NEOČEKIVANI OPORAVAK PRVE ŽRTVE KRIZE Island je pustio da banke propadnu, a sad raste brže nego ikad prije

Kada počne globalna financijska kriza, što treba učiniti? Upumpati milijarde kako biste spriječili banke da propadnu, držati na niskoj razini inflaciju i dopustiti da vrtoglavo raste nezaposlenost te tako spasiti gospodarstvo? Kada je 2008. globalni financijski tsunami krenuo iz Sjedinjenih Država, i kao prvu žrtvu potopio Island, vlada te zemlje primijenila je drugačiji plan spašavanja. Umjesto da bankama pokloni milijarde iz državne blagajne, kao što su napravili drugi, Reykjavik je pustio da banke propadnu.

Sudili bankarima

Također je čelne ljude zaslužne za krah izveo pred sud da odgovaraju za katastrofalno poslovanje koje je zemlju dovelo u poziciju da su dugovi banaka bili deset puta veći od vrijednosti sveukupne proizvodnje zemlje. Naime, Island je bio toliko očit ekonomski ‘balon’ da su stručnjaci o njegovu krahu navodno pisali radove i prije nego što se dogodio. Izolirani otok bio je miran arktički zakutak specijaliziran za ribarenje i preradu aluminija, a onda se naglo na početku novog milijenija prešaltao na globalne financije. Tri najveće banke, Landsbanki, Kaupthing i Glitnir, u trenutku kraha našle su se pred nagomilanih 85 milijardi dolara duga.

Island je, unatoč svim savjetima, postupio posve nekonvencionalno. Uzeo je pomoć MMF-a i dobio pozajmicu od skandinavskih susjeda. Dopustio je devalvaciju krune i uveo kontrole kapitala pa nije čudo što se sada spominje u kontekstu Grčke i Španjolske. Kontrole kapitala bile su ključne da spriječi da veliki investitori izvuku svoju imovinu iz zemlje što bi izazvalo potpuni kaos s valutom i bacilo Islanđane na rub egzistencije. Trebale su trajati šest mjeseci (prošlo je sedam godina), a vlada je sada objavila da je trenutni gospodarski rast veći od onog iz zlatnih vremena uoči krize i da kreće s njihovim ukidanjem. Ove se godine, naime, očekuje da će rast biti 2,8 posto, što je jedan posto više od godine uoči krize. Nezaposlenost je 3,1 posto.

Takav razvoj situacije još je zanimljiviji ako se ima na umu da je Island sve što je mogao napravio obrnuto od onoga što su svi savjetovali. Pustio je da banke propadnu, da se vrijednost valute strmoglavi, a to je značilo rast cijena odnosno inflaciju. Kolabriranje krune imalo je štetne posljedice za zemlju jer Islanđani nisu mogli otplaćivati svoje kredite u stranoj valuti, (a to je u biti značilo i smanjenje plaće), no ono je pokrenulo otponac s druge strane: izvozni proizvodi postali su jeftiniji i međunarodno tržište je nagrnulo. Nezaposlenost je inicijalno porasla, no na 7,6 posto - mnogostruko manje nego u drugim zemljama, da bi nakon toga počela padati. U SAD-u i ostatku Europe prioritet je bila niska inflacija kako bi se zaštitila imovina u rukama bogatih. Island je na prvo mjesto stavio radna mjesta.

Istina je da Island nije imao izbora nego pustiti banke da propadnu. Dugovanja, naime, mnogostruko su premašivale ukupni BDP zemlje. Vlada je, kako bi spriječila totalni raspad, uvela kontrole kapitala, mjere koje su spriječile da vlasnici prodaju imovinu na Islandu, zamjene dobit za stranu valutu i povuku ga iz zemlje. Na taj je način zemlja ozbiljno provrijedila postavke slobodnog tržišta.

Nisu mogli do valute

Ograničenja se nisu osjetila samo u velikim financijskim krugovima - prelila se i na svakodnevicu običnih građana. Primjerice, ako ste bili student koji studira u inozemstvu i treba mu strana valuta da plati smještaj i druge troškove, morali ste to itekako dokazati kako biste mogli zamijeniti krune. Isto je vrijedilo za osobe koje su željele otići na odmor u inozemstvo, a koje su, među ostalim, da bi kupile drugu valutu morale donijeti dokaze poput putnih karata i ostalog. Sada to više neće biti potrebno.

