LOBISTIČKI RAT

NEPOZNATO NALIČJE BORBE ZA ENERGETSKU BUDUĆNOST STAROG KONTINENTA Bruxelles pod dojmom plinskih milijuna

Kompanije koje se bave trgovinom, opskrbom i potrošnjom prirodnog plina među najaktivnijim su lobistima prema institucijama EU. Rezultat te operacije jest neosporni status plina kao “tranzicijskoga goriva”
 GAZPROM PRESS

Tvrtke iz industrije plina potrošile su više od 100 milijuna eura na lobiranje, što uključuje 1030 lobista te 464 sastanka održana s povjerenicima Europske komisije zaduženima za klimatsku i energetsku politiku. Oni na suprotnoj strani, koji se bore protiv te industrije i gradnje novih plinovoda, raspolažu prilično manjim budžetom: potrošili su samo 3,4 milijuna eura na lobiranje, imaju tek 100-tinjak lobista i uspjeli su ugovoriti 50-ak sastanaka. Brojke o lobiranju i lobistima, preuzete iz izvješća “The great gas lock in” za 2016., nevladine organizacije Corporate Europe observatory (CEO) koja istražuje utjecaj kompanija i njihovih lobista na donositelje europskog zakonodavstva, navode na samo jedan zaključak: igrači u industriji plina veliki su, kao što je već poznato, a ako je netko odlično svladao umijeće komuniciranja i zna jako dobro zagovarati vlastite interese, onda su to upravo oni.

Borba za podršku

Kompanije iz te industrije (a pritom mislimo na cijeli lanac - trgovinu, opskrbu itd.) plaćaju vojsku lobista, PR-ovaca, odvjetničkih društava, think tankova... Čine sve kako bi se izborile za financijsku i političku podršku Europske komisije u gradnji skupih plinovoda, utjecale na donositelje zakona te osigurale da plin ima svoje mjesto na kontinentu i u sljedećim desetljećima.

Njihov utjecaj vidljiv je u programu gradnje plinske infrastrukture, vrijedne više milijardi eura, s ciljem stvaranja integriranog tržišta plina. Temelji se na PCI listi projekata od zajedničkog interesa, čiji je treći popis objavljen krajem prošle godine.

Lista sadrži 173 projekata u električnoj energiji i plinu. U slučaju Hrvatske, na PCI listi je elektroenergetska interkonekcija između Žerjavinca u Hrvatskoj, Hévíza u Mađarskoj i Cirkovca u Sloveniji, projekt SICRO.GRID (HR-SLO), LNG terminal na Krku, za koji se također lobiralo... No, dakako, kad govorimo o lobiranju, ponajviše mislimo na svjetske prakse velikih svjetskih kompanija iz sektora energetike. U Hrvatskoj lobiranje nije čak ni zakonski regulirano, što ne znači da ne postoji. Ipak, ako ćemo suditi prema CEO-ovim opažanjima iz spomenutog izvješća, zakon ne sprečava pojavu netransparentnosti i “sivog” lobiranja, koje postoji u gotovo svim sferama društva. Lobiranje je naprosto aktivnost podložna zloupotrebama - pa čak i onda kada je jasno regulirana.

Tko su najveći lobisti? Gotovo 50 posto ukupne potrošnje industrije plina na lobiranje otpada na top 10 jakih plinskih lobija u Bruxellesu, koji imaju 235 lobista i održali su 95 sastanaka s povjerenicima u 2016. Tu su uključeni General Electric, Shell, ExxonMobile, BP... Štoviše, od deset regularnih posjeta povjerenicima iz svijeta biznisa, čak ih je osam bilo iz svijeta plina. Tako je naftna i plinska kompanija Shell, koja je uložila 14 milijardi dolara u najveći svjetski plutajući LNG, pokucala na vrata Europske komisije 19 puta, a konzorcij TAP-a (Trans Adriatic Pipeline, TAP) 18 puta...

Kemikalije i plastika

Najmoćniji glas Bruxellesa je Vijeće europske kemijske industrije (CEFIC) s budžetom od 12,1 milijun eura i 78 lobista. CEFIC i njegovi članovi, kao što su američka kompanija Dow Chemical, njemački BASF, britanski Ineos i belgijski Solvay, zalažu se za frakiranje plina u Europi i uvoz takvog plina iz SAD-a za potrebe proizvodnje kemikalija i plastike.

Upravo je otvaranje europskog tržišta za američki plin iz škriljevca bio ključni zahtjev CEFIC-a tijekom propalih razgovora između EU i SAD-a o slobodnoj trgovini od 2013. do 2016. (TTIP). General Electric ima drugi najdublji novčanik - potrošili su 5,75 milijuna eura na lobiranje (17 lobista). Američka tvrtka nudi razne usluge u opskrbnom lancu, ima jaku diviziju za istraživanje i proizvodnju nafte i plina, a s akvizicijom Almstoma 2015. godine u biznisu je i s plinskim turbinama. Shell, koji je potrošio 4,75 milijuna eura (18 lobista), na trećem je mjestu, ExonMobile, koji je potrošio jednako toliko na lobiranje (osam lobista) na četvrtom, a BusinessEurope na petom sa 4,25 milijuna eura izdvojenih za lobiranje i 30 lobista. To europsko udruženje poslodavaca snažno se zauzima za sigurnost opskrbe plinom kako bi zadržali nisku cijenu za svoje energetski intenzivne klijente.

