli detaljnije razmatrati intenzitet njihovih pojavnih oblika. No, najveći problem predstavlja rastuća normalizacija nasilja tj. pronalaženje raznih opravdanja kojima se nasilju nastoji priskrbiti legitimitet. Uvjerenje većeg broja odraslih da se djecu smije lupiti „malo po guzi“, jer je to za njih dobro, samo je jedna od takvih pogrešnih i destruktivnih zabluda – a ima ih mnogo. Nasilje nije ni za koga dobro, ni do čega dobroga ne dovodi i za njega ne treba tražiti opravdanje. Prisustvo nasilja i društveno omalovažavanje njegove destruktivne snage, kontekst odrastanja djece i mladih osoba veoma zagađuje. On predstavlja potpuno „krivi kolosijek“.

2. Društvo “poljuljanih” vrijednosti smanjuje vjeru djece u vrijednost obrazovanja i škole.

Neka recentna istraživanja pokazuju kako zabrinjavajuće veliki postotak mladih osoba drži da je društveni status i životni uspjeh u Hrvatskoj lakše postići nekim „alternativnim metodama i kanalima“ nego radom i učenjem. Čini se da smo djeci stvorili takav kontekst odrastanja koji je kod njih proizveo sumnju u vrijednost obrazovanja i znanja u korist uvjerenja da je korisnije tragati za poznanstvima i vezama koje će im osigurati siguran posao, zadovoljavajući društveni status i lagodan život. Sumnja mladih osoba u vrijednost obrazovanja i znanja neopisivo je „krivi kolosijek“ jer bi oni upravo znanje trebali shvaćati kao glavni alat svojega uspjeha.

3. Škola ne smije biti arenom bespoštedne i beskompromisne borbe za ostvarivanje famoznog „pet-nula“ prosjek.

Sumnju u vrijednost znanja i obrazovanja može pojačavati i inflacija školskih ocjena vidljiva u hiperprodukciji odlikaša u borbi za osiguranjem upisa u željenu školu ili fakultet. Ona kod mladih ljudi može stvoriti dojam da je ocjena to što je vrijedno truda i angažmana, a ne znanje samo po sebi. Postojeća praksa trke za ocjenama i njezine implikacije na učenike i njihove roditelje nameće pitanje: ima li visoki postotak odlično ocijenjenih učenika podlogu u njihovom stvarnom znanju ili je rezultat slabosti sustava ocjenjivanja? Potiče li fokus na ocjene mlade ljude na angažiranije učenje ili doprinosi deformiranju njihova obrazovanja u smjeru koji ga reducira samo na linearne i lako mjerljive načine razmišljanja? Pretvaranje škole u arenu bespoštedne i beskompromisne borbe za ostvarivanje famoznog „pet-nula“ prosjeka, nedvojbeno je „krivi kolosijek“.

4. Škola treba biti inkluzivno mjesto življenja tolerancije, suosjećanja i suradnje

Škola se, više nego ikad ranije, mora povezati s dubljim smislom samog obrazovanja a to je suosjećanje - kao ključni princip zajedničkog življenja u nekoj zajednici. Škola mladim ljudima mora neprestano pomagati da postaju koherentne, uljuđene i suradljive osobe koje žive i promiču altruistične ideale i vrijednosti. Kroz razne aktivnosti treba ih svakodnevno poticati da budu suosjećajni pojedinci koji brinu za jedni za druge, koji izgrađuju duboku posvećenost ostvarivanju zajedničkih ciljeva i osjećaju kretanje prema sve višim razinama međusobnog podupiranja. Podbaci li škola u tom segmentu svojega djelovanja, tj. ustraje li na inauguriranju kompetitivnosti kao glavnog uporišta organizacije života mladih osoba – trasira još jedan „pogrešan kolosijek“.

5. U školi u kojoj kultura konformizma i formalizma zamijeni kulturu kvalitete, najkompetentniji učitelji imaju najveći problem

Velik postotak učitelja (odgajatelja), unatoč raznim problemima s kojima se suočava, i dalje svoj posao obavlja posvećeno i predano. Neki ga obavljaju i znatno kvalitetnije od prosjeka tj. onoga što se u ustanovi u kojoj rade smatra standardom. Primjerice, ulažu dodatni napor u razvoj prakse u podlozi koje je kvalitetnije slušanje i razumijevanje učenika (djece) te pružanje adekvatnijeg odgovora na njihove autentične potrebe, interese i probleme. Takvi profesionalci nerijetko doživljavaju osudu svoje okoline, a ponekad čak i sankcije, umjesto da ih se ističe kao primjer kojega valja slijediti. Učenike (djecu) treba kontinuirano slušati, čuti i razumjeti; s njima treba uvijek kvalitetno razgovarati a ne samo nakon nekog medijski popraćenog incidenta. Učenici tj. djeca uvijek trebaju biti pozicionirani iznad plana i programa tj. bilo kakvog formulara, papira ili tablice!

6. U zemlji u kojoj učiteljska zanimanja ne uživaju društveni ugled niti su dostatno društveno priznata, učitelji počinju napuštati struku - ili zemlju.

Kvalitetnija i pravednija odgojno-obrazovna praksa ne može se dogoditi spontano niti slučajno: nju mogu razviti samo kompetentni, motivirani i zadovoljni učitelji tj. odgajatelji. No, u Hrvatskoj već dulje vrijeme na vidjelo izlazi nezadovoljstvo prosvjetara, koje oni na mnogo različitih načina iskazuju. Nezadovoljni su svojim cjelokupnim statusom u društvu tj. osjećaju se nedovoljno cijenjenima. Da bi se unaprijedila kvaliteta odgoja i obrazovanja djece i mladih ljudi, potrebno se je ozbiljno se pozabaviti položajem njihovih učitelja tj. odgajatelja. Jer, odgojno-obrazovna ustanova je dobro mjesto za boravak učenika tj. djece samo ako je i dobro mjesto za boravak odraslih.

7. Na ključnim pozicijama kreatora obrazovane politike trebaju biti najkompetentniji a ne politički najutjecajniji ljudi. Ako to nisu, sustav se ne razvija nego se vrti u krug.

Hrvatska ima kompetentne stručnjake iz raznih područja (čija je vrijednost često cjenjenija u inozemstvu nego u domovini), koji bi imali kapacitet ostvarivanja kvalitetnih reformi u gotovo svim područjima u kojima je reformu moguće zamisliti. No, oni se često ne uspijevaju ili ne žele uključiti u te procese (više smo puta svjedočili i prilično netransparentnim procedurama odabira stručnjaka u razna povjerenstva, radne skupine i sl.). Uglavnom, rezultat toga je da mjesto kvalificiranih stručnjaka često zauzimaju manje kompetentni ali „podobniji“ kandidati, što rezultira višegodišnjim održavanjem statusa quo. Dokle god kultura kvalitete biva zasjenjena kulturom podobnosti, bolja škola i uređenije društvo ostat će neostvarivi ideal. A da bi se on ostvario, Hrvatska ne treba uvoziti stručnjake – treba samo značajno promijeniti odnos prema vlastitima.

Postalo je očito da je vrijeme za preuzimanje odgovornosti tj. za prepoznavanje i užurbano ispravljanje „krivih kolosijeka“. Naravno, krive kolosijeke trebaju ispravljati oni koji su do njih doveli - a to nisu djeca, zaključuje prof. dr. sc. Edita Slunjski.