Petak 7. travnja ujedno je i 408. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Ovaj je tjedan na bojištima istočne, jugoistočne i južne Ukrajine bio obilježen proljetnim temperaturama, oblačnim vremenom i povremenim (ali učestalim) padalinama – baš kakav bi trebao biti i naredni tjedan – tako da tamošnja bojišta obilježava blatnjava sezona tzv. „rasputice“. O koliko se padalina (kiša, pa nedavni snijeg, i sada opet kiše) radi, najbolje ilustrira činjenica da je nakupljanje voda jugozapadno od Kramatorska probilo jednu od tamošnjih brana na vodnim akumulacijama, te se više stotina kuća u prigradskim naseljima našlo pod oko metar vode. Svime time je ozbiljno otežano i kretanje izvan uređenih cesta, pa će i često spominjana ukrajinska ofenziva pričekati suho vrijeme.
Do tada se nastavljaju borbe uzduž ukupne bojišnice, s naglaskom na razmjene topničke vatre, dok su kopneni sukobi ipak bitno rjeđi te pretežito koncentrirani na samo nekoliko zona. U prvoj od njih, oko okupiranog grada Kremine, nije bilo bitnijih pomaka bojišnice, baš kao ni oko okupiranog grada Donjecka – gdje se ogorčeno sukobljavalo u razrušenom mjestu Marinka, dok se oko ukrajinskog uporišta Avdiivka čulo tek o nizu ukrajinskih protunapada koji su vratili u ruke branitelja dio položaja sjeverno i južno od mjesta (među ostalim navodno i selo Krasnogorivku). Naravno, ruski izvori to ne spominju i tek govore kako se borci tzv. DNR „kreću po periferiji Avdiivke“. Jednako se tako razilaze službena gledanja i na stanje u glavnoj točki aktualnih sukobljavanja, u gradu Bahmutu. Ondje se još početkom tjedna moglo vidjeti Jevgenija Prigožina, vlasnika privatnog poduzeća „Wagner“, kako u centru podiže zastavu na zgradi pokrajinske skupštine – da bi ta zgrada ubrzo bila kompletno uništena u borbama. Iako ukrajinski izvori naznačuju daljnje držanje grada – ondje je tijekom ovoga tjedna definitivno došlo do ozbiljnih promjena stanja. Dok se ruski izvori hvale napretkom u osvajanju tog urbanog prostora, postaje jasno da su zadnjih dana agresori ondje uspjeli prići s višecijevnim bacačima termobaričkih raketa (TOS) te njima gađati centar Bahmuta. Izgleda da je takva vatra prije nekoliko dana bila ključna i za rusko zauzimanje prostora oko sportskog kompleksa „Metalurg“. Osim što se spominjalo borbe oko bahmutskih željezničkih kolodvora i tamošnjeg Željezničkog muzeja, izgleda da je tjedan ispao obilježen i postupnim ukrajinskim povlačenjem s istoka grada (s lijeve obale rijeke Bahmutovke) na zapad, vjerojatno na položaje uzduž željezničke pruge koja prolazi gradom od sjevera na jug, te na prostor visokih zgrada u zapadnim četvrtima. Pri tome treba napomenuti da na ovom bojištu, baš kao i kod Avdiivke i Marinke, nisu bilježene nikakve posebne nestašice topničkog streljiva na ruskoj strani, koja u Bahmutu i nadalje koristi mješavinu postrojbi poduzeća „Wagner“ i regularne vojske. Uglavnom, stanje je ondje toliko napeto da ne čude ni izjave ukrajinskog predsjednika Zelenskog od 5. travnja, tijekom njegova posjeta Poljskoj – da ipak postoji mogućnost i povlačenja iz Bahmuta, ako to bude ocijenjeno kao „strateški najsvrsishodnija opcija“.
