VOJNA ANALIZA IGORA TABAKA

Orban pokazao na čijoj je strani, neočekivana najava iz Berlina, velika ofenziva Ukrajine još nije počela

Što se stanja na ukrajinskim bojištima tiče, ono se zadnje vrijeme mijenja prilično lagano i zapravo „na sitno“

Igor Tabak i njemačka samohodna haubica PzH 2000

 Davor Pongračić/Cropix/

Početak šestog mjeseca intenzivnog ratovanja u Ukrajini definitivno nije bio očekivan u Ruskoj Federaciji početkom ove godine, jednako kao ni još uvijek prilično ozbiljna razina EU i NATO solidarnosti, kako međusobno, tako i prema napadnutim vlastima iz Kijeva. Iako je teret rata sve teži, tako da deficit ukrajinske ekonomije za ovu godinu neće iznositi 7 milijardi eura kako se prvotno procjenjivalo (što je sada prosječni mjesečni deficit), nego vjerojatno nešto bliže iznosu od oko 50 milijardi eura – ipak se s tim i nadalje izlazi na kraj.

Pomoć međunarodnih institucija i saveznika tu je svakako dobrodošla, a od koristi će izgleda biti i nanovo pokrenuti izvoz ukrajinske poljoprivrede, jednom kad krene. Naime, iako je u petak 22. srpnja o ovome bio potpisan niz sporazuma u Istanbulu (s jedne strane sporazum Ukrajine s Turskom i UN-om, a s druge strane onda i zrcalni sporazum Ruske Federacije s Turskom i UN-om) – taj mehanizam još nije pokrenut i pitanje je kada će zapravo oko 3 milijuna tona ukrajinskih žitarica mjesečno i stvarno zaploviti put Bospora. Čitavoj situaciji nije posebno pomogla ni činjenica kako to i nije sporazum o primirju s izvoznim režimom, već samo niz sporazuma o dostavi ukrajinskih i ruskih proizvoda do Bospora – dok se zapravo borbe oko tih transporta nastavljaju – što ruskoj strani omogućava da bez problema i nadalje gađa mete po lučkim postrojenjima u Odesi i drugim nedalekim lukama ovoga sustava, samo pod uvjetom da se za konkretne ciljeve makar i samo načelno može ukazati na nekakvu vojnu prirodu.

Šira priroda sukoba

Širu prirodu ovog sukoba dobro opisuje i situacija da su se male članice NATO saveza na Baltiku solidarizirale s napadnutom Ukrajinom gotovo kao da su i same u ratu (tako da čak i uspješno među narodom skupljaju priloge za kupovinu bespilotnih letjelica za ukrajinske branitelje), jednako kao i Poljska, te Češka i Slovačka (koja aktualno razmišlja kako u Ukrajinu predati svoju eskadrilu borbenih aviona MiG-29, te ujedno osigurati zaštitu svoga neba do dolaska već kupljenih američkih aviona F-16). No, to je pitanje ujedno i suštinski razlomilo tzv. Višegradsku skupinu, budući je mađarski premijer Viktor Orban nakon dužeg skrivanja iza raznih fraza, u nedjelju 24. srpnja ipak odlučio još jasnije stati na rusku stranu. Dok je donedavno tek blokirao većinu EU sankcija Rusiji, te izbjegavao ikakvo ozbiljnije pomaganje Ukrajini, sada se od njega čulo i da EU/NATO sankcije agresoru uopće nemaju smisla, dok vojna pomoć Ukrajini samo produljuje sukob – umjesto da se valjda i Kijev, kao i čitava EU, jednostavno pokloni silniku.

Takvi pogledi posebno bodu oči u svjetlu iskustva koje posljednjih dana ima Savezna Republika Njemačka – EU država koja je o pomoći Ukrajini bitno više pričala nego radila. Naime, baš prošloga tjedna iz Berlina se konačno isposlovalo s Kanadom povratak turbina za plinovod „Sjeverni tok 1“, pa ih se krenulo isporučivati Rusiji mimo sankcija – i za to je onda dobiveno ponovno otvaranje tog plinovoda nakon desetak dana zastoja u isporuci radi „radova na održavanju“. Pa ipak, veselje s oko 40 posto protoka trajalo je kratko, da bi već jučer Gazprom objavio da se od srijede 27. srpnja to sve smanjuje za pola, na samo 33 milijuna kubika plina dnevno, radi nekih navodnih tehničkih problema koje pedantni Nijemci nisu uočili. Naravno, time je otežano ikakvo punjenje plinskih skladišta Njemačke i Europske unije pred nadolazeću zimu - o čemu je Unija baš danas u Bruxellesu postigla i načelni sporazum, kojim se od kolovoza do idućeg ožujka nalaže nacionalne uštede od 15 posto potrošnje, ne bi li se izbjeglo prisilne redukcije. Dosadašnje velike primjedbe niza EU država na kraju su se svele na otvoreno neslaganje samo Mađarske, što stvarno nije bilo neočekivano, dok su izgleda ujedno dogovoreni i pojedini izuzeci – među ostalim za baltičke države, ako im Ruska Federacija kompletno ukine dostavu električne energije po postojećim ugovorima.

