Kako je arija u vagonu postajala sve zagušljivija, a svaka se nova minuta rastezala poput melase, postajalo je sve teže oglušiti se na jednostavnu pomisao da je noćni vlak za Laos ništa drugo na ovom svijetu nego preživjeli proizvod morbidne francuske kolonijalne šale.
Jedino što će čovjek zaista naći u ovom mrtvačkom limenom sanduku jesu povenuli živci na hrpi i uvjerenje da su se s ludostima opijumom zatrovanih francuskih inženjera mogli nositi samo oni koji su se trovali laudanumom i apsintom istovremeno. Koji bi drugi narod zabio tračnice duboko u utrobu džungle, osim onoga kojem je nacionalni simbol pijetao, jedino živo biće koje pjeva s nogama duboko zabijenim u govna? Sjedi i trpi, brate, tako se putuje kad nemaš izgubiti ništa osim...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....