U pozadini nacionalne konvencije američke Demokratske stranke dogodio se preokret koji bi mogao osuditi demokrate na još jedan šokantan poraz na predsjedničkim izborima unatoč tome što je jasno da je čak i tradicionalnim desničarima Donald Trump zapravo bizarni kandidat.
Nomenklatura demokrata s prezirom je odbacila ponudu Roberta F. Kennedyja da podrži Kamalu Harris na predsjednički izborima. Kennedyjeva ideja, kao donedavnog demokrata bila je jednostavna – oteti dovoljno glasova kao nezavisni kandidat na predsjedničkim izborima te za uzvrat tražiti/dobiti visoku poziciju u administraciji Bijele kuće.
Izvještaji su otkrili kako arogantna partijska vrhuška Demokratske stranke nije shvatila kako bi bilo mudro prihvatiti ruku prijateljstva predstavnika legendarne američke političke dinastije zbog same činjenice da će izbori najvjerojatnije biti tijesni, a Kennedy trenutačno sintetiziranim rezultatima 246 istraživanja političkih preferencija uživa podršku 8,7 posto građana (od 4 do 10 posto).
S obzirom da su demokrati ne samo bahato dobacili Kennedyjevu ponudu, nego i protiv njega orkestrirali agresivnu sudsku hajku s ciljem da ga likvidiraju iz predsjedničke utrke prijavama da se prijavio na lažnoj adresi u New Yorku, gradu gdje je živio i radio desetljećima, izgleda da su se spremni odreći podrške svih onih koji – podržavaju Kennedyja. S obzirom da su se demokrati odlučno ponizili Kennedyja i odbacili njegovu ponudu za suradnju, on se odlučio povući iz utrke i, izgleda, podržati Donalda Trumpa. Informaciju da će već u petak Kennedy podržati Trumpa danas je objavio New York Times, novina koja funkcionira kao stranačko glasilo Demokratske stranke.
Može li biti presudno?
Nejasno je da li Kennedyeva podrška Trumpa na tijesnim izborima može biti presudna, baš kao što je nejasno hoće li se Kennedy kao jedna od hirovitih ikona američke političke scene možda predomisliti do petka. S druge strane, Harris upravo provodi skupi politički blietzkrieg trošeći nezapamćene novce na kampanju, ali se u tek u 2-3 swing države za tek pokoji postotni poen odlijepila od Trumpa. Ignoriranje i ponižavanje Kennedyja kao da je opasna ‘politička budala‘ u tom kontekstu može se opisati kao, recimo to blago, politički retardirano.
Kennedyja u New York Timesu opisuju kao političara koji je skrenuo s pravog puta jer je postao pobornik teorija urota, a i protivio se neodmjerenom forsiranju obaveznog cijepljenja, što je demokratima ideološki otprilike kao poricanje Boga Katoličkoj crkvi.
Kennedy se prvo odlučio kandidirati protiv Bidena kao član Demokratske stranke, ali je u jednom trenutku očigledno bio prisiljen pokušati kao nezavisni kandidat jer su vrata partijske nomenklature bila zatvorena za njegove ideje. Kennedyjevi ljudi za petak najavljuju nekoliko važnih izjava o Demokratskoj stranci, ali svi prvenstveno očekuju da će preporučiti Trumpa umjesto Harris.
To je demokratima kao da predložite mrak umjesto dana, nepravdu umjesto pravde, zlo protiv dobra… Petak bi, dakle, mogao biti zanimljiv dan za američku demokraciju. Hoće li se John Fitzgerald Kennedy okretati u grobu? Ako hoće, zbog koga? Demokrata ili brata?
‘Feel-good‘ izrugivanje možda je najbolji opis nastupa i atmosfere na konvenciji Demokratske stranke. Nije bilo ozbiljnih govora niti prezentacije nove, atraktivnije i logičnije političke platforme. Najupečatljivija je bila nova sklonost ridikuliziranju Trumpa i trumpista.
Ismijavanje Trumpa na konvenciji odbacilo je podatke, argumente, logiku i inače za ljevicu obožavani tzv. fact-checking, te su u osnovi prezentirati Trumpa kao čudaka, dosadanjakovića, čangrizavo jarmalo, budalu…. Čak su prestali naglašavati da se radi o potencijalno jako opasnom čovjeku, što je bila Bidenova taktika.
Redikulizacija Trumpa
Fini primjer oživljene ridikulizacije Donalda Trumpa nastup je bivšeg američkog predsjednika Baracka Obame. U situaciji kad nitko važan u najjačoj i najvažnijoj stranačkoj organizacija u svim zapadnim liberalnim demokracijama ne smatra grotesknim da se kao najvažnije figure nacionalne konvencije predstavljaju supruge bivših predsjednika kao najveće političke zvijezde, jedan od tih bivših predsjednika svoju je veličinu demonstrirao tako što je kroz izrugivanje implicirao da Donald Trump ima izrazito mali penis, što je grafički demonstrirao smanjujući raspon između ruku na minijaturno, zamišljeno Trumpovo spolovilo.
