SUĐENJE ZA MASAKR

Najpotresnija scena: Mama ubijene Eme došla s njenom slikom, držala je čvrsto iza roditelja Koste K.

Kobiljski je ranije svjedočila na suđenju ocu i majci 13-godišnjeg ubojice

Sprovod Eme Kobiljski

 Antonio Balic/Cropix

Na Višem sudu u Beogradu u ponedjeljak je počelo suđenje ocu i majci 13-godišnjeg Koste K. koji je 3. svibnja prošle godine u beogradskoj u Osnovnoj školi "Vladislav Ribnikar" ubio devetero školskih kolega i zaštitara, u tragediji nezapamćenoj u novijoj povijesti Srbije.

Scene u Palači pravde danas su slomile i najtvrđa srca, piše Blic. Roditelji ubijene djece su prije početka suđenja stajali nasuprot majke dječaka ubojice, koja je na ročište došla sa slobode.

U tišini su čekali početak suđenja, nakon čega su ušli u sudnicu. Sjeli su odmah iza Vladimira K., oca dječaka ubojice, koji je na ročište došao iz pritvora u kojem se nalazi od uhićenja u svibnju ove godine.

Iza njega bila je Nina Kobiljski, majka malene Eme, djevojčice koju je Kosta K. ubio u kabinetu povijesti.

Nina je u rukama držala okvir s fotografijom formata A4. Na njoj je bila njezina ubijena kći.

Kako javlja reporter “Blica” s lica mjesta, Nina je čvrsto držala okvir sa slikom, a roditelji dječaka ubojice nisu se okrenuli niti su je vidjeli.

Kobiljski je ranije svjedočila na suđenju ocu i majci 13-godišnjeg ubojice. Svoje svjedočenje tada je započela potresnim izjavama u kojima se prisjećala trenutaka koje je provela s kćeri, a opisala je i svoju djevojčicu Emu i probleme koje je imala prilikom rođenja.

- U meni osam mjeseci naviru emocije, riječi koje nemam gdje izreći i podijeliti. Naša Ema je bila naša treća sreća jer su dvije trudnoće bile neuspješne. Naša Ema je rođena prijevremeno, bez samostalnog disanja, s upalom pluća. Naše brige su bile od početka hoće li moći sama jesti i samostalno se razvijati. Naša Ema je bila veliki borac, sve je preživjela. Ona je bila potrebna ovom svijetu, trebala je preživjeti. Pričala sam joj da je ona moj ostvareni san i Božji dar. Molila sam se Bogu za jednu kćer, pričala sam joj: "Baš tebe sam željela". Nisam željela da Ema buda sama, baš kao što ni sada ne želim da Mila (Emina rođena sestra, op.a.) bude sama. Naši snovi su se ostvarili, počeli smo živjeti i do 3. svibnja smo živjeli život koji je ispunjen ljubavlju. Uživala je u zajedništvu. Kada je vidjela da se neko grli, ona je trčala k njima da zagrli. Grlila je ljubav. Ona je rasla, imali smo mnogo izazova. Vodili smo je na sve moguće fizikalne terapije, kod logopeda. Ostvarila je punu fizičku snagu, bila je moje visine, 180 centimetara. Ona nikada nije kaskala ni u čemu. Bila je brilijantna u svemu. Naša Ema je za svojih 13 godina naučila sve što je trebalo znati. Da voli, da oprosti i da bude dobra sestra. Mi prepoznajemo da ono što je nama bilo važno da prenesemo, da negdje vidimo da ih je ona skroz usvojila. Pričala sam joj: "Ema, život se ne smije živjeti pod prisilom, trebaš raditi ono što ti želiš i biraj svoje želje jer mi nismo tu da te kontroliramo nego da te usmjeravamo". Sve drugo što nije bazirano na slobodnoj volji nije bit - rekla je tada Emina majka.

Kako je dodala, pred sam kraj travnja, njezini roditelji su čuvali Emu i njezinu sestru.

- Mama mi je pričala koliko je Ema odgovorna. Vodila je Milu na trening. Ema je bila ta koja je bila hrabra i uz koju se Mila osjećala sigurno. Kada ja nisam fizički tu, sve je bilo u redu - ispričaja je ranije Emina majka.

Potom se prisjetila prvog i drugog svibnja.

