MIR ILI RAT?

‘Ove godine sam bio u 20 europskih zemalja i vidio dvije Europe. Danas, 14.12., očito je naš ‘Dan D‘‘

U Europskom vijeću doći će do sukoba liberalizma i populizma, koja strana prevlada mogla bi odrediti smjer Europe u budućnosti

Prosvjednici u Grčkoj

 Tomislav Kristo/Cropix

Kolumnist Guardiana Timothy Garton Ash svoju je analizu u srijedu posvetio napetim političkim previranjima u Europi, odnosno Europskoj uniji. On navodi da je tijekom ove godine bio u više od 20 europskih zemalja i vidio dvije Europe. Na velikim dijelovima kontinenta još uvijek brzi vlakovi voze preko granica koje jedva da se primijete kad se prelaze, dok se neometano putuje između visoko integriranih liberalnih demokracija koje su sve svoje preostale sukobe riješile mirnim putem.

No, ukoliko se sjedne u spori vlak i krene samo nekoliko sati prema istoku, vrijeme se provodi u skloništima i razgovara s teško ranjenim vojnicima o situacijama u rovovima, koji podsjećaju na Prvi svjetski rat. Aplikaciju Air Alarm Ukraine stalno se mora držati aktivnom na telefonu - britanskog kolumnista ta upozorenja na zračni napad svaki dan podsjećaju na tu drugu Europu.

Postoji povezana dvojnost u našoj politici. Mnoge europske zemlje još uvijek imaju vlade u spektru između lijevog i desnog centra, često s kompliciranim koalicijama, ali su sve na ovaj ili onaj način predane funkcioniranju liberalne demokracije i Europske unije. U Poljskoj ovaj tjedan možemo slaviti povratak takve vlade pod Donaldom Tuskom, izbacivanjem populističke nacionalističke stranke koja je opasno prijetila demokraciji u zemlji.

S druge strane, populističke nacionalističke stranke tvrde desnice postigle su zapažene uspjehe, od dolaska Giorgie Meloni na mjesto talijanske premijerke prošle godine, do zabrinjavajućih regionalnih izbornih uspjeha njemačke Alternative za Njemačku (AfD) i nedavne izborne pobjede desničara Geerta Wildersa u Nizozemskoj.

Mađarski čelnik Viktor Orbán, pak, agresivniji je nego ikad, radeći protiv interesa i vrijednosti EU-a, istovremeno iskorištavajući sve prednosti članstva u njoj - zagovornici Brexita su, primjećuje autor, imali barem toliko poštenja da napuste klub koji im se toliko gadi.

Mir ili rat, diktatura ili demokracija?

Ove dvije Europe vodit će međusobnu političku bitku na važnom summitu EU-a koji u četvrtak počinje u Bruxellesu. Ono što odluče značajno će utjecati na šire pitanje idemo li prema Europi rata ili mira, diktature ili demokracije, dezintegracije ili integracije.

Invazija punog opsega Vladimira Putina na Ukrajinu 24. veljače prošle godine označila je završetak ere koja je započela rušenjem Berlinskog zida 9. studenog 1989. godine i sada smo u godinama formiranja novog razdoblja čije ime i karakter još ne poznajemo. U politici, kao i u osobnim odnosima, početak je važan. U prvih nekoliko godina nakon 1945. postavljeni su temeljni parametri za europski poredak koji je trajao desetljećima nakon toga, kao i godine neposredno nakon 1989.

Intelektualno gledajući, europski čelnici to znaju. To je tema tisuću govora političara i think tankova. Ruski rat protiv Ukrajine značajno je promijenio stavove o pitanju sigurnosti u zemljama poput Njemačke i Danske, da ne spominjemo Finsku i Švedsku, koje su se iz višedesetljetne vojne neutralnosti posegnule za članstvom u NATO-u.

No, emocionalno gledajući, i to u širem društvu, to je puno manje jasno. Ranije ove godine, student na Sveučilištu Göttingen upitao je autora teksta upitao misli li da će postojati nova europska generacija 2022" - njihova predanost izgradnji bolje Europe oblikovane pod utjecajem najvećeg rata u Europi od 1945. Autor je potom postavljao to pitanje po cijelom kontinentu od tada, ali povratne informacije nisu ohrabrujuće. Čak i u Češkoj i Slovačkoj ljudi odmahuju glavom i kažu "ne baš". U zemljama nešto zapadnije, poput Italije, Španjolske, Portugala ili Irske, negativnost je još izraženija.

