Novinari Jutarnjeg suprostavili mišljenja: Je li Sjeverni tok doista potreban Europi?

PROTIV - Ivan Fischer

Kada bi promatrali Sjeverni tok 2 kao čisto ekonomski projekt, jedan od kojeg će profitirati brojne europske tvrtke, njihovi radnici, a posredno i mnogi drugi građani EU, bilo bi mu se uistinu teško protiviti. Čak i kada gledamo širu sliku, dosta je lako skrenuti u politički pragmatizam i pokušati odvojiti poslovno od političkog, kapitalizam od demokracije, no to bi bila pogreška.

U sustavu u kojem živimo - u kojem demokracija jamči slobodno tržište - ne možemo i ne smijemo sve promatrati transakcijski i ekonomski. Lijepo je što bi Europa profitirala od Sjevernog toka, ali profitirala bi i Rusija, Putinovi oligarsi, i nastavili bi podržavati i financirati iste one snage koje se svojski trude rastočiti demokraciju i slobodno tržište u Europi. Možda ću profitirati ako danas nekome prodam sjekiru, no je li to mudra odluka ako mu sjekira treba primarno da me udara njome po glavi?

Privatne tvrtke u nedemokratskim sustavima nikad nisu privatne, i ne natječu se pod jednakim uvjetima u tržišnoj utakmici. Problem je što prava radnika i pravna država koštaju, što tvrtke koje štite ljudsko dostojanstvo i ne krše zakone i brinu za okoliš u startu imaju veće troškove od onih koje se za to ne moraju brinuti.

Radilo se o ruskim ili kineskim entitetima, riječ je o tvrtkama koje su pod nedopustivim utjecajima vladajućih struktura. Pokušavati s njima surađivati i praviti se da djeluju pod istim uvjetima kao i one u demokratskim zemljama znači unaprijed pristati na oslabljenu poziciju, znači podržavati i ojačavati nedemokratske strukture koje prijete globalnoj stabilnosti.

Gašenje projekta Sjeverni tok 2 poslalo bi poruku svim europskim tvrtkama, koje su se u potrazi za zaradom upustile u partnerstvo s ruskim, da suradnja s tvrtkama iz nedemokratskog dijela svijeta sa sobom nosi visoki investicijski rizik. Da će za kršenje ljudskih prava i gaženje pravne države i međunarodnog poretka na kraju uvijek netko morati platiti.

ZA - Željko Trkanjec

Sjeverni tok 2 u ovom je trenutku, dok se ne provede zelena tranzicija, nasušna potreba Njemačke. Govorimo o najvećoj europskoj - četvrtoj svjetskoj - ekonomiji koja mora imati osigurane izvore energije. Berlin se lišio nuklearne energije, aktivno radi na ukidanju ugljena kao pogonskog sredstva i prirodni je plin jedini energent koji jamči energetsku sigurnost. Iako je riječ o primarno njemačkom interesu, svaki zastoj u razvoju ove ekonomije predstavlja prijetnju brojnim europskim koje su izravno vezane na taj sustav. Pa tako Sjeverni tok 2 postaje i europski interes.

Tezu o pretjeranoj ovisnosti o ruskom plinu opovrgavaju brojke: Njemačka iz te zemlje uvozi nešto više od 35 posto sveg plina. Što je jako daleko od 'ovisnosti'. Tu je i drugi važan element kad je riječ o održivosti: Rusija je i tijekom Hladnog rata bila dobavljač plina Zapadnoj Europi i Njemačkoj. Izuzetno stabilan, bez ijednog prekida u dostavi unatoč ozbiljnim političkim problemima. Ukrajina je u dva navrata, 2006. i 2009. godine, zbog vlastitih interesa, zatvorila dotok plina prema Europi. I tako se dezavuirala kao vjerodostojan partner. Niti jedna ozbiljna ekonomska sila ne smije dozvoliti nesigurnost u opskrbi energijom. Iz te je premise stvorena ideja Sjevernog toka 1 i 2.

Ukrajina, nakon puštanja u promet baltičkog plinovoda, i dalje ostaje relevantan smjer izvoza ruskog plina. S manjim udjelom, ali riječ je o zemlji koja bi privredu trebala bazirati na drugim izvorima, a ne na zaradi od transportnih pristojbi. Što bi ju učinilo manje ovisnom o ruskom utjecaju.

Kad je riječ o široj slici, Rusija je sada isto što i Kina 1970-ih: zemlja koju treba izvući iz čeličnog zagrljaja Pekinga i vezati je uz Europu. Svaki drugi scenarij vodi prema kineskoj prevlasti u Euraziji što predstavlja najveći rizik za Europu.