Ruska posla
Dok i nadalje traju ruski napori za osvajanjem Bahmuta, prije rata 58. po veličini grada u Ukrajini, treba napomenuti da u Ruskoj Federaciji ujedno traje i elementarno rješavanje kadrovskih pitanja potrebnih za ikakvo ozbiljnije vođenje rata. Osim što je tek ovoga tjedna predsjedničkim ukazom osnovan državni fond „Zaštitinici domovine“ iz kojeg će se ubuduće financirati podrška raznim kategorijama sudionika tzv. „Specijalne operacije“ – ujedno se tek postupno rješavaju i radna prava osoba koje budu pozvane u rat, kao i niz pitanja o pravima raznih deficitarnih kadrova u vojnoj industriji. No dok se država hvali uspješnim supstituiranjem uvoznih proizvoda, iz niza specijaliziranih izvora čuje se o nestašicama koje će biti teško ili nemoguće popuniti na kratki rok. Takvo je stanje i s automobilskim dijelovima, gdje se iz ceha servisera čulo: „Svaki treći ili četvrti dio već nedostaje. Svi bismo rado popravljali automobile, ali ponuda je postala slaba”. Još jedan niz zapadnih banaka zbog učinka sankcija sprema se napustiti rusko tržište, a Svjetska banka pad ruskog BDP-a procjenjuje na 0,2 % (mjesto donedavne prognoze o minuso od oko 3,3 %) – pritom ostaje činjenica kako će ruske deficite biti teško pokriti s domaćeg tržišta, zbog čega ne čude ni najave mogućih zaduživanja u inozemstvu. Izgleda da se tu uvelike računa na „prijateljske“ države, iako nije jasno koja bi to od njih zapravo pristala svojim novcima, među ostalim, financirati i rusko ratovanje u Ukrajini.
Jednako veliki problem predstavlja i pitanje obnove „novih regija Ruske Federacije“, odnosno jesenas anektiranih dijelova Ukrajine. Ondje je čitav niz gradova bio poprište teških borbi, a već primjer okupiranog Severodonjecka pokazuje koliko bi tu bilo posla da se uspostavi opskrba vodom, strujom i grijanjem. U gradu koji je početkom 2022. još brojao oko 130 tisuća stanovnika i oko 30.000 imigranata sada navodno živi oko 10.000 civila i oko 15.000 ruskih vojnika, ali bez ikakvih popravaka stambenog sektora ili komunalne infrastrukture. Iako se spominju nekakve ubrzane procedure za rusku obnovu svježe anektiranih krajeva, a u okupirani Mariupolj se navodno naseljavaju deseci tisuća osoba iz Središnje Azije – nije jasno kako to agresori misle sve te krajeve iole uskoro privesti svrsi i životu. Dobar dio tih nastojanja obuhvaća i prisilu na preostalo stanovništvo okupiranih krajeva da preuzme nove dokumente i državljanstvo, a tek postupno se onda uvode i elementarne stvari kao isplata mirovina, koja se usklađuje od nadolazećeg 1. srpnja 2023. godine.
Ukrajina sanirala ratne financije
Iako je Svjetska banka snizila prognoze rasta BDP-a za Ukrajinu s 3,3 posto na tek 0,5 posto – sve je to bitno bolje nego lanjski rezultati, kada je država bilježila ratni pad od oko 29,2 posto. Ipak, sporazumima koje je Kijev zadnje vrijeme postigao s brojnim međunarodnim financijskim institucijama te donatorima navodno je ovih dana pokriveno pitanje proračunskoga deficita za tekuću godinu, čemu je nedvojbeno doprinio i 5. travnja sklopljen sporazum sa Svjetskom bankom za Istočnu Europu o 2,5 milijardi USD bespovratnih sredstava. Ukupno je to četvrti paket novca u okviru projekta „Potpora javnim rashodima za osiguranje održive javne uprave u Ukrajini (PEACE in Ukraine)" – kojim se finacira obrazovanje, zdravstvo, kao i isplata mirovina te programi državne socijalne pomoći. Inače, u taj okvir su uklopljena i zajednička ulaganja s Međunarodnom bankom za obnovu i razvoj te Međunarodnom udrugom za razvoj „Potpora javnim rashodima za osiguranje održivog upravljanja u Ukrajini“, čiji je ukupni iznos danas 14,9 milijardi američkih dolara i 1,4 milijarde eura
Iako se periodično nalazi pod zračnim napadima, kakvi su bilježeni i u ranim jutarnjim satima ovog utorka, 4. travnja, država ipak sada ima dovoljno struje. Zato ne čudi ni postupno gašenje niza „točki nepobjedivosti“ kojima se zadnjih mjeseci građanima pružalo toplinu, hranu i mjesto za pristup električnoj struji te internetu. No, baš kako se i predviđalo, agresori su svoje napade krenuli koncentrirati na poljoprivredna i gospodarska područja Ukrajine – gdje se uz bespilotne letjelice sve više koriste i razne vođene zračne bombe. Njih protivnički avioni otpuštaju desetinama kilometara od ciljeva, izbjegavajući pritom ulazak u zone djelovanja kako ukrajinskog zrakoplovstva, tako i njihove protuzračne obrane.