Ruska pljuska Njemačkoj

Treba napomenuti da izgleda kako se ova zadnja ruska pljuska Njemačkoj ipak zbrojila i s prigovorima koje ta država već neko vrijeme trpi po pitanju isporuke vojne pomoći Ukrajini – gdje se prije nekoliko dana i iz Poljske čulo zvučnu osudu njemačkih nastojanja da svoju staru vojnu opremu iz skladišta daju bilo kome iz EU u pokušaju organiziranja nekakvih prstenova razmjene, gdje bi onda primaoci stare njemačke opreme trebali svoju vlastitu tehniku dati put Ukrajine. Budući se i s drugih adresa čulo isto što i iz Poljske – da se sada Ukrajini daje relativno nove ili kompletno moderne sustave, a da si Nijemci svoju višedesetljetnu kramu mogu i zadržati – sramota je izgleda naglo postala prevelika, te je službeni Berlin uz početak isporuke prastarih oklopnjaka Gepard, u Ukrajinu sad relativno neočekivano najavio poslati i svoju varijantu američkog višecijevnog sustava M270 zvanu „Mars 2“, te još i dodatne tri samohodne haubice PzH2000. Iako će sva ta tehnika na bojištima Ukrajine itekako biti dobrodošla, prilično je tužno da se ipak radi o mikroskopski malenim količinama vojne opreme, koja u pomoć Ukrajini stiže svakako samo ne dragovoljno.

Potpuno je drugačija situacija s pomoći iz Sjedinjenih Američkih Država. Dok se tek zagrebalo u sredstva dugoročno stavljena na raspolaganje Ukrajini u okviru tzv. „sustava zajma i najma“, iz SAD se sada nastoji otposlati sredstva odobrena u okviru proračuna za tekuću fiskalnu godinu, koja završava za oko mjesec dana. U već skoro ustaljenom tjednom ritmu, tako je u kasnim satima petka, 22. srpnja, iz Washingtona objavljeno da Ukrajina dobiva još oko 270 milijuna vojne pomoći – i to 175 milijuna USD iz okvira 16. po redu Predsjedničkog povlačenja robe iz zaliha pojedinih tijela američke vlasti (Presidential Drawdown Authority), te još oko 95 milijuna USD roba namjenski pribavljenih od američke vojne industrije kroz fondove Inicijative za sigurnosnu pomoć Ukrajini (Ukraine Security Assistance Initiative – USAI). Iz državnih će zaliha tako biti isporučena još 4 precizna višecijevna raketna sustava HIMARS (što njihov ukupni broj u Ukrajini sada diže na 16), dodatne rakete za ovo naoružanje, 4 zapovjedna vozila, 36.000 granata od 105 mm (za lake haubice donirane iz Velike Britanije), te dodatno protuoklopno naoružanje, rezervne dijelove i drugu opremu. Uz to, u petak 22. srpnja čulo se i da je od američke vojne industrije za Ukrajinu pribavljeno još i oko 580 taktičkih dronova tipa Phoenix Ghost – dok bi prvi tovari sve te razne vojne robe iz SAD, pa preko Njemačke i onda put bojišta trebali krenuti već danas.

Stanje na bojištu

Što se stanja na ukrajinskim bojištima tiče, ono se zadnje vrijeme mijenja prilično lagano i zapravo „na sitno“. Nakon kraja prošloga tjedna obilježenog ruskim nastojanjima za obnovom snaga i zaliha (pa onda i velikim brojem izgubljenih kamiona te cisterni), posljednji dani opet su ponešto više obilježeni borbenim aktivnostima, s pripadajućim rastom udjela oštećene i uništene raznolike oklopne tehnike. Naravno, pri tome je nastavljen i niz ukrajinskih napada sustavom HIMARS, koji je prema riječima ukrajinskog ministra obrane Reznikova agresore koštao barem 50 skladišta streljiva, a onda i više od toga skladišta goriva, zapovjednih središta i drugih strateški bitnih ciljeva.

