Nije bilo pitanje hoće li uhititi nekoga, nego kada. Pogledajte što je Vučić rekao prije par dana i bit će vam puno toga jasnije....

Realno, nije bilo pitanje hoće li Srbija u nekom trenutku uhititi osobu koju će optužiti za obavještajno djelovanje, nego kad će do toga doći.

Nevolja je što u slučaju djelovanja obavještajaca, špijuna, ne postoje međunarodni mehanizmi koji bi i na koji način definirali okvir postupanja kao što je to Bečka konvencija o diplomatskim odnosima.

Razumljivo, jer se obavještajno djelovanje u drugoj zemlji kosi s idejom Povelje UN-a koja govori o “razvoju prijateljskih odnosa među narodima”. To lijepo zvuči, ali saznati što planira zemlja posebnog interesa jače je od pridržavanja standarda Povelje.

Obavještajno se djeluje i prema zemljama s kojima postoji savezništvo, sjetiti se valja kad je prošlog desetljeća otkriveno da SAD prisluškuje telefon tadašnje njemačke kancelarke Angele Merkel. Pojednostavljeno, svi špijuniraju sve u mjeri u kojoj mogu.

Procjene ugroze ili interesa

Svaka zemlja definira obavještajne ciljeve ovisno o procijenjenim izvorima ugroze ili interesa, a na tom se popisu redovito nalaze susjedne zemlje zbog čega postoje službe koje se bave kontraobavještajnom djelatnošću. Njihov je cilj onemogućiti djelovanje stranih službi, idealna je opcija držati ih pod kontrolom jer se tako smanjuje prostor njihovog djelovanja, može se u određenoj mjeri njima čak i upravljati.

Razbijanje lanca obavještajnog djelovanja druge zemlje poduzima se kad postoji opasnost da se mogu oteti kontroli. Uhićenim špijunima prijeti dugotrajna zatvorska kazna. Primjerice, u nedavnoj razmjeni američkih zatočenika u ruskim zatvorima i ruskih špijuna i ubojica bio je i Evan Gershkovich, novinar The Wall Street Journala, koji je uhićen zbog sumnje u špijunažu i osuđen na 16 godina zatvora.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nedvojbeno je donio odluku o uhićenju jer nitko ne bi tako nešto poduzeo bez njegovog odobrenja

Tom Dubravec/cropix/Cropix

Drugi je razlog uhićenja špijuna politički, kad se tim potezom želi poslati poruka domaćoj javnosti o uspješnom radu vlastitih službi te zemlji na čiji se špijunski rad udara. Srbija je već niz godina izložena prosvjedima javnosti zbog nezadovoljstva radom vlade koju vodi predsjednik Aleksandar Vučić, a posljednji su prosvjedi vezani uz početak eksploatacije litija.

Riječ je o politički osjetljivoj situaciji, Vučić je od tog projekta već bio odustao zbog prosvjeda, a sada je postigao dogovor s Europskom komisijom i Njemačkom o eksploataciji tog rijetkog metala koji donosi smanjenje političkog pritiska Zapada primjerice kad je riječ o odnosima s Kosovom.

Prosvjedi su se nastavili, a Beograd je već jednom objavio da u njihovoj organizaciji sudjeluju “obavještajne službe članica NATO i susjednih zemalja”: toj bi definiciji odgovarale Hrvatska i Rumunjska jer Beograd ima dobre odnose s Budimpeštom koje ne želi kvariti, a Sofija je u skupini zemalja s kojima dijeli slavensko pravoslavlje.

Koristeći taj izričaj nastoji se oduzeti vjerodostojnost prosvjedima te ih prikazati posljedicom neprijateljskog djelovanja drugih zemalja, a prosvjednike plaćenicima stranih službi o čemu su posljednjih dana srpski mediji neprestano brujali, a lidere prosvjeda su izrijekom prozivali čelnici Srbije.

Razmjena ili neki oblik reciprociteta

Teško je proniknuti u logičku podlogu koju su vlasti u Beogradu imale da objave uhićenje navodnog hrvatskog špijuna, ali ovako oglašeno uhićenje svakako ima prije svega političku funkciju.

Uhićeni špijuni budu procesuirani te ostaju u zatvoru, a najčešći je oblik njihovog puštanja na slobodu razmjena, vrst reciprociteta, koja se nikad ne ostvari brzo jer će kontraobavještajne službe nastojati od uhićene osobe izvući što više je moguće informacija. Postoje i neki drugi modeli, poput dogovora kojim se zemlji koja je uhitila špijuna omogući ostvarenje nekog interesa.

Osoba uhićena u ponedjeljak u Beogradu bit će procesuirana ako Hrvatska ne uspije tihom diplomacijom ishoditi neki oblik razmjene što ovisi o daljnjem razvoju situacije i političkom cilju koji vlada u Beogradu želi postići.

Srbija je pojačala pritisak na Hrvatsku krajem prošle godine kad je protjeran diplomat zadužen za kulturne odnose na što je Zagreb reagirao reciprocitetom protjerujući srpskog diplomata.

Hrvatska zbog agresije ima iskustva s djelovanjem stranih obavještajnih službi na našem teritoriju: tada su u našoj zemlji boravili predstavnici brojnih tajnih službi, zbog BiH velik broj iz islamskih zemalja. Situacija se postupno smiruje početkom ovog stoljeća, ali ulazak u NATO čini nas interesantnim zemljama koje nastoje saznati što više tajni našeg obrambenog Saveza, primjerice Rusija.

Beograd je bio sjecište međunarodne špijunaže tijekom Jugoslavije kako zbog posebnih odnosa s Moskvom tako i zbog naklonosti, primjerice, Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji. Nakon prestanka ratova koje je pokrenuo Beograd 1999. godine, kad je NATO bombardirao tadašnju Jugoslaviju, interes stranih obavještajnih službi opada.