Naših 100 dana u Popravnoj koloniji br. 120: ‘Cijeli logor vodi jedan od najstrašnijih krvnika...‘

Nakon što su više od 100 dana proveli u ruskom zatočeništvu svoja su svjedočanstva iznijeli ukrajinski humanitarni volonteri- Ukupno 32 osobe su pomagale civilima u Mariupolju, u vrijeme dok je grad bio u okruženju ruskih vojnih snaga. Oni su uhićeni krajem ožujka, a ispovijesti je objavio portal Meduza.io.

Nakon uhićenja zarobljeni humanitarci su poslani u tzv. zatvor za "filtraciju" u Olenivki - selu koje se nalazi unutar "Narodne Republike Donjeck" (DNR) pod kontrolom Kremlja, gdje su navodno bili zatvoreni i zarobljeni i ukrajinski vojnici iz čeličane Azovstal.

Iz zatvora je 14. srpnja pušten 31 volonter, iznenda i bez nekog posebnog razloga, a svjedočanstva je novinarima prenijelo njih četvero: Hana Voroževa, Kostiantin Veličko i Stanislav Hluškov održali su konferenciju za novinare u Varšavi, a Jevhen Maliarčuk dao je intervju za Current Time TV. Meduza je priče sažela i objavila u jednom članku.

Humanitarci su imali obične živote prije invazije u veljači, Hana Voroževa radila je kao organizatorica zabava u Mariupolju, Kostiantin Veličko bio je informatičar, Stanislav Hluškov radio je u međunarodnom prijevozu, a Jevhen Maliarčuk bio je poduzetnik. Nakon što je Rusija započela rat protiv Ukrajine, svi su postali dobrovoljci, uglavnom radeći na dostavi hrane i lijekova stanovnicima Mariupolja i evakuaciji civila iz grada pod opsadom.

Kostiantin Veličko kaže da je uhićen zajedno s Hanom Voroževom i Stanislavom Hluškovim nakon što su ruski vojnici zaustavili njihov autobus na posljednjoj kontrolnoj točki na izlazu iz Mariupolja. Unatoč činjenici da su dobrovoljci imali potrebne iskaznice i dokumente, ruski vojnici su ih poslali u selo Nikolske, gdje su ih predali borcima iz samoproglašene "Narodne Republike Donjeck" (DNR) na ispitivanje.

Istražitelji su optužili volontere da su zarađivali na evakuaciji ljudi te za krijumčarenje ukrajinskih vojnika iz Mariupolja.

- Oni su tvrdili da mi im dajemo naše dokumente kako bi neki vojnici, uključujući borce ‘Azova‘, mogli napustiti Mariupolj i doći na područje Ukrajine, prisjetio se Hluškov.

Nakon ispitivanja, on i ostali volonteri, kaže, poslani su u tzv. Popravnu koloniju br. 120, nepostojeći zatvor u Olenivki — selu izvan Donjecka — koji je ruska strana koristila za držanje ukrajinskih zarobljenika od početka rata.

- U gotovo svakom trenutku su nas vodili s povezom na očima, objasnio je Veličko.

- Zamotali bi nam oči i ruke selotejpom i stavili vreće na glavu, vodili su nas kao teroriste. Ako nismo dobro sjedili ili stajali kako treba ili se našoj pratnji nešto nije svidjelo, tukli su nas. Ako sam krivo sjedio, tukli su me po nogama. Kad bih spustio ruke, tukli su me po rukama - govori on.

Voroževa je opisala zatvor u Olenivki kao napuštenu ustanovu koja je uključivala nekoliko dvokatnica. Prema procjenama volontera, zgrada u kojoj su bili smješteni imala je 19 ćelija predviđenih za maksimalno 100 osoba. U jednom je trenutku kažu tamo bilo i gotovo 800 zatvorenika. Zatvorski čuvari zgradu su nazivali "jama".

- Popravna kolonija u Olenivki bila je zatvorena prije nas. Otvorena je posebno da se organizira ‘filtracijski logor‘. U početku nije bilo mnogo zatvorenika. A onda su počeli pristizati veliki konvoji iz tvornice Ilych, zatim iz Azovstala. Na području zatvorske kolonije u isto je vrijeme bilo oko 3000 ljudi, rekao je Maliarčuk.

