Otpor Ukrajine ruskoj invaziji neprestano prelazi tzv. crvene linije ruskog predsjednika Vladimira Putina. Munjeviti upad ukrajinskih snaga u Kursk u zapadnoj Rusiji ovog mjeseca presjekao je najcrveniju liniju od svih mogućih - izravni kopneni napad na Rusiju - no Putinov odgovor je do sada bio izrazito pasivan i prigušen, u oštrom kontrastu s njegovom retorikom ranije tijekom rata.
Prvog dana invazije u veljači 2022. Putin je upozorio da će se svaka zemlja koja stane Rusiji na put suočiti s posljedicama "kakve nikada niste vidjeli u cijeloj svojoj povijesti", prijetnjom koja je, čini se, bila usmjerena zemljama koje naoružavaju Ukrajinu.
Ako bi teritorijalni integritet Rusije bio ugrožen, "svakako ćemo upotrijebiti sva sredstva koja su nam na raspolaganju da zaštitimo Rusiju i naš narod. To nije blef", rekao je nekoliko mjeseci kasnije u rujnu, kako podsjeća Washington Post. "Građani Rusije mogu biti sigurni da će teritorijalna cjelovitost naše domovine, naša neovisnost i sloboda biti osigurani - ponovno naglašavam - svim sredstvima koja su nam na raspolaganju", rekao je Putin, jasno se pozivajući na rusko nuklearno oružje.
No, ukrajinski proboj kroz rusku obranu u prvoj stranoj invaziji na ruski teritorij od Drugog svjetskog rata razotkrio je ruske vojne mane i ogolio, čini se, nepostojeće crvene linije Moskve. Sada neki ponovno dovode u pitanje središnji dio strategije Washingtona za Ukrajinu - sporu i selektiranu opskrbu Ukrajine oružjem kako bi se izbjegla eskalacija napetosti s Rusijom, za koju kritičari tvrde da je uništila šanse Kijeva da istjera ruske snage iz svoje zemlje i rezultirala mučnim ratom iscrpljivanja s golemim žrtvama, piše Post.
Ukrajinski upad u Kursk "dokazao je da Rusi blefiraju", rekao je Oleksandr Daniljuk, bivši ukrajinski obavještajni i obrambeni dužnosnik, sada suradnik londonskog think-tanka Royal United Services Institute (RUSI). "Utišava sve glasove pseudostručnjaka... onih koji se bore protiv eskalacije".
Napad je bio rizičan, kaže, "ali je poslao vrlo snažan signal i pomogao nam da promijenimo priču o Ukrajini - da nije u stanju pobijediti - i o ruskim crvenim linijama. Oba su narativa uništena".
Sva ukrajinska prelaženja crvenih linija
Napadi Ukrajine i do ove operacije su stalno prelazili navodne crvene linije - tu su potapanje zapovjednog broda Moskva ruske crnomorske flote, napad na Krimski most 2022. godine, napadi raketama Storm Shadow na sjedište flote u Sevastopolju na Krimu, napadi dronovima na Kremlj i Moskvu 2023. godine, ubojstva ruskih propagandista na ruskom teritoriju i napadi na strateške zračne baze stotinama kilometara daleko od Ukrajine.
Neka od zapadnog oružja koja koriste ukrajinske snage - HIMARS, tenkovi, ATACMS i F-16 - također su nekada predstavljali crvene linije.
Kada su ukrajinski dronovi stigli Moskvu u svibnju 2023., udarili u kupolu Kremlja i izazvali zatvaranje glavne zračne luke, Putin je umanjio značaj problema, komentirala je tada poznata rusku politička analitičarka Tatjana Stanovaja u analizi za Zakladu Carnegie za međunarodni mir. "U roku od nekoliko mjeseci, činilo se da crvene linije Kremlja ili nikada nisu postojale ili su postale izuzetno pokretljive", navela je. Kremlj je tvrdio da nije uznemiren, "čak i ako se to kosi sa zdravim razumom".