To ukrajinsko Ratno zrakoplovstvo, za kojeg su agresori u nekoliko navrata već tvrdili da je potpuno neutralizirano, i dalje navodno uspijeva izvoditi desetak letova borbenih aviona dnevno. Iz ukrajinskih se izvora ovih dana čulo i da ono aktualno obuhvaća ukupno „pet borbenih brigada“, otprilike po 24 aviona svaka. Od toga, njih tri je opremljeno avionima MiG-29, dok su dvije s avionima Su-27. Takvom stanju su vjerojatno pomogle i nedavne donacije rabljenih borbenih aviona sovjetskog podrijetla – gdje je u srijedu 5. travnja predsjednik Poljske Andrzej Duda objavio i detalje donacije 10 aviona MiG-29, od kojih su 4 već poslana, 4 uskoro slijede, a onda i preostalih 6. Treba se samo nadati da su oni u boljem stanju od nedavno doniranih takvih slovačkih borbenih aviona – za koje se baš danas od samog slovačkog ministra obrane čulo sumnje kako loše stanje donirane flote možda treba zahvaliti i ruskim stručnjacima svojedobno uključenim u njihovo održavanje. Pa ipak, sada tu Rusa nema uključenih, a čak se (razumljivo u doba rata) nije imalo obzira ni o ruskom pravu utjecanja na transfere vojne robe njihovoga podrijetla – o čemu je navodno u tijeku spor između Slovačke i Ruske Federacije. Naravno, bilo bi za očekivati da takvi formalno-pravni razgovori teku i između službene Moskve te niza drugih država koje su zadnje vrijeme u Ukrajinu slale vojnu robu sovjetskog podrijetla – bez obzira što to baš i neće bitnije utjecati na podršku brojnih EU/NATO zemalja od Rusije napadnutoj Ukrajini.
Žito i međunarodni odnosi
Zadnjih se dana iz Rusije povlači niz svjetski najvećih trgovaca žitom i prehrambenim proizvodima: prvo su to krajem ožujka objavili Cargill Inc. i Viterra, i to od početka nove izvozne sezone 1. srpnja ove godine – da bi to u ponedjeljak 3. ožujka objavilo i veliko takvo poduzeće Louis Dreyfus Company. Sve je to samo dio novosti u vrijeme kada Ruska Federacija nastoji stabilizirati svoj izvoz žita – što će biti itekako teško kad najednom najveći svjetski trgovci takvom robom više nisu njihovi distributeri nego konkurencija – a posebice se to odnosi i na budućnost tekućih pregovora o izvozu kako ruskih tako i ukrajinskih poljoprivrednih proizvoda putem sigurnih koridora na Crnom moru. Dok tzv. „Žitni sporazum“ i dalje važi, nije ostalo jasno hoće li on isteći ovoga ljeta, nakom produženja od 60 dana kako su si to zamislili Rusi, ili ipak ide dalje u periodima od po 120 dana kako to žele UN, Turska, Ukrajina i većina međunarodne zajednice. Dok se te dileme ne riješe, treba napomenuti kako je Ukrajina od ožujka 2022. godine kopnenim putem izvezla preko EU oko 25 milijuna tona žitarica, dok je Crnim morem u svijet otišlo još oko 22 milijuna tona takve ukrajiske robe. Ako se time vezani sporazumi uspiju postići, taj će se pomorski izvoz nastaviti, a ako ne – Rusija već najavljuje svoj izvoz mimo takvih režima, za prvu silu preko Katara i Turske.