Analiziranjem cijelog lanca biznisa s plinom prema dostupnim podacima, u CEO-ovu se izvješću napominje da na lobiranje ne troše najviše proizvođači plina, nego drugi igrači u opskrbnom lancu, koji koriste plin i čije tvrtke ovise o stalnoj opskrbi. To su komunalne tvrtke, one koje koriste plin za proizvodnju električne energije, industrijski korisnici koji plin koriste za proizvodnju drugih proizvoda te transportni sektor. Zajedno su potrošili 40 milijuna eura na lobiranje u 2016. Kad je o komunalijama riječ, najveći igrač je njemačka udruga energetske i vodne industrije BDEW, koja predstavlja više od 1900 komunalnih tvrtki diljem Njemačke, uključujući RWE te njemačke podružnice EDF-a i Engiea.

Enel iz Italije je prisutan u Bruxellesu ne samo kroz svoj ured nego - što je još zanimljivije - i kao predsjednik trgovinskog udruženja Eurelectric, udruženja vjetroindustrije WindEurope, a ima i mjesto u udruženju za Sunčevu energiju Solar Power Europe. Što se industrije tiče, kolo predvodi već spomenuto udruženje CEFIC, a kad je riječ o transportu, udruga NGVA, koja je potrošila 25.000 eura na lobiranje, zagovarajući LNG kao transportno gorivo u ime svojih članova, kao što je, primjerice, Volkswagen, ali i plinskih korporacija kao što su Engie i Fluxys.

Kako lobiraju? Prvo, više je razloga za jako lobiranje. Jedan je, naravno, geopolitički. Želi se smanjiti ovisnost o Rusiji. Tu je i jačanje obnovljivih izvora energije, energetska učinkovitost, koja je strateški prioritet EU... Europa se formalno opredijelila za to - zeleniju budućnost. Stoga, plinski lobi koristi različite kanale kako bi pridobio institucije EU i javnost i smjestio sebe u buduće strategije. U tome i uspijeva. Plin je postao najprihvatljivije prijelazno gorivo prema niskougljičnoj budućnosti. Taktike plinskog lobija uključuju zapošljavanje bivših dužnosnika EU i nacionalnih institucija, priključuju se stručnim skupinama za savjetovanje Europske komisije u ranim fazama odlučivanja te zapošljavaju PR tvrtke.

Po pitanju korištenja velikog broja različitih izvora lobiranja, najrašireniji je Exxon, koji ima ugovor s tvrtkom Fleishman-Hillard, jednom od najvećih svjetskih PR tvrtki. Valja spomenuti i najvećeg dobavljača plina u Europu, rusku tvrtku Gazprom i njezinu PR tvrtku GPlus, koja je u Bruxellesu zloglasna zbog zapošljavanja bivših dužnosnika EU. Plinari, generalno, preferiraju zapošljavanje bivših dužnosnika iz institucija EU i nacionalnih vlada kako bi imali koristi od know-howa i kontakata tih osoba, a Europska komisija ignorira potencijalne sukobe interesa koje stvara ova praksa.

Kucanje na vrata

Lobira se i kucanjem na vrata europskim povjerenicima, na konferencijama... Plinskim su kompanijama energetske konferencije jako važne jer i tako promoviraju svoj energent kao “most za budućnost” - za prijelaz na doba u kojem će Sunce i vjetar biti glavni energetski izvori. Međutim, ponekad to ne rade dovoljno transparentno. Recimo, CEO izvještaj ističe očiti sukob interesa u načinima na koji se plinski projekti odobravaju i kako se izdvaja novac za gradnju infrastrukture za fosilna goriva. Primjerice, kod liste PCI projekata, kompanije Europskoj komisiji šalju svoj popis projekata za koje smatraju da bi ih trebalo izvesti tijekom sljedećih deset godina, i to kroz Europsku mrežu operatora prijenosnih sustava za plin (ENTSO-G).

Radi se lista projekata na osnovu projekcija o budućoj potražnji za plinom, koju računa sam ENTSO-G. Potom Europska komisija od ENTSO-G-a traži analizu troškova i koristi od predloženih projekata, no sporno je što u više od tri četvrtine slučajeva članovi same skupine ENTSO-G imaju direktnu materijalnu korist od gradnje takve infrastrukture.

Na kraju projekti s liste, ako ih se odobri, imaju mogućnosti financiranja od raznih europskih tijela, pa i iz CEF-a, ključnog instrumenta EU za promicanje konkurentnosti kroz infrastrukturne investicije, olakšanje prekogranične interakcije i povezivanje Europe. Iz CEF-a je plinskim PCI projektima već odobreno više od jedne milijarde eura. Potencijalni problem je što postoji mogućnost da će većina projekata propasti, odnosno zjapiti prazna, kao što danas brojni LNG terminali stoje neiskorišteni.

Ima tu još spornih i kompromitirajućih stvari, zbog čega se navodi na još jedan zaključak: industrija plina bez premca ima privilegiran pristup u odlučivanju i stvaranju budućih energetskih strategija zahvaljujući proaktivnoj politici EU. I, štoviše, logički - profit stavlja ispred svega. Rezultat toga je da je plin u središtu planova za budući energetski sustav EU. Bilo to, kako jedni tvrde, dobro ili, kako drugi tvrde, loše - lobiranje je uspjelo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 17:49