Uz Cumhuriyet i Halk TV, preostale su još samo dvije, tri redakcije koje odolijevaju pritiscima vlasti na novinare u Turskoj, a Recep Tayyip Erdoğan će se uskoro pokušati i njih riješiti, procjenjuje Can Dündar, bivši glavni urednik opozicijskih dnevnih novina Cumhuriyet, jedan od najpoznatijih tamošnjih novinara čije se ime snažno veže uz otpor protiv Erdoğanova ušutkavanja medijskih sloboda i brutalnog obračuna s kritičarima vlasti.
“Turska je trenutačno najveći kazamat za novinare na svijetu. Početkom prošlog tjedna bilo ih je registrirano 140 zatočenih, a sad ih je tko zna koliko. Do jučer muslimanska zemlja najbliža proklamiranim vrijednostima Zapada, danas je po slobodi govora nalik na Saudijsku Arabiju jer da bi se odletjelo u zatvor, dovoljno je samo podijeliti nečiji tweet nesklon Erdoğanu. U Turskoj sad zatvaraju i karikaturiste, i oni su ‘opasni’”, kaže Dündar s kojim smo razgovarali u Strasbourgu gdje je bio gost Europskog parlamenta kao jedan od finalista njihove godišnje nagrade Saharov koju Europski parlament dodjeljuje za slobodu misli.
Očekivanja
“Ne očekujem puno od vlasti EU, ali očekujem od europskih udruga novinara, od progresivnih ovdašnjih sveučilišta, od civilnog društva u Europi, raznih cehovskih udruženja. U Turskoj su vaši kolege potjerani sa sveučilišta, iz novina, s televizije, bačeni u zatvore, ti ljudi trebaju pomoć, baš svaki glas i svaka gesta se računa! Tražite da budete prisutni na suđenjima, tražite da ih obiđete u zatvorima, objavljujte njihove izjave, dajte tim ljudima glas”, apelira Dündar koji je posljednjih nekoliko mjeseci u egzilu u Njemačkoj, zemlji koja je postala europska baza Erdoğanovim oponentima.
U Njemačkoj je od siječnja 5166 Turaka zatražilo azil, što je tri puta više negoli za cijele 2015. Ove brojke mogle bi biti tek početak vala otkad su u studenome njemačke vlasti jasno dale do znanja da su Turci koji u Njemačkoj traže politički azil dobro došli. Danas je u toj zemlji veći broj turskih novinara, sveučilišnih profesora, vojnih osoba i poslovnih ljudi koje Erdoğan optužuje da su gülenisti. Dündar u suradnji s njemačkim istraživačkim novinskim portalom priprema izdanje na turskom, koje bi trebalo krenuti početkom sljedeće godine.
Turski je predsjednik za Dündara, tada glavnog urednika Cumhuriyeta, i Erdema Güla, urednika dopisništva Cumhuriyeta u Ankari, 2015. zazivao doživotni zatvor jer su objavili da su državne tajne službe početkom 2014. slale oružje islamskim ekstremistima u Siriji. Turska, članica NATO-a, zemlja koja pregovara o članstvu u EU, naoružavala je, objavio je Cumhuriyet - ekstremiste. Dvojica novinara prozvani su državnim neprijateljima, teretilo ih se za namjerno pomaganje teroristima i objavljivanje materijala štetnog po državnu sigurnost.
Razdvojene obitelji
Dündar je, nakon 92 dana pritvora, pušten u veljači ove godine odlukom Ustavnog suda koji je ocijenio da su pritvaranjem dvojice novinara vodećeg oporbenog lista prekršena njihova prava. U svibnju 2016. preživio je pokušaj atentata ispred istanbulskog suda gdje se odvijalo ročište na suđenju protiv njega. Naoružani napadač krenuo je, pred brojnim novinarima koji su došli pratiti suđenje, na Dündara kojeg su spasili supruga, Dilek Dündar, i jedan od turskih parlamentaraca, Muharem Erkek. Isti je dan Dündar ponovno zatvoren, osuđen na pet godina i deset mjeseci zatvora za odavanje državne tajne. Otkad je u egzilu u Njemačkoj, vlasti su u Istanbulu oduzele putovnicu njegovoj supruzi. “Puno je danas među Turcima takvih, na silu razdvojenih obitelji. To je način na koji nas pokušavaju kazniti i zastrašiti.”
Komentirajući zamrzavanje pregovora između EU i Turske o punopravnom članstvu, Can Dündar slikovito dočarava što za jednu sekularnu, europski orijentiranu tursku obitelj znači poruka koja je prošli mjesec poslana iz Strasbourga: "Proveo sam, eto, cijeli život iščekujući da EU primi Tursku. Vidjeti te odnose ponovno zamrznute, vjerujte, užasno je razočaranje. Turska se od 1923., a ponešto i prije toga, okrenula Europi. To je značilo slabljenje tradicionalnog islama, udaljavanje od politika jugozapadne Azije. Nisam se još niti rodio kad smo prvi put podnijeli zahtjev za pristupanje Europskoj ekonomskoj zajednici, 1959. Bio sam u osnovnoj školi kad je potpisan sporazum kojim je Turskoj, na neki način, obećano i punopravno članstvo, iako nije specificirano za koliko godina. Diplomirao sam točno u doba kad smo, 1987., podnijeli zahtjev za punopravno članstvo u Uniji. Oženio sam se u vrijeme nešto zahlađenijih odnosa s Bruxellesom, ali moj sin je rođen kad nam je priznat status zemlje kandidata. Pregovori su počeli kad je on krenuo u školu, a prošli je mjesec diplomirao - točno kad je Parlament EU izglasao zamrzavanje pregovora s Turskom”, nabraja pa sumira: “Uvjeren da bi za Tursku svakako, ali dugoročno i za Europu, bilo bolje da se proces nastavio. Ankara je promijenila dio zakonodavstva ne bi li bila primljena u demokratsku obitelj. Primjerice, vlasti sada guraju ponovno vraćanje smrtne kazne koja je ukinuta 2004. upravo u sklopu prilagođavanja zakonima EU. Nisam siguran da je Erdoğan ikad bio stvarno entuzijastičan prema EU, baš kao ni Europska Unija prema Turskoj.
Most
To je komplicirana igra. Turska je zemlja na dva kontinenta, i to nije samo geografska činjenica. Mi trenutačno stojimo na mostu. Ali, ne možeš stalno stajati na mostu, moraš odlučiti i krenuti na jednu stranu. Nažalost, na vratima Europe smo čekali toliko dugo da su mnogi proeuropski građani razočarani i ljuti, a vlasti, pak, zemlju otvoreno okreću Rusiji, Saudijskoj Arabiji.
Pozapadnjačenje, europeizacija zemlje koja je počela još i prije Atatürka, sada dolazi kraju. Danas su neka druga vremena. I to je za sve opasno. Nisam baš ni siguran da Europa, a pogotovo Rusija i drugi, žele demokratsku Tursku. Kome treba demokratska Turska? Zapadu je prioritet zaustavljanje izbjeglica, vojne baze i ekonomski odnosi. Ljudska prava i sloboda govora u tim pregovorima nisu bitni, na njih se lako zažmiri.”
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....