‘Naše obitelji u Rusiji ništa nam ne vjeruju. Možda kad bih im poslao sliku projektila kako me gađa u glavu...‘

Aleksander Serdiuk prestao je razgovarati sa svojom majkom. Nervozno promatra kako se rat sve više približava njegovom domu u Lavovu. Majka živi 2400 km istočno u Rusiji i poriče da se išta od toga zapravo događa, piše Guardian.

'Ne mogu razgovarati s njom', kaže 34-godišnji Rus koji se u Ukrajinu preselio prije 10 godina. 'Ona me ne razumije. Kaže da se to samo nacisti međusobno ubijaju i da smo mi odgovorni za sve ovo. Jednostavno mi ne vjeruje. Ranije smo puno razgovarali, ali sada to jednostavno nema smisla', kaže.

Isto je i s Natašom Henovom. Pobjegla je iz svog doma u blizini Harkiva sa svojim malim sinovima i mužem, jer su se granate sve više približavale njihovom selu. Međutim, kad je nazvala rođakinju koja živi blizu Moskve da je obavijesti o tome što se događa, razgovor je bio gotovo jednako uznemirujuć kao i sâm rat.

'Ona suosjeća, ali kaže da nam lažu', kaže ova 35-godišnja učiteljica engleskog jezika. 'Kaže da je to sve maslo Amerike. Kažem joj OK, ali zašto nas Rusi granatiraju ako je sve krivnja Amerike? A ona veli da su Ukrajinci bili jednako okrutni prema ljudima u Donbasu', kaže Nataša.

'Rekla je da se ukrajinski vojnici moraju predati. Čak me pozvala da dođem u Rusiju da budem s njom. Nisam znala da li da se smijem ili da plačem. Očajnički se borim da Ukrajina ostane neovisna, a ona me poziva da odem u Rusiju.'

Kako ruski rat u Ukrajini ulazi u četvrti tjedan, informativni rat među ljudima s obje strane granice postaje sve intenzivniji. Vojni napad ne znači samo rušenje stambenih zgrada i gradskih središta u Ukrajini; na teškoj su kušnji i bezbrojne obiteljske prekogranične veze koje traju desetljećima, čak i stoljećima.

Dok ljudi u Ukrajini mogu svojim očima vidjeti što se događa u njihovoj zemlji, ljudi u Rusiji informacije dobivaju samo preko državne televizije, a kada oni koji se skrivaju u bunkerima pošalju video i poruke o svojoj nevolji, mnogi (ali ne svi) od primatelja to jednostavno odbace kao lažnu vijest.

Nataliji Ivanivnoj su i roditelji i bake i djedovi bili Rusi, pa kada je ova 62-godišnja računovotkinja morala ranije ovoga mjeseca pobjeći iz Harkiva u zapadnu Ukrajinu, bilo je mnogo rođaka koje je htjela upozoriti. 'Petnaest minuta nakon početka granatiranja poslala sam im niz poruka: 'Bombardiraju nas'. Prvo pitanje koje su mi postavili bilo je: ‘Tko vas bombardira – naša vojska ili vaša?’

Ivanivna misli da strah i neznanje oblikuju svjetonazor s druge strane granice. 'Mislim da se boje Putinovog režima, kao što su se moji roditelji bojali Staljinova. Sada jednostavno ne odgovaraju. Ne ljutim se na njih. Samo mi ih je žao.'

Ruska televizija je toliko uvjerljiva da su čak i neki ljudi u istočnoj Ukrajini koji je gledaju bili oduševljeni verzijom događaja koja se ondje prikazuje.

Marija Krivošejeva, koja je pobjegla iz Harkiva sa svoje dvoje djece, ima baku koja je ostala jer je previše slaba da bi putovala. 'Gledala je samo rusku televiziju i kad je počeo rat primijetila sam da je bila vrlo mirna. Rekla je: 'Ne brini. Putin je rekao da je sve u redu.'

No promijenila je pjesmu kada su ruske snage počele granatirati Harkiv. 'Prebacili smo se na ukrajinsku televiziju, koja je sve prikazivala, sve uništene zgrade. No, ruska TV je prikazivala video snimke s web kamera od ranije i govorila ljudima da je u Harkivu sve normalno. Moja baka je počela plakati. Rekla je: 'Ne mogu vjerovati da su mi sve ove godine ispirali mozak.'

