Kakve će biti posljedice europskog embarga na rusku naftu od kojeg je Mađarska, iako je članica EU, izuzeta? Prva reakcija tržišta sasvim je očekivana i očigledna: Nakon objave o usuglašavanju članica Unije oko uvjetnog embarga na rusku naftu došlo je do porasta ključnih indeksa cijena nafte. Udar u prvom danu nakon objave nije bio previše dramatičan, ali je vjerojatno da bi takvim mogao postati, pogotovo kad su u pitanju konačne cijene benzina i dizela, koje će sigurno narasti puno više od cijene sirove nafte. Ključna dilema je hoće li Rusija, kao što najavljuju njihovi dužnosnici, naći alternativne kupce. Ako ih doista nađu, u tom slučaju ispast će da će EU nanijeti štetu sama sebi, ne Putinovom režimu.
U potpuno razumljivoj atmosferi sklonoj propagandnom izvještavanju o krvavoj invaziji na Ukrajinu, u mainstream medijima tako se pretežito ne polemizira o mogućim negativnim učincima sankcija Rusiji, nego je taj prostor rasprave prepušten neovisnim izvorima. Primjerice, američki ekonomist Mike Mish Shedlock ocjenjuje kako su sankcije smiješne te upozorava na njezine ishode (rast cijena) te pita „želite li još?“. To nipošto ne znači da je Shedlock na bilo koji način pobornik autoritarnih režima ili Putinov agent. Upravo suprotno.
Ispod je objava Mikea Shedlocka na temu EU embarga ruske nafte
No, nekako ne čudi toliko gorljivost EU da se suprotstavi Rusiji, koliko je nerazumljiva popustljivost članica prema Viktoru Orbanu koji je zbog političkog prijateljstva s Putinom i interesa mađarskih kompanija izborio prava daljnjeg nesmetanog uvoza energenata iz Rusije, uključivši naftu. Iako je svim bolje upućenima jasno kako je Orban u toj borbi za rusku naftu iznio cijeli niz neistina, Mađarskoj je omogućeno da se u srcu EU ponaša kao partner ruskog režima, što u suštini i jest.
Pri tome je mnogima promaklo kako će to popuštanje Mađarskoj, njihovim kompanijama omogućiti superprofite, pa ispada da Orban jako dobro zarađuje na prolijevanju ukrajinske krvi odnosno ruskoj invaziji. Jedan od rijetkih koji je to primijetio je urednik The Daily Telegrapha Jeremy Warner koji je objavio tvit u kojem upozorava da je izuzećem Mađarske od embarga omogućeno mađarskim rafinerijama da imaju ogromne profite. „To je zamalo smiješno“, upozorava J. Warner.
Ispod je tweet Warnera u kojem govori o mađarskim pozicijama
U nastaloj situaciji s europskim naftnim embargom i Mađarskom treba razumjeti kako su danas rafinerijski kapaciteti pod puno većim pritiskom nego 2008. kada je cijena nafte dosegla rekordnih 147,5 dolara za barel, ali cijene na postajama nisu dosegle toliko dramatične razine jer potrošači nisu morali plaćati više margine zarada rafinerija koje procesuiraju sirovu naftu.
Danas imamo situaciju da se u zadnjih dvije godine dnevno zatvaralo po 2,8 milijuna barela rafinerijskih kapaciteta, tako da preostali rafinerijski kapaciteti u pojedinim dijelovima svijeta imaju problema sa zadovoljavanjem potražnje. To je bila situacija i prije početka invazije Rusije na Ukrajinu. Sada će se spreadovi (razlike) između cijene sirove nafte i naftnih derivata (benzin, dizel…) dalje dodatno povećavati, a već su dosegle rekordne razine. Drugim riječima, Orban se izborio da u 'ugrožene' mađarske rafinerije dotiču rijeke novca.
Koja su još pitanja koje otvaraju politike EU i SAD-a protiv Rusije?
Kad govorimo o naftnom embargu, očigledno je da je to za EU jedna od najskupljih opcija, a nejasno je hoće li imati dovoljno brzi utjecaj na zaustavljanje ruske agresije. Što ako EU plati ogromnu cijenu kroz nastavak inflatornog udara na svoju ekonomiju, dok će Rusija realizirati osvajanje ukrajinskog teritorija? Hoće li u slučaju takvog scenarija za, recimo, 6-12 mjeseci doista u EU biti političke volje da se nastavi naftni embargo te hoće li uopće taj embargo tada imati smisla? Nije li logičnije odabrati mjere koje što brže nanose što više štete onome koga želite sankcionirati, ne samima sebi?
Uz očiglednu neprincipijelnost kad je u pitanju popuštanje mađarskom autokratu Orbanu (nema oštre penalizacije zbog očiglednog prelaska na stranu kolege autokrata Putina), sve osjetljivije postaje pitanje ukupnog troška. Ne radi se tu samo o posljedicama sankcija. EU je za Ukrajinu najavila izdvajanje 10 milijardi eura, a Sjedinjene Države 40 milijardi eura. Sve to može postati upitan trošak ako se oružjem i obavještajnim aktivnostima hitno ne pomogne Ukrajincima da barem zaustave ruski napredak, ali su pri tome i EU i Sjedinjene Države suzdržane, pa i zbrčkani.
Američki predsjednik Joe Biden ovih dana je pojasnio kako ne želi poslati oružje u Ukrajinu kojim bi Ukrajinci mogli napadati ciljeve u Rusiji, što značajno umanjuje operativne potencijale ukrajinske vojske. Dan kasnije američki predsjednik ipak je najavio slanje naprednih raketnih sustava Ukrajini uz poruku da će ih koristiti na teritoriju Ukrajini, premda je nejasno kako to kontrolirati i zašto. Uz to, Njemačka kao vodeća europska ekonomija i dalje je vrlo suzdržana kad je u pitanju vojna pomoć Ukrajini.