Započnemo li promatranje oko grada Harkiva, ondje je sjeverno od mjesta došlo do manjih promjena borbene crte – tako da branitelji izgleda opet drže selo Dementiivka na oko 25 km sjeverno od grada, ali je izgleda Rusima uspjelo ponovo zauzeti oko 4 km sjeverozapadno smješteno selo Cupivka. Slične ili još manje promjene naziru se i na borbenim linijama koje idu prvo istočno, pa onda jugoistočno od Harkiva, sve do oko 125 km udaljenog grada Izjuma. Dok se izgleda dio snaga koje su se koncentrirale oko Izjuma sada izvlači na sjever i sjeverozapad, možda za neke buduće napadne operacije, ondje nije bilo promjena na ruskom smjeru napredovanja niz cestu M03 ka Slovjansku. Dakle, ukrajinska obrambena linija Bogorodične-Dolina-Krasnopilja-Mazanivka-Ivanivka se i dalje drži, jednako kao i preko 40 km bojišnice koja od tamo na istok prati rijeku Siverski Donjec. U predjelu grada Siverska prema Soledaru i Bahmutu, dakle od te rijeke na jug - potez fronte dug oko 30 km vidio je tek minimalno pomaka, usprkos konstantnom granatiranju i brojim kopnenim napadima ruskih agresora.

image

Karta bojišta u Donbasu s istaknutim zonama aktivnog sukobljavanja ovih dana

Igor Tabak/

Napredak Wagnera

Izgleda da je pri tome barem ukrajinsko uporište Berestove prelazilo iz ruke u ruku, dok su napadači istočno od Soledara teškom mukom uspjeli svoje položaje ojačati zauzimanjem sela Strjapivka i Nova Kamjanka. Ono gdje je došlo do ponešto bitnijih promjena je sektor bojišta jugoistočno od Bahmuta, gdje su se posljednjih tjedana ogorčene borbe vodile oko ukrajinskog izboja fronte kod Vuglegirske termoelektrane i njoj jugozapadnog naselja Novoluganske na obalama Vuglegirskog vodnog rezervoara. Kako izgleda, ondje je privatna vojna kompanija Wagner na kraju ipak uspjela postići ponešto – jučer se vidjelo slike njihova prilaska mjestu Novoluganske s juga i obližnjeg već osvojenog mjesta Dolomitne, dok se pričalo i o upadu u sam kompleks spomenute termoelektrane s istočnog smjera.

Danas je i ovo napredovanje u termoelektrani izgleda bar djelomično potvrđeno nizom slika agresora u novoosvojenim prostorima, no izgleda da pri svemu tome nije došlo do nikakvog okruživanja ukrajinskih branitelja – kako su se duže guštali napadači. Dok se iz neslužbenih ukrajinskih izvora čuje o još jednom uspješno izvedenom povlačenju branitelja iz lokacije opkoljene s tri strane, sve to tek treba potvrditi, ne bi li se onda vidjelo i kuda idu nove obrambene linije jugoistočno od Bahmuta, vjerojatno pomaknute za 6 do 10 kilometara zapadno.

Dok je stanje oko Donjecka, centra tzv. „Donjecke Narodne Republike“, relativno mirno, obilježeno samo nizom eksplozija u ruskim skladištima streljiva te navodnim pogotkom sustava HIMARS u nekoliko većih zapovjednih središta protivnika – na jugu Ukrajine izgleda traje prebacivanje ruskih pojačanja prema krajnjem jugozapadu bojišta. Nedvojbeno je da se žustre borbe vode oko okupiranog grada Hersona, kao i na obližnjem potezu kojeg Rusi drže na zapadnoj obali Dnjepra sjeverno od tog grada, no to još nije ona velika ofenziva o kojoj vole pričati iz Kijeva. Iako je veliku pažnju javnosti tu zaokupilo ukrajinsko oštećivanje niza cestovnih mostova – kako mosta Antonovski, od Hersona na zapad, tako i sjevernijeg mosta Darivski, na ruti od Hersona prema Novoj Kahovki – ostaje činjenica da su ti pravci za rusku logistiku ipak samo pomoćni. Kako se do sada pokazalo, ruske snage za svoju glavnu dostavu materijala ipak ovise o željezničkim prugama, tako da će im tek uništenje željezničkog mosta kod Hersona (kojeg je baš ruska vojska i obnovila prije koji mjesec) na tom pravcu zadati ozbiljne probleme kad se ukrajinski napadi jednom stvarno zahuktaju. Do onda, tu se samo prate neprekidne razmjene topničke i raketne vatre, praćene brojnim kopnenim napadima i laganim kolebanjima bojišnice – kakve ondje gledamo već dugo bez prekida.


(Autor teksta je analitičar portala Obris.org koji i na Jutarnji.hr objavljuje vojne analize)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 16:56