Rusofilska politika Njemačke bila je pogrešna, priznao je nekidan tijekom službenog posjeta Poljskoj član vodstva njemačkog SPD-a Lars Klingbeil.
I nije čudno da je Klingbeil to izrekao upravo u Poljskoj, zemlji koja je u povijesti uvijek imala problema sa svojim susjedom, a danas je to Rusija. Na pravi je način to objasnio poljski premijer Matusz Morawiecki:
“Poljsko društvo i poljska država vjerojatno su jedini u Europi istovremeno čvrsto proeuropski i proamerički. Zato smo prirodna spojnica za integraciju ovih dviju političkih dimenzija, što je vrlo važno sa stajališta psihologije, politike i ekonomije”, rekao je Morawiecki za američki Newsweek nekoliko mjeseci prije Putinove invazije na Ukrajinu.
Rastuću stratešku važnost Poljske nedavno je potvrdio i američki predsjednik Joe Biden rekavši kako je u mladosti svoje prezime htio polonizirati u Bidenski, kako bi se poistovjetio s poljskim iseljenicima u Americi. Iako je posrijedi možda američka diplomatska ljubaznost, Financial Times smatra da je u Bidenovim očima Poljska ključna točka obrane Europe i NATO-a.
U dubokoj je povijesnoj pozadini aktualnog rasta prestiža Poljske činjenica kako je ova zemlja, u savezu s Litvom, nekoliko stoljeća doista bila europska velesila!
Najslikovitija je ilustracija te činjenice epohalna obrana Beča od velikog pohoda Osmanskog Carstva 1683., kad je poljski kralj Jan Sobjeski sa svojim krilatim husarima, uz koje su bili i vojnici iz tadašnjih brojnih njemačkih država, u odlučnom jurišu rastjerao osmansku vojsku.
Pola stoljeća ranije Poljsko-litavska unija dosegnula je svoj najveći opseg i protezala se od Baltika do ušća rijeke Dnjepar u Crno more. Osim Poljske i Litve i najvećeg dijela današnje Ukrajine, ova je unija obuhvaćala najveći dio današnje Estonije te čitavu Latviju i Bjelorusiju.
Osnivačem poljske države smatra se Pjast, osnivač dinastija Pjastovića, koja je krajem 10. stoljeća stvorila samostalnu Poljsku čije je granice priznao papa. Jedan od ključnih trenutaka poljske povijesti zbio se nepuna četiri stoljeća kasnije, kad je na poljsko prijestolje došao Ludovik I. iz francuske dinastije Anžuvinaca. Ova vrlo ambiciozna obitelj vladala je u Engleskoj i Napuljskim Kraljevstvom na jugu Italije, odakle je u Poljsku dospjela preko Hrvatske i Ugarske, u čemu je važnu ulogu igrao hrvatski ban i gospodar Bosne Pavo Šubić.
Ludovik I. Anžuvinac u drugoj je polovini 14. stoljeća s hrvatske obale Jadrana istjerao Mlečane te je svoje vrhovništvo nametnuo Srbiji, Bugarskoj, Moldaviji i Vlaškoj, koje je namjeravao prisiliti da prihvate katoličku vjeru. Kad je Ludovik postao poljski kralj, Hrvatska se našla u sastavu srednjoeuropskog imperija Anžuvinaca, koje se protezalo od Poljske do Jadrana i gotovo do obala Crnog mora.
S obzirom na to da je na ovako velikom području imao pune ruke posla, Ludovik je rijetko dolazio u Poljsku, gdje je za kraljicu ostavio svoju kćer Jadvigu te je poljskim velikašima potvrdio vrlo velike povlastice, koje su kasniji vladari još proširili. Nakon Ludovikove smrti poljski su velikaši njegovu kćer Jadvigu, tada djevojčicu od nepunih 11 godina, okrunili za svoju kraljicu te su je udali za velikog kneza Litve Jagela, koji je imao 34 godine i bio je vrlo uspješan poganski vojskovođa. Naime, Jagelo i Litavci bili su strah i trepet istočne Europe u toj mjeri da su pobijedili strašne Mongole i osvojili zapadni dio današnje Ukrajine s kulturno-političkim središtem Kijevom, iz kojega su primili staroslavensko jezično nasljeđe Ćirila i Metoda.