- Prvi i drugi svibanj smo proveli na selu. Gledala sam kako samoinicijativno radi stvari na koje smo je usmjeravali cijeli život. Zovem ja supruga Dragana koji je radio u Rumunjskoj i kažem mu da se meni plače koliko su ova djeca dobra. Tada sam vidjela da je ona stasala. 2. svibnja smo se vraćali. Ja sam Bogu zahvalna na tim danima, nisam ostala uskraćena ni za jednu emociju, zagrljaj, toplu riječ. Sve što sam osjećala, ja sam joj rekla. Dragan sada kaže: "Ja nisam imao 1. i 2. svibanj", a ja kažem da sam ga ja imala i da mi nije bilo dovoljno. Vraćali smo se sa sela i u automobilu se Ema smijala dok se igrala s Milom. Rekla mi je dok me je češkala: "Znaš koliko te volim!" - rekla je tada Nina Kobiljski.

Kako je objasnila, Ema je imala dugu kosu do leđa i bila ja presretna što se isfenirala za školsko slikanje.

- Tada mi je rekla: "Ti ćeš mene stalno ovako". Rekla sam im da legnu ranije jer sutra idu u školu. Ušla sam u sobu i rekla: "U životu trebate biti ljudine. Tu ste da pomažete jedni drugima". Tako sam ih ispratila i Ema je to i bila i tako je i otišla. Vjerovala je nama. Nikada se nije dogodilo da se posvađamo, a odmah se pomirimo - rekla je ona.

Kako navodi, Ema je znala uvijek reći: "Oprosti, pogriješila sam".

- Nikada nisam bila dosljedna u kaznama, moje uvjerenje je da se čovjek uvijek može popraviti. Shvatila sam da ne može, da postoje situacije koje su konačne. Nikada mi nije palo da pamet da se može dogoditi konačnost i da se ovako nešto može dogoditi. Mislila sam da imamo Božju zaštitu - rekla je.

Kobni 3. svibanj

Potom se prisjetila 3. svibnja.

- Tog 3. svibnja, ustala sam kao svako jutro u 7 ujutro za posao. Ema me je dočekala potpuno spremna, očešljana... Rekla sam joj: "Kako si lijepa, kada si ustala?", a ona mi je odgovorila: "U pola 7, da zauzmem kupaonicu!". Jedva je dočekala da ode u školu, bila je radosna. Ema je otišla prva u školu u pola 8. Poslije 10 minuta netko zvoni, kad ono Ema. Vraća se, zaboravila je kartone za tehnički. Ema gleda u mene i Milu i kaže: "Kako volim ovu malu!" - rekla je tada Nina Kobiljski.

Posljednja scena koje se sjeća su Ema i njezina sestra koje zagrljene silaze niz stepenice zgrade.

- Nisam znala da ih tada posljednji put vidim kako idu zajedno. Nisam mogla upaliti automobil kad sam krenula na posao. Na Pančevačkom putu dobivam poziv u 8.48. Zove me majka Emine najbolje prijateljice. Pita me je li mi se javljala Ema i da je u školi bila pucnjava. U tom trenutku počela sam se nekontrolirano tresti, nailazim na policijski automobil, stajem i trubim i pokazujem da dođu k meni. Ne mogu ustati iz automobila, otvaram prozor i kažem im: "Molim vas, pitajte, je l‘ bila neka pucnjava u školi". Policajac mi kaže da je bila pucnjava, ali da su sva djeca dobro. Okrećem se i brzo vozim za Beograd. Zovem Emu koja mi se ne javlja. Potom zovem mog oca i kažem mu: "Tata, ne govori mami ništa, sigurna sam da je sve u redu, idi dočekaj Milu, ja stižem. Stani ispred škole i čekaj Emu". Stižem ispred zgrade, i tako unezvijerena, prolazi susjed kojeg ne poznajem i pita me idem li u školu. Rekao mi je: "Ja ću Vas odvesti". Odvozi me i sjećam se da trčim do škole i uočavam gomilu ljudi, Hitne pomoći, a ja nemam ta očekivanja u glavi - kaže ona.

Nina Kobiljski je ispričala da je trčeći prema ulazu naišla na Eminu prijateljicu koja je bila sva krvava i koja je bila u kolima Hitne pomoći.

