Odjeća koju bacamo je sve veći problem: Čini se da su znanstvenici pronašli rješenje za sav taj otpad

Grupa znanstvenika s američkog Sveučilišta Delaware razvila je proces kemijskog recikliranja odjeće koji bi mogao donijeti revolucionarne promjene u proizvodnji i raspolaganju sa sirovinama i otpadom u tekstilnoj industriji, javlja ugledni Washington Post. Podsjećajući kako je izostanak tehnologije recikliranja odjeće veliki problem za zaštitu okoliša i zeleno gospodarstvo, spomenuti izvor prenosi nalaze Zaklade Ellen MacArthur o tome kako se u svijetu godišnje na tržište plasira 92 milijuna tona odjeće, a samo oko osmine se reciklira. Ostatak, dodaje list, završi na odlagalištima ili u spalionicama, gdje zagađuje zrak i vodu.

Kao ključni korak u recikliranju odjeće ugledni američki dnevnik navodi saznanje kako rukovati miješanim tkaninama koje kombiniraju različite materijale, uglavnom pamuk i poliester, u jednom komadu tkanine.

- Nakon što se vlakna pomiješaju, teško je odvojiti jedan materijal od drugog, tako da se svaki može zasebno reciklirati. Istraživači sa Sveučilišta u Delawareu predlažu novu tehniku recikliranja koja razgrađuje miješane tkanine s pomoću kemikalija i mikrovalova. Istraživači kažu da proces traje 15 minuta i može otopiti bilo koju mješavinu pamuka, poliestera, najlona i spandexa u molekule koje se mogu koristiti za izradu novih tkanina ili proizvoda poput boja, elektronike i guma - otkrio je Washington Post, napomenuvši kako će biti potrebna velika ulaganja i desetljeća da bi se nova tehnika recikliranja razvila do spasonosnog rješenja za razgradnju odbačene odjeće i ponovnu uporabu razgrađenih sirovina u tekstilnoj industriji.

Netransparentna industrija

Erha Andini, glavna autorica studije Sveučilišta Delaware o recikliranju miješanog tekstila, za američki dnevnik upozorava kako modna industrija nije uvijek transparentna o tome što se nalazi u njihovoj odjeći.

- Uobičajeno je da trgovci na malo utkaju malo spandexa ili najlona u modernu odjeću, kako bi se rastegnula i pomogla pristajanju, ali to ne piše uvijek na etiketi. Tvrtke također rijetko navode boje i završne slojeve koje dodaju tkaninama kako bi bile otporne na gužvanje ili vodootporne - kaže znanstvenica sa Sveučilišta Delaware. Opisujući rad Erhe Andini i njezina tima, Washington Post pojašnjava kako su na spomenutom Sveučilištu razvili proces kemijskog recikliranja koji skida tkanine do njihovih molekularnih klinova.

- Koristeći mikrovalove i kemijska otapala, istraživači mogu prekinuti veze koje drže sintetička vlakna zajedno, ostavljajući iza sebe osnovne molekule koje se koriste za izradu poliestera, najlona i spandexa, zajedno s netaknutim pamučnim vlaknima. Molekule se mogu ponovno pretvoriti u vlakna za odjeću ili koristiti za izradu drugih proizvoda, poput sigurnosnih pojaseva i zračnih jastuka - dodaje list, napominjući kako se metoda spomenutih znanstvenika može koristiti i u slučaju kad nema nikakvih podataka o tome što se nalazi u nekom komadu tekstila.

Dio znanstvenika koje je u tom povodu list kontaktirao procjenjuje kako se problem tekstilnog otpada ne može rješavati samo recikliranjem. Sophie Scanlon, stručnjakinja za tekstil u WRAP-u, britanskoj neprofitnoj organizaciji usmjerenoj na otpad, primjerice, apelira da se svi dionici u tekstilnoj industriji i društvu pozabave pitanjem "zašto proizvodimo i trošimo sve veće i veće količine odjeće".

Brza moda

List prenosi i učestale prijedloge stručnjaka da potrošači više kupuju rabljenu odjeću i tako produlje svoju garderobu. Tvrtke, dodaje se, mogu učiniti odjeću izdržljivijom i izraditi je od jednog materijala, kako bi se lakše reciklirala.

- Istrošeni tekstil može se usitniti i koristiti kao izolacija u zgradama. Potreba za recikliranjem odjeće postaje sve hitnija s porastom brze mode, poslovnog modela u kojem trgovci brzo izbacuju jeftinu, krhku odjeću, kako bi išli ukorak s modnim trendovima koji se stalno mijenjaju - komentira američki dnevnik.

List donosi i procjenu Miriam Ribul, više znanstvene suradnice u Materials Circularity na Royal College of Art u Londonu, kako bi "u idealnom slučaju recikliranja cjelokupnog tekstilnog otpada svjetska industrija tekstila imala dovoljno materijala zauvijek i ne bi morala proizvoditi nove materijale".