Najvažnija tema na svijetu opet neće dobiti pozornost koju zaslužuje: ‘Vrijeme je luksuz koji više nemamo...‘

Unatoč tome što je iza nas jedna od klimatski najdramatičnijih godina od kad je mjerenja; s najvišim zabilježenim temperaturama, biblijskim poplavama, kataklizmičnim požarima i razornim olujama i nezapamćenim toplotnim udarima, nije pretjerano izgledno da će borba protiv klimatskih promjena ni ove godine dobiti pozornost državnika koju po svojoj urgentnosti zasigurno zaslužuje.

Štoviše, lideri većine zemalja koje će krajem sljedećeg tjedna sudjelovati na COP28 UN-ovoj konferenciji o klimatskim promjenama, u Dubai odlazi s drugom krizom na umu; sukobom na Bliskom istoku, a u kuloarima se šapuće kako sve veći broj državnika u Ujedinjene Arapske Emirate planira poslati svoje izaslanike, kako bi se u potpunosti mogli posvetiti rješavanju gorućih geopolitičkih izazova.

Dok na relaciji između Washingtona i Pekinga rastu tenzije, svakim se danom dodatno produbljuje i jaz između razvijenih zemalja, i onih još u razvoju, a nedavno eskalirani rat između Izraela i Hamasa cijeloj priči daje i dodatnu notu, jer su se sudionice konferencije podijelile na saveznice Tel Avivu i one koje su na strani Palestinaca u Gazi; među kojima je većina naftom bogatih zemalja.

- Vrijeme je luksuz kojeg više nemamo, ako smo ga ikada i imali – upozorava čitatelje portala POLITICO bivša UN-ova izaslanica za borbu protiv klimatskih promjena, Patricia Espinoza.

Ona tvrdi kako niti jedna godina u posljednja tri desetljeća nije bila lišena političkih, ekonomskih ili zdravstvenih izazova, zbog čega smatra da moramo prestati čekati idealne uvjete za poduzimanje hrabrih koraka prema klimatskoj neutralnosti.

SAD i europski partneri sa zemljama u razvoju još uvijek pokušavaj usuglasiti uvjete Fonda pomoći za borbu protiv klimatskih promjena, koji je prošle godine predstavljen kao najveće i povijesno postignuće konferencije. Međutim, populisti u zapadnim zemljama pružaju sve veći otpor visokoj cijeni zelenih politika, što tjera državnike, čak i one klimatski najosvještenije, da se povuku i uspore tranziciju. Trend su dobrim dijelom uzrokovali i pandemija, rat u Ukrajini te energetska kriza, što je potaknulo spiralni rast inflacije i duga.

Čak je i EU, koja se na početku mandata Komisije Ursule von der Leyen nametnula kao globalni lider puta prema klimatskoj neutralnosti, posustala u trenutku kada je trebala "prekoračiti Rubikon" prema ozbiljnim reformama, a ono što treba osobito zabrinuti jest činjenica da je to učinila pred očima cijeloga svijeta, čime je cijeli eksperiment dovela u opasnost.

Njemačka je vlada ove godine umalo srušena zbog prijedloga Zakona o zabrani plinskih bojlera, zbog čega je Ministarstvo gospodarstva, na čijem se čelu nalaze Zeleni, trebalo pristati na kompromis koji bi ih zadržao na vlasti.

Joe Biden je 2022. predstavio jedan od najambicioznijih paketa za zaštitu okoliša, no i on je morao ubrenzati tranziciju kako se radna mjesta u ključnim saveznim državama o kojima mu ovisi fotelja, ne bi prebrzo zatvorila i stvorila socijalnu bombu. I francuski predsjednik Emmanuel Macron sve otvorenije poziva na "moratorij zelene tranzicije", dok populistima i frakcijama koje se protive borbi protiv klimatskih promjena nezaustavljivo raste popularnost.

Kao dodatno upozorenje treba poslužiti i recentna opsežna studija o globalnoj klimatskoj nejednakosti, koju su u razdoblju od šest mjeseci i na uzorku od 77 milijuna ispitanika proveli Oxfam, Stockholmski Institut za okoliš i britanski The Guardian. Ključan zaključak studije jest da je najbogatijih 1 posto čovječanstva odgovorno za više emisije ugljika od najsiromašnijih 66 posto.

Istovremeno, najsiromašniji građani na svojoj koži osjećaju daleko najveći utjecaj klimatskih promjena, a te su skupine ujedno i neusporedivo manje izgledne da raspolažu nekom ušteđevinom, osiguranjem ili socijalnom zaštitom koja bi im amortizirala razorne udarce vremenskih ekstrema.

Štoviše, da netko u donjih 99 posto čovječanstva proizvede jednaku emisiju ugljika, koliko godišnje proizvedu milijarderi, milijunaši i oni s godišnjim plaćama većim od 140.000 dolara, trebalo bi oko 1500 godina.