Oko polovice Ukrajinaca – znači više od 20 milijuna ljudi – ima obitelj u Rusiji, prema istraživanju iz 2011. koje je također pokazalo da trećina Ukrajinaca tamo ima prijatelje ili poznanike. Obiteljske veze između dviju zemalja bile su stoljećima plodne, od ranih dana carstva u 17. stoljeću, preko kasnog sovjetskog razdoblja, sve do doba neovisnosti, kaže Orisia Lutsevič, istraživačica u Chatham Houseu.

'Morate znati da je Moskva oduvijek bila metropola carstva', kaže ona, objašnjavajući zašto se toliko Ukrajinaca preselilo na istok tijekom posljednjih 300 i više godina. 'Bilo je to poželjno mjesto za ljude koji su željeli napraviti karijeru. Zbog sličnosti u jezicima, bilo im je lako tamo otići i učiti. Najbolji instituti su bili tamo, tako da je odlazak bila i stvar prestiža.'

Rusi i Ukrajinci koji žive u drugim zemljama također su bijesni zbog poricanja koje je, čini se, zarazilo njihove rođake. Među stvarima koje najčešće čuju su: ratne snimke su lažne; nacisti divljaju; Ukrajinci bi trebali ostati u kući ili će ih fašisti srediti.

Ruskinja Nataša koja živi u Ujedinjenom Kraljevstvu i koja nije željela javno objaviti svoje prezime, ima oca Ukrajinca i majku Ruskinju koji sada oboje žive u zapadnom Sibiru. Obitelj njezina oca je iz Vinice, u Ukrajini, a neki od njih su već pobjegli u Poljsku. Nataša je pitala oca je li razgovarao sa svojim bratom. Otac joj je rekao da jest te da je sve dobro - iako nije mogao puno čuti zbog sirena za zračni napad.

'Pitala sam ga: ‘Kako sve može biti dobro ako se čuju sirene za zračni napad? Kako je to dobro?''

Kaže da njezina majka kao papiga ponavlja ono što je čula na ruskoj televiziji, o patnjama ruskog naroda u istočnoj Ukrajini i potrebi da ih se zaštiti.

'To je sve posve ludo', kaže Natasha. 'Moja obitelj govori ruski i bježe u Poljsku. Kada pitam svoju majku je li vidjela slike, snimke i sve što se događa u ukrajinskim gradovima, ona kaže da su to sve lažne vijesti', dodaje Natasha. 'Jako je frustrirajuće što uopće ne možemo razgovarati. Stvarno sam razočarana što ona više vjeruje predsjedniku Putinu nego meni.'

Nešto od tog nerazumijevanja moglo bi biti i stvar generacija. Nataša kaže da je starija generacija tijekom sovjetskog razdoblja odrastala u uvjerenju da je Zapad protiv njih, da su jedini ljudi kojima mogu vjerovati vlastito vodstvo. Ona kaže da kod Rusa postoji dubok osjećaj da su najveća nacija na Zemlji, s najbogatijim resursima, rasa koja sve preživi i koja može sve prevladati. 'Naravno da će povjerovati u ono što im je rečeno.'

Bit će potrebno puno vremena da se oprosti. Lutsevič kaže da u Ukrajini postoji vrlo jak osjećaj da 'nećemo zaboraviti', te odlučnost da se ratne zločine kazni i ljude pozove na odgovornost. Ona kaže da će vjerojatno trebati proći proces istine i pomirenja sličan onome koji se dogodio u Južnoj Africi nakon aparthejda da bi obitelji mogle ponovno razgovarati jedna s drugom.

Artur Kolomiitsev, 28-godišnji fotograf iz Harkiva, nije siguran da može oprostiti. Njegovi roditelji u Rusiji imaju razumijevanja, kaže, ali manje nego tetke, stričevi, sestrične i baka.

'Oni ne vjeruju da je ovaj rat stvaran. Vjeruju da granatiramo sami sebe i da se naša vlada drogira', kaže. 'Da im jednog dana pošaljem sliku projektila koji me pogađa u glavu, možda bi mi tek tada povjerovali. Ne želim ih više vidjeti. Ne želim više razgovarati s njima. Nikad im neću oprostiti.'

Unatoč tome što je izgubila posao, dom i duševni mir, Nataša Henova ne želi izgubiti kontakt sa svojom mlađom sestričnom, s kojom je u djetinjstvu bila naročito bliska.

'Možda ću joj moći oprostiti i razumjeti je, kad sve bude gotovo. Možda za nekoliko godina, ako moja obitelj ostane živa.'