Osuđenik na smrt, koji traži ljudski dodir tijekom pogubljenja, pokrenuo buru u Americi: ‘To je dio moje vjere‘

John Henry Ramirez ne želi umrijeti sam, piše Guardian. Ovaj zatvorenik iz Teksasa će tijekom svojeg smaknuća, zakazanog za srijedu navečer, moći kroz staklo vidjeti svjedoke. Zatvorski čuvar vjerojatno će stajati kraj njega. No kao odani protestant on želi i pastora koji će držati ruke na njemu dok bude umirao.

'To je dio moje vjere - u moći dodira ima jako puno toga', kazao je Ramirez tijekom intervjua prošli tjedan. 'Blagosloviš nekoga u trenutku njegove najveće duhovne potrebe.'

Teksaški odjel za kazneno pravosuđe kazao je Ramirezu da je takvo što protivno pravilima. Ramirez, koji je osuđen jer je tijekom pljačke 2004. nožem nasmrt izbo Pabla Castra, radnika u trgovini Corpus Christi, podnio je tužbu navodeći kako su prekršili prvi amandman koji mu garantira slobodu vjere. Agencija je odbila komentirati, no ranije su kazali kako bi Ramirezov zahtjev potencijalno bio sigurnosna prijetnja.

Slučaj se i dalje povlači po sudovima.

Ramirezova tužba posljednji je u nizu zaokreta u jednoj većoj raspravi o vjerskim pravima muškaraca i žena osuđenih na smrt. Također naglašava da se glavnina aspekata pogubljenja, od posljednjih obroka, preko posljednjih riječi, pa do izbora svjedoka, temelji na povijesnim tradicijama i birokratskim odlukama, a ne na zakonskim pravima.

'Postoje određene stvari koje su države zbog ustava dužne napraviti', rekao je Robert Dunham, izvršni direktor Centra za informiranje o smrtnoj kazni. 'Ne možete nekoga pogubiti na okrutan i neobičan način. No, o svemu ostalome odlučuju države.'

Do kraja godine je zakazano devet pogubljenja, a svako nosi vlastite pravne i političke rasprave o tome kako će biti provedeno.

Zatvorenik iz Oklahome, Donald Wackerly, 2010. je zatražio od državnih dužnosnika da puste njegovog budističkog duhovnog savjetnika s njim u komoru za pogubljenje. Službenici su to odbili, a Wackerly je podnio tužbu. Službenici su pobijedili na sudu, ali su duhovnom savjetniku dopustili pristup Wackerlyjevu tijelu nakon njegove smrti i obavljanje budističkog obreda sahrane.

Pravne bitke potom su se prebacile u Teksas koji pogubljuje mnogo više ljudi od bilo koje druge države. Država je godinama dopuštala duhovnim savjetnicima da budu u komori za pogubljenje, sve dok su oni bili zaposlenici zatvorskog sustava. No, svi duhovni savjetnici koji su radili za agenciju bili su ili kršćani ili muslimani. Potom je 2019. Patrick Murphy kazao da bi njegovom budističkom savjetniku trebalo dopustiti ulazak, a vrhovni sud SAD-a zaustavio je njegovo pogubljenje u zadnji tren i donio odluku da bi Teksas trebao ili pustiti njegovog savjetnika ili zabraniti sve savjetnike zbog održanja pariteta. Država se odlučila za zabranu svih savjetnika zbog bojazni za sigurnost.

Ranije ove godine, zastupnik države Teksas, James White, zatražio je od zakonodavaca da prisile zatvorski sustav da pusti duhovne savjetnike u komoru za pogubljenje. Whiteovi napori nisu uspjeli, ali u travnju 2021. - nakon dvije godine navođenja sigurnosnih bojazni i više od 200.000 dolara potrošenih na tužbe - država je naglo promijenila smjer i odlučila da duhovni savjetnici ipak mogu ući u komoru, čak i ako nisu državni zaposlenici. U veljači je Alabama također ukinula zabranu ulaza duhovnim savjetnicima u komoru za pogubljenje.