Prema Voroževoj, zatvorenici su bili "svake sekunde okruženi prljavštinom, smradom i jakom hladnoćom". U nekim su se ćelijama ljudi morali izmjenjivati ​​na spavanju na betonskom podu zbog prenapučenosti. Mnogi zatvorenici bili su bolesni, ali nije bilo ni liječnika ni lijekova. Čak ni onima sa slomljenim kostima nisu davali lijekove protiv bolova, rekla je Voroževa. I sama je zadobila ozljede na unutarnjoj strani obraza nakon što joj je žica spala s proteze, te je bol pokušala ublažiti pušenjem cigareta.

U zatvoru nije bilo dovoljno hrane. Prema Voroževoj, tijekom prvih tjedana zatvorenici su dobivali 150 grama kruha dnevno, kuhanu tjesteninu i nešto ribica. Maliarchuk je rekao da je izgubio otprilike 15 kilograma dok je bio u zatočeništvu.

Bila je i nestašica pitke vode. Zatvorenici su dobivali oko dva decilitra svaki dan. Ponekad im je omogućen pristup netretiranoj vodi, ali ni toga nije bilo dovoljno. Kanalizacija nije bila u funkciji, a žene nisu imale higijenske uloške. Neke Voroževine sustanarke bile su trudne.

Kasnije su volonteri saznali da su uvjeti u drugim barakama bili bolji nego u "jami" - u drugim dijelovima logora zatvorenici su mogli "spavati ležeći, a ne sjedeći, a i udisati svježi zrak". Zatvorenicima je rečeno da mogu biti izmješteni iz "jame" ako dobiju uredsku opremu i građevinski materijal za zarobljenički logor.

Zatvorenici su također bili prisiljeni obavljati sve poslove oko logora. Prema tvrdnjama bivših zatvorenika, neki od zarobljenika su pretučeni i mučeni. "Vidjeli smo što ti ljudi rade sa zatvorenicima. Nažalost, ne mogu iznositi detalje, jer se brinem za sigurnost onih ljudi koji su ostali u koloniji, ali bilo je mučenja i težeg od onoga koje smo mi proživjeli", rekao je Hluškov.

Prema Hluškovu, načelnik zatvora Sergej Jevsjukov "očito ima sadističke sklonosti".

- Jevsjukov je po mom osobnom mišljenju jedan od najstrašnijih krvnika koji vode cijeli ovaj logor. On nam je više puta rekao da ćemo tamo biti najmanje 10 godina, prisjetio se Hluškov.

U početku je volonterima rečeno da će biti pušteni nakon 30 dana (prema zakonu o DNR-u, ne može se zarobljenike zadržati više od mjesec dana bez suđenja). No naredba za njihovo "ponovno uhićenje" bila je sastavljena na kraju svakog mjeseca.

Volonteri ne znaju zašto su na kraju pušteni. Hluškov je pretpostavio da je to bilo zahvaljujući naporima njihovih rođaka, koji su se obratili dužnosnicima u Ukrajini, DNR-u i Rusiji.

- Jednog lijepog dana nekoliko policajaca je došlo u našu ćeliju i počelo prozivati ​​prezimena, a zatim je došla ekipa s našim stvarima spremnim za polazak. Mislili smo da ćemo naprosto biti prebačeni na drugo mjesto, kao što se ranije događalo", prisjetio se Maliarčuk. "Na kraju su nas pozvali, natjerali da potpišemo izjave da nemamo nikakvih pritužbi i samo smo pušteni. Otvorili su ogradu i rekli ‘Slobodni ste‘.

Prema Hluškovu, nakon što su oslobođeni, dobrovoljci su pobjegli "preko Donjecka". Iz DNR su izašli zahvaljujući "dobrim ljudima". Njihov prijatelj, ukrajinski dragovoljac po imenu Serhij Tarasenko, još uvijek je zatvoren u Olenivki.

"Moramo udružiti snage i pomoći mu", istaknuo je Maliarchuk. "Osim Tarasenka, tamo ima još mnogo civila. Tu nema logike, nema operativnih procedura. Kako pritvaraju ljude? Zbog čega? Zašto puštaju ljude? Zašto ne? Nitko ne zna. Nitko ništa ne objašnjava."