No kako se posljednjih tjedana moglo zaključiti po sve učestalijim prosvjedima poljoprivrednika u Poljskoj, Rumunjskoj i Slovačkoj – dio takvog ukrajinskog žita je po putu zaostajao i na njihovim žitnim tržištima. Ondje je takva roba svojom jeftinijom cijenom rušila cijene domaćih proizvođača, koji su na propuštenu dobit krenuli reagirati sve glasnije i žešće. Iako je Poljska postupno smanjila takav uvoz žitarica iz Ukrajine, tamošnji je ministar poljoprivrede Henryk Kowalczyk u srijedu 5. ožujka podnio ostavku. Iako je njega smetao stav EU da se i nadalje takvo žito uvozi bez carina do lipnja 2024. godine – ova je tema najednom izbila na vrh kada su se njome osobno pozabavili predsjednici Poljske i Ukrajine tijekom već spomenutog ovotjednog posjeta Volodimira Zelenskog Varšavi. Tu se čulo kako su poljoprivrednici Poljske, Rumunjske, Mađarske, Bugarske i Slovačke izgubili i do 417 milijuna eura od dotoka jeftinijeg ukrajinskog žita na njihova tržišta – što je problem kojem se brzo mora naći lijeka. I dok je sama Ukrajina za prvu silu prekinula izvoz žita u Poljsku, tako da će ta država ubuduće imati samo tranzit ovih roba, i iz Europske unije se najednom čulo da će sama Europska komisija naknaditi europskim poljoprivrednicima gubitke pretrpljene takvom bescarinskom isporukom poljoprivrednih proizvoda iz Ukrajine. Navodno bi te naknade trebale biti dio šireg paketa pomoći kojeg se aktivno priprema – i čija je objava sada postala hitna, nakon što se to pitanje diglo i na razinu visoke politike. Međutim, i nadalje ostaje na stolu formiranje 11. po redu paketa EU sankcija protiv Ruske Federacije, o kojem bi se trebalo ozbiljnije raspravljati nakon Uskrsa. Do tada možemo konstatirati kako su dodatne sankcije na nacionalnoj razini uvele Norveška, Novi Zeland i Japan (koji ipak i nadalje kupuje rusku naftu po cijenama iznad međunarodno utvrđenih maksimuma), te Bugarska – koja je u svoje luke na Crnome moru zabranila uplov svih brodova „certificiranih od strane Ruskog pomorskog registra brodova“.
Za to vrijeme treba konstatirati i činjenicu ulaska Finske u okrilje NATO saveza, u utorak 4. travnja, kao njegove 31. po redu članice. Osim što je time Savez ojačan jednom vojno sposobnom državom, riječ je o događanju koje je teško tumačiti kao išta drugo nego kao izuzetno teški poraz vanjske politike Ruske Federacije i Vladimira Putina osobno. Osim što je 1271,8 km granice Finske i Rusije sada postalo još jednom granicom na kojoj Rusi imaju NATO susjede, riječ je o granici koju je s ruske strane zadnjih mjeseci napustio velik broj vojnih jedinica (da bi otišao u rat u Ukrajini). Tek treba vidjeti kako službena Moskva misli u stvarnost provesti svoje najave o jačanju posade prema Finskoj, iako su već i do sada glasno odjekivale nuklearne prijetnje kojima se začinilo ovu slobodnu odluku finske države i naroda. Naravno, postupak pristupanja u NATO, koji su lani zajedno započele Finska i Švedska, još je itekako otvoren za Švedsku – koju brojni NATO-partneri željno iščekuju za stolom na predstojećem NATO-summitu u Vilnijusu, 11. i 12. srpnja ove godine. Dok švedsko članstvo visi u rukama Turske, s kojom su pregovori itekako u tijeku – navodno je i Irska krenula promišljati razine rizika koje u ovakva teška vremena nosi njen neutralni status, baš kao što se o takvim razmišljanjima nedavno čulo i iz Moldove.