To je trebao postati udarni obrazac, no politika vojne pomoći Ukrajini pod vodstvom SAD-a ostala je plaha, prema mnogim analitičarima. Boris Bondarev, bivši ruski diplomat koji živi u Ženevi, a koji je podnio ostavku 2022. prosvjedujući protiv rata, rekao je u jednom intervjuu da je strah Washingtona od pokretanja izravnog vojnog sukoba s Rusijom osakatio odgovor SAD-a, ostavljajući njegove ciljeve u ratu nejasnima i projicirajući američke slabost prema Putinu i drugim globalnim protivnicima.
"Kada neprijateljske crvene linije, da tako kažem, stavite kao ključni čimbenik vlastite strategije, uvijek ćete biti u poziciji gubitnika", rekao je on.
Kad bi Washington dopustio Ukrajini da američkim oružjem napadne vojne ciljeve dublje unutar Rusije, to bi srušilo još jedan tabu, no prokremaljski analitičar Sergej Markov sugerirao je da Moskva na to već računa. "U Rusiji nema sumnje da će takvo dopuštenje biti dano", kaže on. “Rusija već smatra da je SAD donio odluku”. "Rusija je pokušala jasno povući ove crvene linije, ali SAD, koji je sudionik u sukobu, odlučio je da neće prijeći nikakve velike crvene linije, već samo male, rekao je Markov. "Odlučili su prerezati crvene linije na desetke malih tankih crvenih niti, ukrstiti ih malo po malo kako ne bi došlo do nekog velikog događaja koji bi mogao postati uzrok rata".
Ruski akademik koji ima bliske odnose s visokim moskovskim diplomatima rekao je pod uvjetom anonimnosti da rusko vodstvo "vrlo ozbiljno" shvaća korištenje američkog i zapadnog oružja dublje u teritoriju Rusije, ali kaže kako nije jasno je li donesena odluka o tome kako odgovoriti.
‘Putin bi mogao promijeniti pristup‘
Ruske vlasti u međuvremenu nastoje umanjiti značaj ukrajinskog upada i neuspjeha njezinog vojnog vodstva. Prisutnost ukrajinskih snaga u 15 do 20 "malo poznatih" sela u regiji Kursk je od "malog značaja" u usporedbi s ruskim napredovanjem u Donecku, rekao Markov. No, ako Ukrajina okupira cijeli okrug Gluškovski u Kursku ili zauzme glavni grad regije, grad Kursk, "to bi bio vrlo veliki gubitak" koji bi mogao natjerati Putina da promijeni svoj pristup, dodao je on, kako piše Washington Post.
Komentirajući operaciju Ukrajinaca u Kursku, novinar britanskog The Telegrapha Daniel Hannan u članku pod naslovom ‘Pad Vladimira Putina sada je samo pitanje vremena‘, navodi da je to najučinkovitija ofenziva u cijelom ratu. Ukrajinski obavještajci identificirali su slabe točke Rusa, specijalne snage prešle su granicu ranije kako bi pripremile teren, a kada je 6. kolovoza došlo do napada na Kursku oblast, bio je to školski primjer sveobuhvatnog oružanog napada.
Kibernetički napadi, kako navodi, kombinirani su s oklopom, topništvom, pješaštvom i specijalističkim inženjeringom kako bi se razbila neprijateljska obrana. Ruske bespilotne letjelice i senzori bili su zaslijepljeni elektroničkim ratovanjem, a protuzračna obrana zatvorila je nebo za Putinove zrakoplove.
Isprva je to izgledalo kao ograničeni prekogranični napad. Pripreme su obavljene u takvoj tajnosti da se činilo kako su saveznici Ukrajine bili u mraku isto koliko i Rusi. Volodimir Zelenski, smatra autor, naučio je lekcije iz ukrajinske protuofenzive prošle godine, kada je Rusija iskoristila dugo najavljivanje operacije da izgradi nekoliko kilometara dubok pojas nagaznih mina, bodljikave žice i streljačkih pozicija.