- Pitam je što se dogodilo, ona kaže: "K. je pucao, mi smo pobjegle". Trčim do ulaza, ali kao da ne razumijem što pričaju, Nekontrolirano se tresem i ne mogu prestati. Čekam Emu jer znam da će ona izaći. Pokušavam dobiti neke informacije. Poslije sat i pol, dva, kada je mlađa kći otišla, prepustila sam se strahu i agoniji. Sve prijatelje sam zvala telefonom. Doznala sam da je Joca, Emin najbolji prijatelj, ozlijeđen, kao i nastavnica povijesti. A znala sam da Ema ima taj sat. Kasnije sam pitala, odgovarala je i dobila 5. Tog trenutka su svi stigli odgovarati. Smijali su se i bili radosni do 8.38 - ispričala je ranije Emina mama.

U međuvremenu su počele pristizati informacije da ima ozlijeđene djece.

‘Pustila sam krik i više ništa nisam čula‘

- Zvala sam i molila da mi kažu gdje je Ema, međutim, ništa nisam doznala. Pričala sam da moram biti ovdje, da ne smijem napustiti ovaj ulaz. Sigurno se jako uplašila i htjela sam je zagrliti. Čekala sam. Bilo je očigledno da nije u školi nakon što su sva djeca izašla. Nije mi ni na kraj pameti bilo da se njoj nešto moglo dogoditi. Znam da će biti dobro, ali je nema. Zove me prijateljica iz policije i kaže mi da ima još djece u školi, prenoseći mi riječi kolege. Ja sad shvaćam da ona nije povjerovala, ali mi je rekla što joj je on rekao. Nastavila sam čekati da je utješim. Otvorila sam novine i vidjela da je ubijen čuvar i osmero djece. Ja sam zatvorila novine, uvjerena da novine lupaju gluposti. Neke informacije su počele stizati do mene poput one da se javimo policiji. Rekla sam mami: "Ti budi tu kada Emu izvedu" - rekla je Kobiljski.

Kako kaže, nju su tada dovezli ispred policijske postaje.

- Jedino što su policajci radili jest da su slijegali ramenima. Ja sam ih pitala što će biti kada mene prozovu. Kako izlaze ljudi, vidim Ivana Božovića, prepoznajem ga i vidim da plače. Pitam ga: "Zašto plačete?", pogledao me je i rekao: "Kako zašto plačem, kći mi je ubijena". Dok mi to izgovara, ne stižem procesuirati, mene prozivaju. Tada sam prestala razaznavati zvukove i vidjeti. Ulazim i čekam da inspektor počne. Izgovorio je: "Žao mi je...", kada ja puštam krik i više ga ništa ne čujem. Netko me je spustio dolje, roditelji druge djece su tu bili i svi smo se grlili. Rekli su mi: "Treba vas prevesti Hitna"- Samo sam rekla mami i Draganu: "Ema je poginula". U ležećem položaju Hitna me vozi kući, a ja šaljem desetke poruka i ponavljam samo te tri riječi. U tom trenutku osjećam, ali ne mogu prihvatiti. Dok mene zbrinjava Hitna, doznajem da i mama pada ispred škole, a Dragan ispred apartmana. Zbrinjava ga njegov igrač. Inicijali naše djece su izašli u novinama, a mi 4 sata ništa nismo znali, a ostali jesu - ispričala je.

Kako navodi, ne postoji spremnost za taj trenutak, ali postoji nešto što nije tolika neizvjesnost.

- Kada sam ušla u kuću, svi su bili tu. Obitelj, prijatelji, a ja sam imala potrebu leći u Emin krevet i samo sam čekala da Dragan dođe. Bila sam u Eminom krevetu, ridala sam, mislila sam da će mi se rastrgnuti pluća i da ću biti s Emom - ispričala je na sudu Nina. Ona je rekla da kada je došao Dragan, njezin suprug i Emin otac, sjela mu je u krilo i tako zagrljeni su plakali pola sata.

- Identifikacija je bila strašna. Dolazi liječnica, koja je mama Draganovog igrača, koja ide u zagrljaj. Kada smo se probudili 6. svibnja, koliko god da sam se radovala što ću je vidjeti posljednji put, bila sam u strahu. Prijateljima i obitelji sam dan prije sprovoda rekla da mi pričaju: "Najgore se dogodilo, današnji dan nije strašniji od toga što se dogodilo", da mi te riječi pomognu da se borim sa strahom - ispričala je.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
02. studeni 2024 14:26