Pa ipak, sve te države pri svojim promišljanjima NATO članstva imaju sasvim drugačiju situaciju nego Ukrajina – država koja glasno tvrdi kako je blizu NATO članstva, iako se tome jasno ili prikriveno protive brojne sadašnje članice Saveza. I nije tu pitanje samo Mađarske, koja integraciju Ukrajine u NATO uvjetuje reguliranjem prava zakarpatskih Mađara. Dok za njih već i samo pozivanje ukrajinskog ministra vanjskih poslova Kulebe na sastanak ministara NATO saveza „potkopava jedinstvo Saveza“ – jasno je da će „vrata NATO-a biti otvorena za Ukrajinu, ali Kijev mora ispuniti standarde Saveza“, što uopće neće biti lako. Dobro to pokazuje i primjer Švedske, dok će ukrajinski problemi tu vjerojatno biti nemjerljivo veći i teži, usprkos jakom lobiranju Poljske i niza baltičkih država.
Međunarodna pomoć – vojna i novčana
Početak tjedna obilježile su najave iz njemačkog Rheinmetalla o otvaranju servisnog centra u Rumunjskoj, uz one već postojeće u Poljskoj i Litvi. Pogon koji bi trebao početi s radom već ovog mjeseca smješten je u mjestu Satu Mare, praktično na tromeđi Ukrajine, Mađarske i Rumunjske, a trebao bi biti u stanju obaviti održavanje kako za tenkove Leopard i Challenger, tako i za oklopnjake Marder i Fuchs, više tipova samohodnog topništva i vojnih kamiona. Istovremeno dok i dalje traje obuka ukrajinskog ljudstva u nizu europskih država (od čega njih 200 i u akademiji u španjolskom Toledu), Ukrajina bilježi i dodatne donacije oko 274 milijuna eura iz Nizozemske te istog iznosa iz Njemačke, gdje je to tek dio ovogodišnje kvote od oko 2,5 milijardi eura. Uz to, Njemačka je ovih dana u Ukrajinu isporučila i još jedan inženjerijski oklopnjak Pionierpanzer 2A1 Dachs, 8 teških tegljača, mobilne antenske sustave, streljivo kalibra 40 mm, te niz bespilotnih letjelica.
Za to vrijeme, u utorak 4. ožujka i iz Sjedinjenih Američkih Država bio je objavljen novi paket vojne pomoći vrijedan ukupno oko 2,6 milijardi USD – od čega oko 500 milijuna USD iz državnih vojnih rezervi (Presidential Drawdown Authority – PDA), i još 2,1 milijardu USD vrijedne narudžbe pri tamošnjoj vojnoj industriji iz okvira Inicijative za sigurnosnu pomoć Ukrajini (Ukraine Security Assistance Initiative - USAI). Sadržaj tog 35. po redu paketa američke vojne pomoći uglavnom je koncentriran na streljivo – rakete za HIMARS i Patriot (koji tek treba stići u Ukrajinu), topničke granate 155 i 105 mm, tenkovske granate 120 i 105 mm, minobacačke mine 120 mm, protuoklopne rakete sustava TOW, 400 bacača granata i 200.000 granata za njih, kao i niz vozila (11 vozila za izvlačenje, 61 teška vojna cisterna, 10 tegljača s prikolicama) – te još i niz razne dodatne opreme, alata, te dijelova. Što se budućih narudžbi za proizvodnju u američkoj industriji tiče, tu dominiraju opet rakete za NASAMS, vozila s topovima od 30 mm za borbu protiv dronova, kao i sličnih 10 mobilnih raketnih sustava, radari, streljivo kalibra 23 i 30 mm, topničko streljivo 130 i 122 mm, rakete Grad 122 mm, minobacači 120 i 81 mm s pripadajućim granatama, protuoklopni lanseri Javelin, precizno streljivo, pješačko naoružanje, razna vozila (4 logistička, tegljači i prikolice, 8 teških cisterni za gorivo sa 105 prikolica), satelitski komunikacijski sustavi, te razna druga potrošna roba i usluge. Naravno, svu ovu pomoć su iz ruskog veleposlanstva u Washingtonu odmah okarakterizirali kao „korak prema eskalaciji“ – za razliku od ruskih napada i bombardiranja po čitavoj Ukrajini, koji su valjda put prema grobljanskom miru na prostorima te napadnute države.