Jagelovo primanje kršćanstva
Iako Jagelo nije posebno volio ni kršćanstvo ni Poljake, on je, u želji da dobije Jadviginu ruku i poljsku kraljevsku krunu, prihvatio kršćanstvo. Ovaj savez s Poljskom bio je važan za Litvu zbog obrane od njemačkih Teutonskih viteza na Baltiku, ali i zbog ratova s ruskim kneževinama na istoku.
Kraljica Jadviga bila je inteligentna, obrazovana i pobožna djevojka koja je svoj kratki život posvetila pomaganju siromašnima, te je nakon smrti 1399. svoje golemo osobno bogatstvo ostavila za utemeljenje Jagelonskog sveučilišta u Krakovu, koje je vrlo poznato i danas.
Vladarska obitelj Jagelovića povezala je Poljsku i Litvu, što se pokazalo vrlo uspješnim projektom. Unutar ovog saveza jačao je utjecaj poljskog jezika i poljske kulture, kako u Litvi tako i na područjima današnje Ukrajine, koja su nakon dva stoljeća litavske vlasti pripala Poljskoj. Za budućnost ove zajednice država odlučan je bio Lublinski sporazum iz 1569., kojim su poljski i litavski velikaši stvorili državnu uniju, koja je u stvarnosti bila plemićka republika s izabranim kraljem na čelu.
Poljsko-litavska unija donijela je i širenje katoličke vjere, ali i poljske plemićke kulture, koja je postala važan temelj uređenja nove državne zajednice u kojoj su vlast imali velikaši različitog etničkog podrijetla i vjerskog opredjeljenja. Nakon svega uslijedila je i Brestlitovska unija, ujedinjenje pravoslavnih metropolitanskih područja u sastavu Poljsko-litavske unije, s Katoličkom crkvom. Ujedinjenje je uspostavljeno u Rimu 1595., a potvrđeno na sinodi u Brest-Litovsku (danas Brest) 1596. godine.
Rimskoga papu i dogme Katoličke crkve prihvatio je najveći dio pravoslavnoga svećenstva i manji dio vjernika. Unijatska crkva sačuvala je vlastito bogoslužje na crkvenoslavenskom jeziku, julijanski kalendar, posebnu hijerarhiju, znatnu upravnu samostalnost i mogućnost ređenja oženjenih za svećenike. U političkom smislu, Brestlitovska unija označivala je pokušaj smanjivanja ovisnosti bjeloruskih i ukrajinskih zemalja Poljsko-litavske unije o Ruskoj crkvi u Moskvi.
Ova unija, koja je imala utjecaja i na područjima današnje Hrvatske, izazvala je bijes ukrajinskih kozaka, koji se nikako nisu htjeli odreći stare pravoslavne vjere, koju su nekoliko stoljeća prije toga dobili izravno iz Carigrada.
Borbe za Ukrajinu
Početkom 17. stoljeća Poljsko-litavska unija bila je toliko jaka da je, koristeći doba rasula poslije krvave vladavine ruskog cara Ivana Groznog, uspjela osvojiti Moskvu.
No nakon ruske pobune i dugogodišnjeg rata, poljsko-litavski kraljevi morali su se odreći utjecaja u Rusiji. Istovremeno, u Ukrajini se dugo “kuhao” revolt kozaka, kojima se nije sviđala nadmoć Poljaka, njihove vjere, njihova jezika i njihove politike. Ustanak je 1648. poveo kozački hetman, vrhovni zapovjednik, Bogdan Hmeljnicki, koji je 1654. sklopio vojni savez s ruskim carem. Iako je Hmeljnicki imao prevoditelja za korespondenciju s carem i iako je čitava stvar iz njegove perspektive izgledala kao politički kompromis u borbi protiv poljske elite, iz ruske perspektive to je izgledalo kao povratak ukrajinskog potoka u veliku rijeku Ruskog Carstva.