Činilo se da je taj problem riješen - sve do prošlog mjeseca, kada je Ramirez uložio tužbu zbog svog zahtjeva da pastor može staviti ruke na njega tijekom pogubljenja. 'Vjerujemo da je to njegovo pravo', rekao je Ramirezov odvjetnik Seth Kretzer. Prema objavljenim vijestima i memoarima bivšeg državnog kapelana, ova vrsta fizičkog dodira događala se tijekom prošlih pogubljenja u Teksasu.

Ramirezu su te priče dokaz da se zatvorski sustav opire njegovom zahtjevu ne zbog sigurnosti, već iz inata. 'To je razlog zašto vam ne žele dati ono što tražite', rekao je. 'Žele vas natjerati da se borite na sudu.'

Velika većina američkih pogubljenja tijekom posljednjih pola stoljeća izvršena je smrtonosnom injekcijom, ali nekoliko je država omogućilo osuđenima na smrt da izaberu kako će umrijeti. Zakoni se razlikuju od države do države, ali u nekolicini njih, uključujući Floridu, Tennessee i Utah, zatvorenici su se odlučili za električnu stolicu ili strijeljanje.

Iako se čini da je ova 'mogućnost izbora' usluga zatvorenicima, može im uskratiti mogućnost da se bore protiv pogubljenja na sudu. Vrhovni sud je 1999. godine presudio da se, zato što je odabrao način pogubljenja, zatvorenik iz Arizone, Walter LaGrand, odrekao mogućnosti da na sudu tvrdi da se na taj način krši ustav.

'To je zaista jezivo', rekla je Kelley Henry, odvjetnica koja je zastupala brojne ljude osuđene na smrt u Tennesseeju. Rekla je kako savjetuje svojim klijentima da ne odabiru kako će biti pogubljeni kako bi se na sudu mogli nastaviti boriti. No ona ih i dalje vodi kroz jezive detalje vezane uz to što se događa kad nešto tijekom tih načina pogubljenja pođe po zlu.

Neki zatvorenici žele zaštititi svoje najmilije na različite načine. 'Hoće li vaša obitelj poslije vidjeti vaše tijelo?', rekla je Henry. 'Tijelo osobe koju je udarila struja užasno je unakaženo.' No, drugi zatvorenici vjeruju kako bi vizualno groteskniji spektakl mogao uvjeriti javnost da se usprotivi smrtnoj kazni.

Zatvorenicima je općenito dopušteno birati svjedoke pogubljenja, a obično biraju članove obitelji, prijatelje i odvjetnike. Kad su države pokušale ograničiti taj izbor, stvar je opet završila na sudu.

Iako to nije ustavno pravo, tradicija dopuštanja posljednjih riječi osuđenicima na smrt starija je i od samog američkog ustava. Godine 1692., kada se George Burroughs u Salemu popeo na ljestve kako bi bio pogubljen zbog vještičarenja, ganuo je gomilu do suza savršenim recitiranjem Očenaša prije vješanja.

Velečasni Cotton Mather, koji je vodio lov na vještice, kasnije je morao štošta objasniti: navodno, takvi čarobnjaci nisu bili u stanju izgovoriti te božanske riječi, a Burroughs je vjerojatno svoje posljednje riječi iskoristio kao dokaz svoje nevinosti. Revni svećenik to je objasnio kao posljedicu opsjednutosti vragom, ali četiri stoljeća kasnije, vlasti se i dalje bore da reguliraju posljednje riječi i njihove možebitne posljedice.