Ujedno, i sama je Ukrajina krenula u proizvodnju minobacačkih mina kalibra 60mm, kojih je već isporučeno prvih oko 100.000 komada, dok se u srijedu 5. travnja i iz Poljske čulo o ukrajinskoj kupovini 150 komada oklopnih vozila Rosomak (poljska verzija oklopnjaka Patria AMV 8*8), barem 24 komada automatskih minobacača 120 mm na kotačnim vozilima M120 RAK, te još 100 protuzračnih sustava Piorun. Jednako je tako s Poljskom ugovorena i buduća proizvodnja tenkovskog streljiva kalibra 125 mm u suradnji s ukrajinskim koncernom Ukroboronprom, koje je također deficitarno. Dok su te kupovine u Poljskoj više dugoročne, ponešto bi brže trebalo biti dostupno oko 600-700 milijuna čeških kruna (preko 30 milijuna USD) vrijedne vojne robe iz čeških skladišta – sve roba koju se popisalo i koja bi uskoro treba biti na raspolaganju. Naravno, dok se priča o donacijama, i Češka ujedno pregovaraju o zajedničkoj proizvodnji raznih vojnih roba za ukrajinske potrebe.
Nažalost, dok niz država ugovara bilateralnu proizvodnju za ukrajinske potrebe, možda će se ipak pokazati kako nije lako usuglasiti neku zajedničku EU proizvodnju. Najbolji primjer za takve probleme izgleda da pruža nedavno usuglašena zajednička opskrba topničkog streljiva kalibra 155 mm za Ukrajinu – gdje nije bilo problema kad se radi o isporuci već postojećih granata iz pojedinih nacionalnih skladišta (što se onda refundira iz EU fondova), ali se itekako teškim pokazalo ugovaranje dodatne nove proizvodnje ovih vojnih potrošnih roba. Naime, izgleda da čitav niz država takve nabave nastoji ograničiti samo na strogi EU-krug proizvođača, iako nije jasno da li poduzeća iz EU uopće imaju sposobnosti proizvesti goleme količine takvih granata koje Ukrajina treba. Za prvu se silu spominjalo i nastojanje pojedinih država da iz kruga potencijalnih proizvođača odmah isključe Tursku, a takvih će zadrški vjerajatno biti i više kada se krene gledati sve širi krug potencijalnih država s potrebnom vojnom proizvodnjom. Dio širih političkih te vojnih problema se na pitanju Ukrajine prelama i bitno neposrednije – kao što to dobro pokazuje slučaj Grčke. Njihov je ministar obrane ovih dana održao sastanak sa svojim ukrajinskim kolegom, na kojem se čulo kako Grčka neće u Ukrajinu slati tenkove Leopard 2A6, jer im oni navodno nužno trebaju za vlastitu nacionalnu sigurnost, baš kao ni protuzračne sustave S-300 – iako je jasno da u ovo ratno doba ikakvo ozbiljno održavanje takve ruske tehnike postaje iznimno teško. Pa ipak, Grčka se izjasnila spremnom u Ukrajinu poslati još dvadesetak antiknih oklopnjaka BMP-1 te ponešto streljiva, uz moguće još i primanje ukrajinskih ranjenika ili organiziranje obuke posada za tenkove Leopard. Sve će to dobro doći, kako u dnevne svrhe, tako i za ukrajinsku ofenzivu koja se očekuje čim tlo bude suho (i za koju se itekako aktivno prikuplja zalihe te vojnu tehniku u širem krugu zemalja saveznica).
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....