Za demonstraciju-šalu Obama je dobio euforičan pljesak. Zanimljivo je politološki da je njemački Bild jedan od rijetkih medija koji je Obamino impliciranje da Trump ima skromni penisić prepoznao kao važnu javnu poruku te ju je upakirao u glavni naslov izvještaja s konvencije demokrata.
New York Times je sakrio novu, intrigantnu političku taktiku Baracka Obame negdje u sredini izvješća te se fokusirao na glorificiranje Michelle Obame koja je, iako nema baš nikakvu demokratsku legitimaciju, prema njihovoj teoriji razbucala Trumpa baš kako to treba napraviti.
Potpuno je nejasno, ponovimo i naglasimo, kako je moguće da američki demokrati nisu kroz desetljeća, pa i stoljeća, razvili odgovarajuću razinu politološke pismenosti, koja bi osigurala da se poštuju demokratske procedure odnosno demokratski izbori kao preduvjet demokratičnosti i demokracije. Ako se demokrati nastave ‘razvijati‘ smjerom kojim su krenuli na sljedećoj konvenciji treba očekivati promociju potomaka, članova obitelji, pa čak i daljih rođaka bivših predsjednika kao novih aduta za obračun s republikanskim kandidatima.
Krunidbu Kalame Harris za predsjedničku kandidatkinju bez unutarstranačkih izbora orkestrirala je stranačka nomenklatura predvođena bivšom (!) šeficom većine u Kongresu, Nancy Pelosi, gospođom tri godine starijom od Joe Bidena.
Vratimo se slavnom Obami:
- Ovdje je 78-godišnji milijarder koji nije prestao kukati o svojim problemima otkako se prije devet godina vozio svojim zlatnim pokretnim stepenicama. Bio je to stalan niz pritužbi koje su zapravo postajale sve gore sada kada se boji da će izgubiti od Kamale. Tu su djetinjasti nadimci, lude teorije zavjere, ta čudna opsjednutost veličinom gomile.
Dok je govorio o veličinama, Obama je pomicao ruke na način harmonike, zaustavljajući se kad su bile prilično blizu jedna drugoj, a zatim je spustio pogled i smiješio se - dok je prepuna kuća u Chicagu urlala.
Barack Obama nije bio naročito originalan kad je smišljao šalu o navodno malom Trumpovom penisu. Medalja za kreativno ismijavanje falusa u modernoj američkoj političkoj retorici prvi je patentirao Trumpov republikanski protukandidat Marco Rubio koji je pak implicirao da Trump ima mali spolni organ jer ima male ruke.
Rubio se požalio da ga Trump javno naziva ‘mali Marco‘ pa je potom upozorio:
- Viši je od mene, visok je oko 6‘ 2", zbog čega ne razumijem zašto su mu ruke veličine nekoga tko ima 5‘ 2", našalio se Rubio. ‘Jesi li mu vidio ruke? A znaš što kažu za muškarce s malim rukama‘.
Vjeruju li da će ga se odreći zbog malog penisa?
U ovoj priči je nejasno (fact checkeri, gdje ste?) kakva je točno veličina Trumpovog spolovila, je li mu penis mali za relativno visokog muškarca ili je možda velik u odnosu na spolovilo ‘malog Marca‘, ali je poznato da i dalje dominira Republikanskom strankom. Vjeruju li demokrati da će se birači i Republikanska stranka odreći lidera koji je na glasu da ima malo spolovilo?
Što se tiče korištenja šala o veličini spolovila kao instrumentu političke borbe može se reći da je rubikon u Americi prijeđen prije 30-ak godina, također zahvaljujući Trumpovom penisu. Naime, jedan od urednika Spy magazina nazvao ga je ‘kratkoprstim vulgarijancem‘. Interpretacija da je Trump ‘short fingerd vulgarian‘ ušla je u povijest modernih političkih doktrina asocijativnom penis-diskreditacijom.
Čeka se javni odgovor Trumpa na novu/staru tezu da ima penis ispodprosječne veličine. Hoće li istina biti razotkrivena u petak?
Ukoliko se nastavi trend izrugivanja ideološkim protivnicima u sljedećem izbornom ciklusu umjesto rasprave o ekonomskim, socijalnim, ekološkim… temama treba očekivati daljnje probijanje ‘tabua‘ o spolnim organima kandidata, vjerojatno i kandidatkinja, kao i daljnji nastavak javnih rasprava u konstruktivnom smjeru.