Nakon pada Severodonjecka, i Lisičansk visi o niti, a Kijev ima i prve ozbiljnije probleme u informacijskom ratu

Utorak 28. lipnja obilježava 125. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini. No, dok se žestoke borbe vode na istoku Donbasa, ujedno je nastavljen i niz međunarodnih događanja i okupljanja koja sva posljednjih dana na svom rasporedu imaju i temu rata u Ukrajini. Posebno tu treba napomenuti sastanak zemalja skupine G7, na kojem su se u Bavarskoj okupili predstavnici SAD-a, Njemačke, Francuske, Italije, Japana, Kanade i Ujedinjene Kraljevine - na kojem su se usuglasile sankcije na ruski izvoz zlata (drugi najizdašniji izvor prihoda nakon energetskog izvoza ugljikovodika), te diskutiralo o dodatnom ograničavanju usluga transporta i osiguravanja za ruske izvoze energenata kao i brojne tehnološke proizvode s mogućom vojnom namjenom.

Nakon tog skupa, na kojem je video-vezom sudjelovao i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, čelnici država G7 sele se u Madrid - grad u kojem se danas okuplja vrh država NATO saveza na ovogodišnji summit te organizacije. Za razliku od prošloga tjedna, kada je Ukrajina konsenzusom članica dobila status države-kandidata za Europsku uniju, članstvo Ukrajine u Sjevernoatlantskom savezu nije na vidiku. S jedne strane Ukrajina za to jasno ne zadovoljava uvjete, a s druge strane - to bi bio i sasvim nepotreban argument svim ruskim i proruskim glasnogovornicima o širenju ovoga Saveza, koji ipak iznimno aktivno pomaže vlastima u Kijevu da se uspješno suprotstave agresorima iz Ruske Federacije.

Dok će se sutra i prekosutra, među ostalim, još jednom pretresati i pitanje svekolike pomoći Ukrajini, od čelnika država (među ostalim i hrvatskog predsjednika Milanovića) očekuje se da usvoje novi Strateški koncept NATO saveza. Prvi takav dokument nakon 2010. godine trebao bi Rusku Federaciju iz statusa "strateškog partnera" prebaciti prema statusu "strateške prijetnje", a od Saveza se očekuju i odluke kako o bitnom jačanju postojećih postrojbi ojačane Prednje prisutnosti ("Enhanced Forward Presence"), tako i o velikoj pripremi dodatnih snaga više pripravnosti na granicama Saveza prema Rusiji. Sve bi to trebalo dati politički okvir i smjernice kako za buduća postupanja, tako i za jačanje vojnih izdvajanja NATO država - od kojih se očekuje i da proizvodnju svojih vojnih industrija postupno prilagode potrebama masovnije podrške partnerima iz Ukrajine.

Zapadni sustavi

A kakva bi ta pomoć u praksi trebala biti pokazuju i vijesti s ukrajinskih bojišta, gdje je 21. lipnja bilo zabilježeno pristizanje prvih samohodnih sustava Panzerhaubitze 2000, koji su 27. lipnja onda osvanuli i na prvim crtama bojišta - pridruživši se ondje od 24. lipnja bilježenim prvim borbenim djelovanjima naprednih američkih višecijevnih raketnih sustava M142 HIMARS. Upravo je HIMARS u samo par dana na bojištu izazvao posebnu pažnju kako branitelja tako i agresora, budući da se iz ukrajinskih izvora kombinaciji djelovanja ovih oružja (projektili M31A1 GMLRS) i balističkih raketa OTR-21 Točka-U tijekom posljednjih 8 dana pripisivalo uništavanje 16 ruskih skladišta streljiva (4 u Luhanskoj i 12 u Donjeckoj oblasti), te još nekoliko dalekometnih napada na agresorska zapovjedna mjesta.

Iako je jasno da su svi jedva dočekali pristizanje ovih oružja, kojima su se propagandno pripisivale gotovo čudesne moći, ipak je jasno da ta nova ukrajinska sposobnost nanošenja preciznih udara u protivničko zaleđe sa sobom nosi ozbiljan potencijal teškog narušavanja ruske logistike te borbenih sustava zapovijedanja i nadzora na širim prostorima Donbasa. Naime, nije teško uočiti da su gotovo sva bitnija željeznička čvorišta, kojima se izgleda opskrbljuje aktualna ruska napredovanja, itekako u dometu preciznih raketa ispaljenih bilo iz pristiglog sustava M142 HIMARS ili tek nadolazećeg sličnog, ali težeg, raketnog sustava M270 MLRS.

