Ova tvornica na Mediteranu kriva je za tisuće smrti: ‘Mislili smo da je dar vila, a bio je otrov!‘

Teresa Battista već 35 godina radi na groblju San Brunone u Tamburiju, četvrti južnotalijanskog obalnog grada Taranta.

Svaki dan s grobova čisti naslage debele prašine koji pristižu iz obližnje tvornice.

Tvornica ih proganja i u smrti, kaže Battista.

Većina ljudi pokopanih na groblju umrla je upravo od bolesti koje znanstvenici povezuju s prašinom koja pristiže iz tvornice. Dvojica od njih bila su Teresina braća.

- Bili su to mladi ljudi. Ova tvornica ubija sve - priča Talijanka za Guardian.

Ovih dana, čeličana dosad poznata kao Ilva, jedna od najvećih europskih, a koja je i dalje veliki poslodavac na slabo razvijenom jugu države, traži nove ulagače, a talijanska vlada joj u tome pomaže.

Nakon propasti pregovora s globalnim proizvođačem čelika ArcelorMittalom, njezinim većinskim vlasnikom od 2018., vlada talijanske premijerke Giorgie Meloni imenovala je posebnog povjerenika da privremeno preuzme tvornicu, koja se sada zove Acciaierie d‘Italia (ADI).

Povijest čeličane

Početkom 1960-ih, nakon što su investitore odbili Bari, kao i obližnji Lecce, tvornica se počinje graditi u Tarantu. Golema poljoprivredna zemljišta i tisuće stabala maslina uništeni su kako bi se oslobodio prostor za prostrani kompleks, koji je gotovo tri puta veći od samog Taranta.

Danas su stanovnici Taranta, odnosno oni iz siromašnog kvarta Tamburija, odvojeni od tvornice tek žičanom ogradom. Sada je za njih ovo sukob kapitala protiv ljudskog zdravlja, borba bogataša i siromašnih.

No prvih nekoliko desetljeća tvornica je gradu donijela prosperitet. Ranije su živjeli od ribarstva i poljoprivrede, a kada se otvorila čeličana, radnici su pristizali iz susjednih područja ili se čak vraćali kući iz inozemstva kako bi tamo preuzeli posao. Na svom vrhuncu, tvornica je proizvodila više od 10 milijuna tona čelika godišnje, a zapošljavala 20.000 radnika.

Zagađenje, koje se u obliku dima širilo iz crveno-bijelih prugastih dimnjaka koji se nadvijaju nad gradom, postalo je dio života. Neki bivši radnici sjećaju se kako su ispuhivali crnu sluz iz nosa. Djeca su se igrala s prašinom, neka su je nalazila na jastucima ujutro kad su prozori ljeti bili otvoreni. Mješavine minerala, metala i kancerogenih dioksina infiltrirale su se i u more, gotovo uništivši unosan lov dagnji.

- Mislili smo da je to dar od vila, a zapravo je bio otrov - prisjetio se djetinjstva Ignazio D‘Andria, vlasnik Mini bara u Tamburiju.

Čeličana u Tarantu

Matteo Trevisan/Zuma Press/Profimedia

Velika stopa smrtnosti

Broj slučajeva raka je porastao, ali službene brojke tek su 2012. godine pokazale da je stopa smrtnosti od bolesti u tom području bila 15% iznad nacionalnog prosjeka. Novije studije potvrdile su vezu između emisija i prevalencije raka, kao i više od prosjeka stope respiratornih, bubrežnih i kardiovaskularnih bolesti, pokazuju podaci. Liječnici kažu da stopa raka varira u skladu s proizvodnjom tvornice.

Djeca su akutno pogođena: studija talijanskog višeg zdravstvenog instituta ISS iz 2019. pokazala je da je u sedam godina do 2012. stopa dječjih limfoma u Tarantu bila gotovo dvostruko veća od regionalnih prosjeka, a novija studija Sentierija pokazala je višak raka u djetinjstvu u gradu u usporedbi s ostatkom Puglie.

Anna Maria Moschetti, pedijatrica, predstavila je regionalnim, nacionalnim i europskim političarima studije koje pokazuju učinke tvornice na zdravlje.

- Postrojenje koje emitira tvari koje mogu biti štetne za ljudsko zdravlje, kao što su karcinogeni, izgrađeno je u blizini domova i niz vjetar, i to je dovelo do izlaganja stanovništva otrovnim tvarima, smrti i bolesti kao što je dokumentirano izvješćem javnosti tužiteljstva. Najviše je emisijama zagađenja izloženo najsiromašnije stanovništvo koje živi blizu postrojenja i nema financijskih sredstava da se makne - elaborirala je Moschetti.

Groblje u blizini tvornice

Matteo Trevisan/Zuma Press/Profimedia/Matteo Trevisan/zuma Press/profimedia

Nitko ne želi pomoći

Među pravnim sporovima koji se vode protiv tvornice je i onaj za ubojstvo iz nehata koji su pokrenuli Mauro Zaratta i njegova supruga Roberta, čiji je sin Lorenzo umro od tumora na mozgu u dobi od pet godina. Autopsija je pronašla željezo, čelik, cink, silicij i aluminij u Lorenzovom mozgu. Suci moraju utvrditi jesu li toksini uzrokovali rak.

- Iako je svjesna rizika tvornice, od koje se ljudi i dalje razbolijevaju, vlada smatra da je prihvatljivo da ostane otvorena, rekao je Zaratta, čija obitelj sada živi u Firenci.

Danas tvornica zapošljava oko 8500 ljudi, od kojih većina ne živi u Tarantu. Takvo stanje izazvalo je duboke podjele između radnika i onih koji trpe posljedice zagađenja, napominje se u Guardianu.

- Dekarbonizacija postrojenja i instaliranje električnih peći, ideja koju je promovirala bivša vlada Marija Draghija, koštala bi 3-4 milijarde eura. No tko bi nam to htio platiti?, smatra Mimmo Mazza, direktor regionalnih novina Gazzetta del Mezzogiorno.

Murali djece žrtava raka oslikani su na zidovima diljem Taranta. Na jednom od njih je Giorgio Di Ponzio,koji je umro u dobi od 15 godina.

- Imamo toliko prirodnih resursa u Tarantu, pa je pogreška reći da ne možemo živjeti bez tvornice. Čini se da je to izbor između zdravlja i interesa države – u stvarnosti, vladu nije briga za ljude koji se razbole - zaključio je njegov otac Angel.