Stanovnici Islanda prošli su kroz mnogo teže trenutke od toga. U skoro jednom danu 50.000 osoba su izbrisane njihove ušteđevine u bankama, a 25 posto ljudi nije moglo otplaćivati svoje kredite. Plaće su devalvacijom srezane. Proteklih sedam godina nije bilo bajno, a zemlja se usto našla na udaru zemalja čiji su građani imali uloge u islandskim bankama.

Zamjena za obveznice

Vladina odluka da ukine ograničenja kapitala zapravo su novi test za Island. Bjarni Benediktsson, ministar financija, otkrio je ovih dana plan kako to vlada namjerava napraviti. U praksi, većina investitor bit će prisiljena platiti porez na svoju imovinu - plaćanjem doslovnog poreza ili kroz pregovore, ukoliko odluče napustiti zemlju. Kompanije će, prema planu, moći pregovarati s odborima koji nadgledaju imovinu propalih banaka i odreći se dijela novca koji im duguju. Ako to ne žele, suočit će se s jednokratnim porezom od 39 posto. Island, gledano u brojkama, traži od kreditora da se odreknu 900 milijardi kruna odnosno 6,8 milijardi dolara koje potražuju od banaka i stanovnika Islanda. Nakon toga slobodni su da povuku novac s otoka.

Druga skupina kreditora ima opciju da zamijeni svoj dug za državne obveznice u krunama ili eurima, a tu skupinu, kažu vladini izvori, čini skupina od deset velikih, profesionalnih investitora. Plan vlade trebao bi imati dva učinka: dopustiti da investitori povuku svoj kapital iz zemlje, a da se ne uznemiri šira ekonomija, i, u najboljem slučaju, popraviti ugled Islanda u međunarodnim investicijskim krugovima i privući nova ulaganja.

Većina dugova države koji su nastali zbog globalnog financijskog potopa otplaćeni su ili će to biti ubrzo. No, prije toga se zemlja našla na meti bijesa Britanije i Nizozemske budući da je odbila dopustiti njihovim štedišama da iz banaka povuku novac. Odnosno, odbila je da islandski porezni obveznici plate za dugovanja privatnih banaka. No, danas je, nedavno su objavili islandski vladini dužnosnici, 85 posto duga britanskim vjerovnicima otplaćeno, a vlada je najavila da će do kraja ove godine dug biti u potpunosti riješen.

Kontrole kapitala uvedene nakon 2008. trebale su trajati šest mjeseci, no otegle su se na sedam godina. No, iako su kontrole kapitala spasile islandsku ekonomiju, vladi su ipak dojadile jer koče rast i spriječavaju islandske multinacionalke od širenja u inozemstvu. Naime, mana kontrole kapitala je ta da je spriječila nove investicije u zemlju odnosno uplašila potencijalne investitore koji su sreću radije protražili u nekim drugim, njihovim interesima sklonijim zemljama. Osim toga, ti su potezi doveli do rasta kamata za pozajmice islandskih kompanija vani. Vlada procjenjuje da je došlo vrijeme da se ukinu. “Jasno je da više ne možemo čekati. Vjerujem da postavljamo temelje za bolje uvjete žvota, manji dug i bolje uvjete za rast” izjavio je i premijer Islanda, Sigmundur Gunnlaugsson. Dodao je kako je cijena koju će morati platiti investitori tu kako bi se osiguralo da zemlje ponovno ne klizne u financijski kaos. Parlament tek treba odobriti plan, a svi uključeni počinju s radom odmah. Očekuje se da će se sve formalnosti proći za četiri do šest mjeseci. Ukidanje će označiti novu fazu islandskog ‘recepta’.

Islandska vlada odbila je sve napade onih koji se nisu slagali s njezinim načinom rješavanja krize. Pritom je imala drugačiju retoriku i stav u odnosu na sve ostale i tvrdila kako je između demokracije i financijskih tržišta odabrala demokraciju. Pritom je glavni igrač u takvoj ideologiji bio tadašnji i sadašnji predsjednik, a ranije ministar financija, Ólafur Ragnar Grímsson.

‘Banke nisu svetinja’

Upitan prije dvije godine zašto Island uživa takav snažan oporavak, odgovorio je: “Zašto se banke smatraju svetištima moderne ekonomije? Zašto privatne banke nisu poput aviokompanija, telekomunikacijskih kompanija koje mogu bankrotirati ako su loše vođene? Teorija prema kojoj se treba spasiti banke znači da se bankama treba dopustiti da uživaju u svojem profitu i uspjehu, a potom pustiti da obični ljudi nose teret njihova neuspjeha kroz poreze i politiku štednje. Građani u prosvjetljenoj demokraciji to neće dopustiti dugoročno.”