No, jasno je da i ta, kao i svaka druga saveznička vojna tehnika, treba vremena za pristizanje u Ukrajinu, kao i za uvođenje u pravu operativnu uporabu na bojištima. A vrijeme je posljednjih dana postalo deficitarni resurs - kako za ruske snage u napadačkom zaletu oko Lisičanska, tako i braniteljima koji nastoje stabilizirati fronte na Donbasu. Pri tome je jasno kako su terenska događanja posljednjih dana ponešto uzdrmala ukrajinske redove - među ostalim i po pitanju upravljanja vijestima s bojišta. Dok je tijekom prvih tjedana i mjeseci ovoga sukoba bilo jasno da Ukrajina vodi igru na informacijskom bojnom polju ovoga rata, sada se i tu vide problemi i pukotine u sustavu.

Informacijski rat

S jedne strane, Ukrajina nastavlja provedbu uspješnih informacijskih taktika - relativno dobro kontrolira informacije koje s terena stižu u medije i na internet, pri tome koristeći učestalo plasiranje video materijala snimanih na prvim borbenim crtama, s vrlo malo montaže ili komentara. Takvi su materijali po svojoj prirodi iznimno životni i svoje poruke o uspješnom suprotstavljanju nadmoćnim agresorima prenose bez problema. No, ni ukrajinska kontrola narativa u ovome ratu nije bila potpuno bez propusta, budući da je zabilježeno nekoliko situacija u kojima se iz objavljenih materijala ipak moglo iščitati točne lokacije pojedinih borbenih sredstava, postrojbi i bitnih industrijskih kapaciteta - što su onda agresori brzo iskoristili u svom procesu pripreme te odabira ciljeva za napade.

Poseban je problem po pitanju upravljanja informacijama nastao i kod pojedinih lokalnih dužnosnika koji su već duže na prostorima izloženima izuzetno aktivnim borbenim djelovanjima - gdje se barem od jednog od njih čulo o predstojećem taktičkom povlačenju ukrajinskih branitelja prije nego je taj potez bio službeno priopćen iz vojnih izvora. Kako je to 25. lipnja onda definirala zamjenica ukrajinskog ministra obrane Hanna Malyar: "Javno demonstriranje građanske svijesti o tijeku vojnih operacija, kao i izvještavanje o njima na društvenim mrežama prije službenih objava Glavnoga stožera; djelomično ometa vojne operacije - kako je to bio slučaj jučer i prekjučer po pitanju Severodonjecka, kada sve to jednostavno nije dopustilo da Oružane snage dovrše ono što su planirale".

No, s druge strane, Ukrajina u svom vođenju obrane itekako ovisi i o blagotvornim djelovanjima širokog prenošenja informacija s bojišta - ne samo za stvaranje povoljne slike o svom borbenom naporu u zemlji i svijetu, ili za distribuirano upravljanje topničkom vatrom o kojem je bilo dosta riječi proteklih mjeseci - već i za konkretno praćenje kretanja i aktivnosti ruskih agresora na prostorima Ukrajine. Naime, sustavom nazvanim "eVorog" ("eNeprijatelj") već se duže vrijeme od građana prikupljaju podaci i fotografije o neprijateljima - o njihovoj opremi, vozilima, okupljanju te kretanju, skladištima i položajima - što sve postaje i dodatno bitno kada se počinju koristiti precizni sustavi kakav je američki višecijevni lanser raketa HIMARS. Zato i ne čudi prije nekoliko dana odaslan poziv Mihaila Fedorova, ukrajinskog ministra digitalne transformacije, koji je građane dodatno pozvao da u sustav prijavljuju ovakve podatke, ne bi li ih se onda geolociralo - i time dobilo pokoji dodatni set koordinata za gađanje preciznim oružjima.

A gdje su ta mjesta koja se isplati gađati? Pa prvenstveno u zaleđu borbenih crta koje su oko grada Harkiva posljednjih dana ostale relativno stabilne, iako se bilježilo niz pokušaja ruskih kopnenih napada te učestalog granatiranja šire bojišnice oko ovoga mjesta. Poseban je tu naglasak navodno bio na približavanju gradu sa sjevera, te u nastojanju suzbijanja ukrajinskih prostora na pravcu prema okupiranome Vovčansku, istočno od grada. Uz ruski grad Belgorod, koji praktički nije HIMARS-dostupan budući da se Ukrajina obvezala da ova oružja neće koristiti preko državne granice u Rusiji, dalje na istoku su se u dometu novih oružja našla i ruska logistička čvorišta kod Kupjanska, Svatove, Starobiljska i Luhanska, iz kojih se opskrbljuju agresorska djelovanja na bojištu od Izjuma do Lisičanska.

Ruska nastojanja prema jugu

Napomenimo da su baš oko Izjuma, na oko 120 km jugoistočno od Harkiva, posljednjih dana opet oživjela ruska nastojanja prema jugu (Barvinkovo) i jugoistoku - u smjeru Slovjanska, gdje su posljednjih dana višekratno ali bezuspješno napadane ukrajinske otporne točke na liniji Bogorodične-Dolina-Krasnopilija-Mazanivka. Za to je vrijeme glavnina borbenih događanja sada koncentrirana ponešto dalje na istok, u širu okolicu ukrajinskog uporišta Lisičansk.