No, ovaj put Ukrajina je, navodi autor, uhvatila Ruse nespremne. Otprilike 1200 četvornih kilometara teritorija je osvojeno, a procjenjuje se da je zarobljeno oko 2500 ruskih vojnih obveznika. Europa i SAD bili su jednako zaprepašteni brzinom napredovanja kao i Rusi.
No, kako se navodi, kroz tu je stepu lakše napredovati nego zadržati teritorij, a Rusi i Ukrajinci, koji su dobili odlučujuću bitku Drugog svjetskog rata kod Kurska 1943. - najveću bitku oklopa u povijesti i prema mnogim značajkama najveću bitku bilo koje vrste - razumiju to bolje od većine drugih naroda.
Svi ciljevi ofenzive
Ipak, navodi autor, ovo je najznačajnija ukrajinska pobjeda u posljednje dvije godine. Ruska infrastruktura se degradira, mostovi se ruše, plinske instalacije su pogođene. Više zračnih luka, rafinerija i skladišta opskrbe sada su u dometu ukrajinske vatre. Plinsko postrojenje u Sudži je odsječeno od željezničkih veza, nuklearna elektrana u Kursku je u opasnosti, a oko 130.000 ruskih civila je raseljeno.
Ofenziva je, navodi Hannan, imala glavni cilj i nekoliko sporednih. Glavni cilj bio je promijeniti računicu u Rusiji, učiniti rat manje atraktivnim i okrenuti ključne figure protiv Vladimira Putina, koji je odlučan da ga nastavi pod svaku cijenu.
Također, vladi Volodimira Zelenskog je trebalo podizanje morala. Neuspjeh prošlogodišnje ljetne protuofenzive poništio je uspjehe munjevite akcije u Harkivu i Hersonu u jesen 2022. Sve od tada traje zamah Kremlja, koji širi svoju zonu kontrole u Donbasu. Ruske snage trenutačno napreduju prema važnom prometnom čvorištu Pokrovsku, no u jednom trenutku, kako navodi autor, Zelenski je podsjetio svoj narod da još uvijek može pobijediti.
Tu je i još jedan benefit, a to je da je ista poruka poslana i ukrajinskim saveznicima u Europi i Sjevernoj Americi, od kojih su se neki pitali trebaju li neograničeno podržavati rat koji se očito ne može dobiti. Sada se čini jasnim da će, ako ukrajinski saveznici u NATO-u izričito odobre korištenje raketa dugog dometa unutar teritorija Rusije, Ukrajina nastaviti ostvarivati dobitke.
Napad također ima za cilj odvući ruske snage iz Ukrajine, a ruski ratni zarobljenici vrijedan su adut za pregovaranje. Ukrajina želi povratak svojih dobrovoljaca iz Azova i drugih vojnika, a majke neobučenih ruskih vojnih obveznika traže razmjenu zarobljenika. Također, Ukrajina je značajno nagnula pregovarački stol na svoju stranu prije bilo kakvih razgovora o rješenju sukoba. Sve dok je Rusija okupirala dijelove ukrajinskog teritorija, Kijev se nije imao čime cjenkati, a sada je otvorio vrata razmjeni teritorija.
No, to su sve manji ciljevi operacije. Zelenski zna da je najsigurniji način za okončanje rata svrgavanje Putina, koji ima mističnu čežnju da uspostavi neku vrstu protektorata nad Kijevom, koji vidi kao rodno mjesto Rusije. Putina, kako se navodi, motivira i želja za energetskim rezervama u Donbasu i u vodama kod Krima. No, čak i kad bi bila priznata njegova proglašena aneksija četiri ukrajinske oblasti, on se neće smiriti sve dok Kijev ne prizna ruski suverenitet, barem u vanjskoj politici.