Iza ovih riječi krila se činjenica kako su se Ukrajinci, s vremenom, našli pod vlašću apsolutističkog vladara koji je imao manje razumijevanja za njihove posebnosti nego poljska elita. Nakon novog rata Poljsko-litavske unije i Rusije, Rusija je mirom u Andrusovu 1667. dobila Ukrajinu s desne strane rijeke Dnjepar plus grad Kijev.
Poljsko-litavska unija propala je tijekom zadnje četvrtine 18. stoljeća, kad su njezin teritorij u tri navrata podijelile Rusija, Austrija i Prusija.
U toj podjeli Poljaci su se našli pod vlašću triju velikih sila te im je trebalo više od jednog stoljeća krvavih ustanaka i ustrajnih političkih borbi da bi 1918. obnovili svoju nekad slavnu državu. Usprkos tome, Poljska je u 20. stoljeću postala jedna od najvećih žrtava kataklizme Drugog svjetskog rata, pri čemu je važno to što su njezini građani stradali od ruku dvaju zločinačkih režima toga doba – njemačkog nacizma i sovjetskog komunističkog staljinizma. Iako se stotine tisuća poljskih vojnika u sklopu britanske vojske borilo na strani antifašističke koalicije, njihova je zemlja nakon Drugog svjetskog rata završila u sovjetskoj interesnoj zoni na istoku Europe. Poljski izlazak iz komunizma i oslobođenje od ruskog imperijalnog zagrljaja službeni Kremlj danas smatra imperijalnom igrom Amerike, kojoj pripisuje težnju za uništenjem Rusije.
Kad se zna sve ovo, ne treba čuditi što službena Varšava i dobar dio poljskih birača s nepovjerenjem gledaju na bilo kakav strani imperijalizam i centralizam, i što im Bruxelles izgleda kao središte opasnog europskog centralizma.
“Da bi Europa bila jaka, ona mora biti Europa domovina. Ona ne može biti centralistička supersila jer će to izazvati jake sukobe i napetosti, posebno ako Bruxelles, Pariz ili Berlin budu politički gurali stvaranje europske superdržave”, rekao je poljski premijer Morawiecki nekoliko mjeseci prije Putinove invazije na Ukrajinu u razgovoru za američki tjednik Newsweek.
Poljska preuzima mjesto Britanije
Ovu viziju Europe domovine osmislio je legendarni francuski državnik Charles de Gaulle, a njome se veliki dio svojeg života rukovodio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Danas je ta ideja gurnuta u stranu jer se smatra smetnjom jačanju europskih integracija. Ipak, poljski konzervativci ne odustaju.
“Europa može biti supersila, ali bez političkog pritiska kojim bi se europske narode natjeralo da prihvate filozofiju eurokrata u Bruxellesu. Istovremeno, ja sam iskreni pristalica zajedničke europske strategije prema opasnostima koje dolaze iz islamskog svijeta, iz Kine i iz Rusije, za što nam je potreban snažan savez s Amerikom”, rekao je Morawiecki.
U pozadini je ovih riječi sukob službene Varšave i službenoga Bruxellesa oko mnogih važnih pitanja, među kojima je ključno pitanje vladavine prava. Naime, gledano iz perspektive današnje službene Varšave, Poljska se još uvijek nije riješila utjecaja negdašnje komunističke elite, koja još uvijek ima vrlo velik utjecaj u sudstvu i u mnogim važnim državnim institucijama. Zato vladajućim poljskim konzervativcima izgleda da Europska unija ima dvostruke standarde, te se iza optužbi za nedostatak vladavine prava krije činjenica da elita u Bruxellesu Poljacima, ali i ostalim Europljanima, nameće svoja ljevičarsko-liberalna stajališta.
Poljska definitivno danas izrasta u važnu europsku silu čije se riječi već sada pažljivo slušaju u Washingtonu, ali i u Parizu, Berlinu i Londonu. Zato ne treba čuditi što The Economist smatra kako je u budućnosti moguće očekivati da Poljska, uz Njemačku i Francusku, postane ključni europski igrač koji će voditi računa o obrani interesa Europe i NATO-a prema Rusiji.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....