Ovaj grad postao je epicentar rata u Ukrajini, a nitko ne zna zašto: No kruži jedna zanimljiva teorija

Ruski vojnici i borci vojne tvrtke Wagner već se gotovo punih šest mjeseci bore za zauzimanje Bahmuta, grada od 70.000 stanovnika koji je prije rata bio najpoznatiji po svojim pjenušcima. Svakodnevne ruske bombe pretvorile su nekoć elegantno središte grada u amorfnu hrpu uništenih fasada, protutenkovskih zapreka i iskopanih rovova, u živu ukrajinsku repliku ratnog Vukovara. S tom razlikom da Bahmut niti nakon šest mjeseci krvarenja ne pada, a Božić je pred vratima, prenosi Slobodna Dalmacija.

Ukrajinski zapovjednici tvrde da Rusi svakog dana na ovom području izgube između 100 i 300 vojnika. Kao u filmovima o Prvom svjetskom ratu, netom mobilizirani ruski državljani ne stignu ni shvatiti gdje su došli, a već ih snađe smrt u nekom od posve bezumnih juriša. Nisu, međutim, ni Ukrajinci nikakvi kiborzi: na svaku granatu ispaljenu na Ruse, ovi im uzvrate s najmanje devet: kirurgija i timovi za izvlačenje i u vojsci Kijeva praktično rade bez prestanka.

U istočna predgrađa Bahmuta Rusi su ušli još početkom srpnja, nakon zadnje njihove uspješne ofenzive prema Lisičansku i Severodonjecku. Nakon toga su ukrajinske snage u protuudarima izbacile ruske trupe iz golemih područja regija Harkiva, Donjecka i Hersona. Bahmut je ostao glavno ratno polje s golemom koncentracijom ruske vatrene moći, premda nitko ne shvaća zašto jer veće strateško značenje baš i nema. Šef Wagnera Jevgenij Prigožin regrutirao je desetke tisuća kriminalaca po ruskim zatvorima za juriš na Bahmut, a i glavnina mobiliziranih Rusa našla se također u ovom zahvatu.

Ukrajinski položaji blizu Bahmuta

Celestino Arce Lavin/Zuma Press/Profimedia/Celestino Arce Lavin/zuma Press/profimedia

Po mnogima, upravo su sudbine Jevgenija Prigožina i šefa Putinova rata u Ukrajini generala Sergeja Surovikina izravno vezane za Bahmut i ovise o skorom ruskom ovladavanju ovim gradom, piše Wall Street Journal. Prigožin ovdje kani dokazati status Wagnera kao najbolje ruske borbene postrojbe, a Surovikin je Putinu navodno obećao Bahmut pravdajući potrebu za ruskim povlačenjem iz Hersona u studenome. Šef Kremlja, tvrdi se, nije bio sklon značajnijem ruskome napuštanju hersonske oblasti, no Surovikin mu je zajamčio da će trupe koje se povuku s ukrajinskoga juga uspješno iskoristiti za novu ofenzivu na istoku.

"Surovikin uskoro mora Kremlju demonstrirati neku vrstu svoje ratne pobjede koja nije zamijećena još od njegova imenovanja", tvrdi WSJ-u Fedir Venislavskij, ukrajinski parlamentarac i član odbora za nacionalnu sigurnost i obavještajne poslove. Zauzimanje Bahmuta svima bi na ruskoj stani, a i samome Putinu, bilo najdraži božićni poklon.

Dim se diže iznad Bahmuta

Sameer Al-doumy/Afp

Iz ukrajinske vojne perspektive Bahmut nije odveć presudna utvrda: ako padne, nešto zapadniji grad Časiv Jar bio bi također dovoljno čvrsta obrambena točka za kontrolu gotovo polovice regije Donjeck koja se nalazi u ukrajinskim rukama. No, Bahmut je svejedno veliko psihološko uporište Kijeva: povlačenje iz njega bi značilo da Putinu daju ono što on želi, a i da gube zamah nakon četveromjesečnih sustavnih vojnih uspjeha. Zato su ovu frontu nedavno ojačali ne baš malobrojnim svježim trupama. Bahmut bi Ukrajinci mogli ubrzo posve riješiti ruskoga pritiska, zaledi li zima na nešto dulji rok tlo na sjevernijem potezu Kremina-Svatove pa time omogući snagama Kijeva da nastave prodore prema istoku. To bi ugrozilo pozadinu ruskim trupama koje napadaju Bahmut i natjeralo ih na povlačenje.

Zapovjednik ukrajinske baterije haubica od 152 mm kaže da je intenzitet ruske vatre u Bahmutu zadnjih dana puno manji nego ranije, što bi moglo značiti da Rusima počinje ponestajati municije. No, pješadijski juriši kriminalaca i plaćenika iz grupacije Wagner svejedno ne jenjavaju: uporno šalju u napade val za valom osuđenika kojima prijeti pogubljenje zbog dezerterstva ili obećanje potpune amnestije, prežive li nekim čudom šest mjeseci juriša u Ukrajini.

"Nitko od njih ne mari za svoje živote", kaže ukrajinski vojnik Jurij. “Ubijamo ih, a oni se vraćaju poput žohara. Polja oko nas smrde od njihovih leševa, ali i dalje dolazi jedan val za drugim.”

U tom upornom bezumlju ginu, naravno, i mnogi Ukrajinci. „Rusi prazne svoje zatvore i ovdje šalju svoje najgore, dok mi gubimo neke od naših najboljih. To nije nimalo poštena trgovina,” tvrdi Sergij Stahovski, ukrajinski vinar koji se u Bahmutu bori u minobacačkoj postrojbi.

Otprilike jedna desetina predratnog stanovništva Bahmuta danas živi u njegovim ruševinama. Među njima su Ukrajinci koji duboko vjeruju u snagu svoje vojske, ruski simpatizeri koji čekaju svoje ‘osloboditelje‘ s kaznenim dosjeima, ali i brojni siromašni, stari i bolesni koji naprosto nemaju snage otići dalje. I Božić i Novu godinu svi oni u Bahmutu čekaju bez ikakve nade da će za blagdane zavladati primirje i prestati neprijateljstva, makar i privremena kao u spotu McCartneyeve pjesme ‘Pipes of peace‘.