U nekim državama dužnosnici postavljaju vremenska ograničenja za posljednje govore, dok u drugima osuđenici mogu dati posljednje izjave samo u pisanom obliku. Obično ti propisi ne završe na sudu, ali je 1999. Američka unija za građanske slobode u Ohiju podnijela tužbu nakon što su zatvorski službenici zabranili osuđenicima da izgovore posljednje riječi, rekavši im da ih umjesto toga zapišu, kako bi službenik izjavu mogao pročitati naglas nakon pogubljenja i eventualno cenzurirati prema vlastitom nahođenju.

Slučaj je završio nagodbom koja je omogućila osuđenicima da govore. No, 2010. jedan je čovjek na kolicima 17 minuta čitao molitve, pa je država donijela novu odredbu koja dopušta službenicima da prekinu sve posljednje izjave za koje zaključe da su preduge ili uvredljive.

Teksas je dopuštao i pisane i usmene izjave. No, 2019. godine, državni senator John Whitmire, koji je dugo nadgledao povjerenstvo kaznenog pravosuđa, odlučio je da je pisana izjava jednog zatvorenika previše 'lakomislena'. Zatražio je da zatvorski sustav prestane objavljivati posljednje ​​izjave ili dopuštati službeniku da ih naglas pročita novinarima. Zatvorenik John King, odlučio se za šutnju, ali je napisao sljedeće: 'Smrtna kazna (eng. 'capital punishment') : Oni bez kapitala dobivaju kaznu.'

Desetljećima su Amerikanci njegovali i jezivu fascinaciju konceptom posljednjeg obroka, posvećujući mu čitave knjige, filmove, podcaste, umjetnička djela i akademske radove. Tradicija je stara stotinama godina - ali to je samo tradicija, a ne pravo, a pravila o njoj razlikuju se od države do države. U Oklahomi postoji ograničenje potrošnje za posljednji obrok od 25 dolara, dok je na Floridi ograničenje 40 dolara i hrana mora biti lokalno dostupna.

Ipak, unatoč uobičajenoj pretpostavci da osuđenici na smrt mogu izabrati posljednji obrok, u Teksasu to ne mogu. Razlog tome je incident otprije deset godina, kada je jedan čovjek izazvao bijes senatora naručivši obilan obrok, a onda ništa od toga nije pojeo. Prije nego što je Lawrence Russell Brewer - bijeli supremacist koji je u ruralnom istočnom Teksasu crnca kamionom vukao do smrti - pogubljen 21. rujna 2011., zatražio je biftek, prženu bamiju, trostruki cheeseburger sa slaninom, tri fajita, omlet, pizzu, pola štruce kruha, sladoled Blue Bell, kremu s maslacem od kikirikija i tri soka.

Kad je Brewer odbio hranu, to se činilo kao posljednji čin prkosa - ali bivša glasnogovornica zatvora Michelle Lyons rekla je da se to dogodilo zato što je osuđenik bio nervozan. Gledala je kako je Brewer drhtavim glasom rekao nadzorniku: 'Mislim da neću moći jesti', no ovaj se ipak ponudio da donese nešto hrane.

Nije ju dotaknuo, a nakon toga je, Whitmire - isti onaj demokrat iz Houstona koji je radio na ukidanju pisanih izjava - bio je bijesan.

'Posve je neprimjereno dati osobi koja je osuđena na smrt takvu privilegiju', napisao je tada upravitelju zatvora.

Od tada muškarci i žene koji čekaju pogubljenje u Teksasu mogu jesti samo ono što je na redovitom jelovniku za taj dan - ili ništa.

Ovo se može činiti kao da im je uskraćen posljednji okus milosrđa. No, nekim muškarcima osuđenima na smrt cijela ideja o odabiru posljednjeg obroka uvijek se činila sramotnom.

'Ne jedem sa svojim neprijateljima', rekao je Ron Hamilton, koji izvršenje smrtne kazne čeka već skoro dva desetljeća. Umjesto toga, radije bi odabrao nešto nalik onome što traži njegov kolega zatvorenik John Ramirez: ljudski dodir.

'Kad bih mogao zagrliti svoju mamu, to bi bilo prekrasno', rekao je Hamilton.