Nakon prošlotjedne evakuacije prostora obrambene crte Girske-Zolote, gdje nakon svega u ruskom okruženju nije završilo gotovo 2000 branitelja nego tek oko 50 pripadnika zalaznice, do jutra u subotu 25. lipnja ukrajinska strana evakuirala je i grad Severodonjeck, a onda i niz njemu bliskih prigradskih uporišta. Time je prestala postojati zadnja veća ukrajinska enklava na sjevernoj obali rijeke Siverski Donjec u Donbasu, a sve su te nagle evakuacije imale jedan te isti uzrok - ruski prodor jugozapadno od Lisičanska.

Naime, nakon pada uporišta Toškivka 18. lipnja, rusko napredovanje na zapad u toj je zoni prvo prijetilo odsijecanjem prostora Girske-Zolote, što je povlačenjem spriječeno prošloga tjedna. No, zamah ruskoga napredovanja, ukupne dubine od desetak kilometara, tu se nastavio - i stizanje na šire obrambene točke Lisičanska (naselja Bila Gora na sjeverozapadu i Vovčojarivka na zapadu) samo je usporilo nalet agresora. Ova su naselja pala najkasnije do nedjelje, pa su se napadači jučer zaustavili na novoj crti bojišta - koja ide od jugoistočnih predgrađa samog Lisičanska (mikrorajoni "Istočni" i "Mladost"), preko tamošnje tvornice želatine, do rafinerije u mjestu Verhnokamjanka. Iako nije sigurno da je tu i konačno zaustavljen prodor agresora, ipak je jasno kako su ruske snage grad Lisičansk najednom uhvatile sa sjevera i sjeveroistoka (iz pravca srušenog rada Severodonjecka), te sada s istoka, juga i gotovo pa jugozapada.

Neugodna situacija

Time se Lisičansk sada našao na istočnom kraju izbočine koja je duboka oko 25 kilometara i široka oko 12 kilometara, te koju rusko topništvo lako može pokrivati s raznih strana. Ova je nagla i neugodna situacija itekako dovela u pitanje opstanak ukrajinskog uporišta Lisičansk - gdje još nije jasno da li branitelji tu uopće misle pojačanjima stabilizirati prilaze gradu, ili će se sada i iz tog navodno dobro utvrđenog uporišta morati navrat-nanos povlačiti.

Kakva god bila neposredno predstojeća sudbina ukrajinskih položaja u Lisičansku, već su mnogi promatrači krenuli navoditi da je njegova pozicija ionako tek prolazna, iako je tu riječ o zadnjem većem naselju Luhanske oblasti u ukrajinskim rukama. Ono što preostaje u slučaju povlačenja branitelja također je prilično jasno - budući da je prva iduća ozbiljno branjiva linija profilirana na oko 25 kilometara zapadno, oslonjena na mjesta Siversk-Soledar-Bahmut-Toretsk. Upravo većina ove linije ujedno i prati prometnicu Bahmut-Lisičansk uz koju se već tjednima vode borbe, i koju su agresori uspjeli topništvom pokrivati, ali ne i prekinuti za trajnije. Ujedno su to i ukrajinski položaji koje su se i posljednjih dana držali pod napadima, gdje ruska borbena nastojanja nisu uspjela pomaknuti ukrajinske pozicije istočno i jugoistočno od grada Bahmuta, pa ni dalje južno prema Gorlivki i Donjecku. Ovih oko 60 kilometara bojišta u Donjeckoj oblasti ustrajno bilježi redovite topničke duele, izmjene lokaliziranih kopnenih napada, i vrlo malo terenskog pomaka na frontama.

Slična je situacija posljednjih dana bila bilježena i na čitavom potezu od grada Donjecka do rijeke Dnjepar, te onda i na bojištima krajnjeg jugozapada Ukrajine - gdje se ustrajno čuje o nekim oslobodilačkim nastojanjima branitelja, koja se ipak redovito svode na mnogo granatiranja, malo oslobađanja i sve učestalija djelovanja ukrajinskih partizana koji neugodno ugrožavaju ruske okupacijske vlasti u Hersonskoj i Zaporiškoj regiji.

Za kraj spomenimo i da se, baš kako smo i najavljivali, nastavljaju ukrajinski napadi po Zmijskom otoku i obližnjim okupiranim plinskim platformama s kojih Rusi blokiraju ukrajinski pomorski promet, što ih sada ipak počinje redovito koštati ondje stacionirane opreme i ljudi.

(Autor teksta je analitičar portala Obris.org koji i na jutarnji.hr objavljuje vojne analize)