Stoga je ukrajinska je strategija učiniti rat nepopularnim među Rusima. Svi u bivšem SSSR-u sjećaju se pobuna zbog regrutacije koje su prethodile povlačenju iz Afganistana 1988. Taj je rat u deset godina odnio 15.000 sovjetskih života. Procjenjuje se da je ovaj oduzeo deset puta više u četvrtini vremena. Majke tih vojnih obveznika, dopremljenih uglavnom s istoka Urala, nemaju politički utjecaj. No, Ukrajina također ima za cilj uvjeriti generale i ‘silovike‘ da su troškovi rata pretjerani, od potapanja krstarice Moskva, preko napada na Kremlj, do sadašnjeg korištenja zapadnog oružja na ruskom tlu.
Netko će biti odlučan tamo gdje je Prigožin oklijevao
Putinov odgovor je i dalje se obračunavati s medijima, negirati da problem postoji i iznositi jeftina uvjeravanja o pobjedi. Postavio je svog bivšeg glavnog tjelohranitelja, Alekseja Djumina, koji je iz Kurska, kao zaduženog za ‘Operaciju Osveta‘. No, opsjednut Donbasom, nije preusmjerio značajan broj vojnika u tu regiju. Zapadni obavještajni izvori procjenjuju da je oko 5000 ljudi poslano s Krima i Zaporižje, ali nijedan iz Donecka, gdje se odvija glavna ruska ofenziva. A tih 5000 nije ni blizu dovoljno za zadatak povratka teritorija.
Godine 2002. Putin je napravio veliku predstavu od stvaranju Organizacije ugovora o kolektivnoj sigurnosti (CSTO), saveza šest bivših sovjetskih republika zamišljenog kao odgovor na NATO. Ipak, nije pokrenuo njegov Članak četiri, zrcalo Članka pet NATO-a, koji od ostalih članica zahtijeva da napad na jednu tretiraju kao napad na sve. Možda osjeća, kako navodi autor, da bi ostali odbili pomoći, no vjerojatnije je da ne želi priznati koliko je veliko ono što se dogodilo - da je ‘specijalna operacija‘ koja je trebala pokoriti Kijev za nekoliko dana umjesto toga dovela do toga da su se borbe prenijele u ‘Majčicu Rusiju‘.
Veliko je iskušenje u svakom ratu fiksirati se na bojišnicu, što je pogreška. Kada je primirje stupilo na snagu u studenom 1918. godine, podsjeća autor, Njemačka je još uvijek držala veći dio Belgije, komad Francuske i veći dio Poljske, Bjelorusije i baltičkih država. Ono što je odredilo ishod Prvog svjetskog rata nije bio teritorij, već proizvodni kapacitet. Slijed je bio takav da je Njemačkoj ponestalo novca, vojnici su se počeli buniti, car je bio prisiljen abdicirati, a nova vlada je kapitulirala.
Rusija još nije ostala bez novca. No, izvan velikih gradova, probleme inflacije, nestašice roba i radne snage, dok emigracija pogoršava učinak vojnog roka i preusmjeravanje radne snage u ratnu proizvodnju, postaje nemoguće prikriti, unatoč najboljim pokušajima središnje banke da predstavi svijetu optimistične brojke. Mnogi generali i oligarsi vidjet će da Putin izolira, sramoti i uništava njihovu zemlju u potrazi za nečim što je tek nešto više od osobne opsesije izazvane pretjeranim čitanjem povijesnih knjiga tijekom karantene.
Prošlogodišnja pobuna šefa grupe Wagner, sada pokojnog Jevgenija Prigožina, razotkrila je Putinovu ranjivost. Prije ili kasnije netko će drugi djelovati odlučno tamo gdje je Prigožin oklijevao, a sve što Ukrajina radi ima za cilj ubrzati dolazak toga dana, zaključuje Daniel Hannan u Telegraphu.