U ovom kontekstu selektivno izvještavanje, koje se previše često fokusira prvenstveno na uspjehe Ukrajine i Zapada, postaje zapravo sve opasnije jer stvara iluziju uspjeha, što je u svakom ratu najopasnije, pa tako i u ovom globalnom geopolitičkom sukobu.
Primjerice, u zapadnim medijima nema previše informacija o tome kako i Kina i Indija, zemlje s ogromnim gospodarstvima, i dalje kupuju rusku naftu, te je nejasno žele li povećati tu kupovinu. Nadalje, Zapad ne uspijeva umanjiti značaj Rusije u Opec+ strukturi, niti ih nagovoriti na povećanje isporuka. Opec+ organizacijom dominiraju arapske zemlje, među kojima su također autokracije, što ukazuje na to da komuniciraju istim političkim jezikom kao i Putin, te se bolje razumiju nego Putin i zapadni političari.
Uz to, malo zapadnih medija ističe činjenice da su rublji zadnjih tjedana postali valuta s najboljom izvedbom prema američkom dolaru. Nadalje, malo je zapadnih velikih medija prenijelo informaciju kako su u Rosneftu, ruskom naftnom gigantu, donijeli odluku o isplati rekordne dividende od 7 milijardi dolara, kao niti onu da je plinski div Gazprom nešto ranije izglasao također najveću dividendu u svojoj povijesti.
No, zato su se europski mediji poprilično zabavljali informacijom da je (tek sada) bivši njemački kancelar Gerhard Schröder napustio vrlo lukrativno mjesto u Rosneftovom odboru, iako je ta informacija suštinski nevažna u odnosu prema podacima o izuzetnoj dobiti, koja govori o kapacitetima ključnih sastavnica ruske ekonomije da podrže nastavak sukoba.
Iako je jasno da se obračun s Putinovim režimom treba dobiti, nejasno je kolika je stvarna razina razumijevanja (spremnost na odricanje) ako se realiziraju planovi o brzoj supstituciji ruske nafte ili plina drugim izvorima. Trošak će, čak ako se razvuče na 5-10 godina, biti epohalno enorman. Pogotovo je to bitno naglasiti kad je u pitanju opskrba plinom EU. Jednostavno objašnjenje za ovu tezu nudi izgled lanaca opskrbe plinom za EU.
Pri ovome RH se ne treba previše zavaravati o nekim superprofitima zahvaljujući LNG-u jer ti profiti ne mogu nadomjestiti jeftiniji plin, ali ćemo barem računati na koliko-toliko sigurnu opskrbu. Pri ovome ne treba zanemariti da značajni dio uvoza energenata za RH zapravo kontroliraju mađarske kompanije (čitaj Viktor Orban, čovjek koji je nedavno podsjetio na mađarske aspiracije prema hrvatskom moru).
Iako to ne znači puno, jedini mali dobitak ove situacije s natezanjem oko naftnog embarga jest da su čak i veliki zapadni mediji počeli prepoznavati važnost i neprimjerenost pozicije za koju se izborio Viktor Orban, pa se može očekivati ulaganje napora da se taj problem riješi.
Ispod je screenshot naslovnice The New York Timesa koji jasno u naslovu etiketira mađarskog premijera kao Putinovog prijatelja tj. onako kako treba, bez uvijanja
U tom kratkom članstvu NYT je jednostavno objasnio američkim čitateljima tko je V. Orban, ali to dolazi s velikim zakašnjenjem.
Ovako pak Viktor Orban na svojoj službenoj Facebook stranici slavi pobjedu po pitanju embarga nad Bruxellesom. Objavljuje da im benzin ostaje 480 forinti, a poznato je kako je najavio da će po toj cijeni gorivo čak i u Mađarskoj moći kupovati samo Mađari (što je zapravo nebitno). Hoćete li mu kliknuti like? Dobio ih je više od 60.000
Možda najtvrđi primjer nelogičnosti pojedinih sankcijskih politika jest odluka Sjedinjenih Država da direktno onemogući Rusiji plaćanje dugova investitorima. Tako zapravo sprečavaju Ruse da troše svoje devizne pričuve, a početni sankcijske cilj pljenidbe dijela ruskih deviznih pričuva bio je monetarna destabilizacija koju može uzrokovati nedostatak deviznih pričuva do koje neće doći ako Rusi neće trošiti devize za plaćanje dugova. Naime. Imaju visoki suficit trgovinske bilance, te stoga nisu 'gladni' deviza.
Uz to, ako nizom mjera guraš neku zemlju prema bankrotu, to znači da si stvorio artificijelno stvorio niz tržišnih preduvjeta da se taj bankrot doista dogodi sa svim svojim financijskim i pravnim posljedicama. Međutim, ako nekom mjerama direktno onemogućiš plaćanje dugova, onda ćeš kasnije pravno morati objašnjavati jesi li ti taj koji je uzrokovao bankrot ili dužnik svojim neplaćanjem, što će čak i u ruskom dužničkom slučaju biti vrlo tanak led. Naime, SAD treba očekivati tužbe investitora ako Rusija 'bankrotira' tako što će joj biti direktno spriječeno plaćanje. Kako će Biden na sudu dokazati da je Rusija bankrotirala ako je on taj koji joj je onemogućio plaćanje dugova zbog političke propagande?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....