Djelomično je to zbog same robusnosti europskog poretka izgrađenog od 1945., a proširenog i produbljenog od 1989. Ljudi koji žive u zemljama koje pripadaju NATO-u i EU-u još uvijek zapravo ne vjeruju da im rat može doći na kućna vrata. S hrpom problema kod kuće, od inflacije do raznih unutarnjih borbi socijalnih država, razumljivo je da oklijevaju suočiti se sa zastrašujućim izazovima koji se nalaze svuda uokolo - od rata na istoku do migracijskih pritisaka na jugu, od topljenja ledene kape na sjeveru, do mogućnosti drugog mandata Donalda Trumpa na zapadu. A njihovi političari oklijevaju izložiti im to izravno, iz straha da ne budu ponovno izabrani.

Rastrgnuta između te dvije Europe, EU bi se trebala pozabaviti mnogim od ovih pitanja prije Božića. Na ovotjednom Europskom vijeću čelnici EU-a trebali bi donijeti ključnu odluku da otvore pregovore o članstvu s Ukrajinom, pruže joj kontinuiranu vojnu i financijsku potporu - osobito zato što je ona iz Washingtona u opasnosti - i dopune proračun EU-a kako bi to bilo moguće. No, Orbán prijeti vetom na sve to.

Fragmentiranje stranačke politike

Također, trebalo bi se raspravljati o ratu Izraela i Hamasa - oko kojeg je EU podijeljena i neučinkovita, iako sukob izravno prijeti zajedničkim odnosima u europskim društvima - kao i o sigurnosnoj i obrambenoj politici koja postaje pitanje hitnosti kako se Europa suočava s mogućnošću da Trump ponovno postane predsjednik i prepusti Europu samoj sebi.

Idući bi tjedan ministri financija EU-a trebali dogovoriti francusko-njemački kompromisni dogovor o novim fiskalnim pravilima koja su toliko komplicirana i dvosmislena da im je, čak i s hladnim, vlažnim ‘ručnikom‘ oko glave, teško dokučiti smisao. Ipak, o njihovom učinku ovisit će budući gospodarski rast Europe i radna mjesta koja mladim Europljanima nude životne prilike.

Španjolska kao predsjedavajuća EU-a također teži postići dogovor o novom paketu EU-a o migracijskoj politici. Pitanje migracija potresa politiku većine europskih zemalja. Italija je sklopila dogovor s Albanijom o procesuiranju tamošnjih tražitelja azila. Njemačka koalicijska vlada uvodi novi strog set migracijskih politika. U Francuskoj je vlada Emmanuela Macrona upravo pretrpjela bolan poraz zbog svog novog zakona o imigraciji jer ga desnica nije smatrala dovoljno čvrstim.

U pozadini svih ovih pitanja, koja su sama po sebi dovoljno teška, postoji jedno još veće, a to je može li se demokratska, na zakonu utemeljena politička zajednica od 27 vrlo različitih zemalja, bez ijednog hegemona, održati zajedno i pružiti rezultate? Pitanje reforme EU-a, kako je ne bi mogli potkopati remetilački akteri kao što je Orbán, općenito se postavlja u kontekstu mogućeg proširenja kako bi se stvorila Unija s više od 35 država članica. No, dilema je već ovdje.

Kako se europska stranačka politika fragmentira, to znači ‘hrvanje‘ ne samo sa 27 različitih nacionalnih interesa, već i s dodanim složenostima višestrukih koalicijskih vlada. Ovakva vrsta i razmjer ne-hegemonističke unije putem pristanka nikada prije nije učinjena u europskoj povijesti i nema pandana nigdje drugdje u današnjem svijetu.

Pitanje jest koja će od dvije Europe prevladati. A odgovor ne leži u nekom neizbježnom povijesnom procesu, već u stanovnicima europskog kontinenta samima, zaključuje Ash.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 12:37