Pale se alarmi na Zapadu, u sjeni eskalacije između Izraela i Libanona sijevnulo pitanje: ‘Je li Teheran prešao crvenu liniju?‘

Trenutno nema pokazatelja da Iran militarizira svoj nuklearni program, ali aktualni sukob na Bliskom istoku izazvao je zabrinutost da bi Teheran konačno mogao prijeći "crvenu liniju", piše Foreign Policy.

Vodeći izvor za analizu vanjske politike i međunarodnih odnosa Foreign Policy pozabavio se pitanjem kako bi se Iran ponašao da postane nuklearna sila. Stručnjaci o tome imaju različita mišljenja.

Povjesničar Bernard Lewis 2006. je govorio da će Iran pokrenuti nuklearni napad na Izrael. Za Lewisa su iranski vođe bili iracionalne, "lude mule" koje je nemoguće odvratiti od tog nauma zbog njihova apokaliptičnog pogleda na svijet. Politički znanstvenik Kenneth N. Waltz u članku iz 2012. u časopisu Foreign Affairs tvrdio je da su strahovi od iranske nuklearne bombe "uvelike pretjerani". Ako bi iranski vođe imali to oružje, postupali bi opreznije, smatrao je Waltz. Prema Waltzu, iranski su vođe racionalni akteri koje zanima samo vlastiti opstanak. Waltz je tvrdio i da bi nuklearno naoružani Iran donio stabilnost Bliskom istoku učinivši Iran sigurnijim.

Stvarnost se nalazi negdje između Waltzovog optimizma i Lewisove netočne procjene, smatra Foreign Policy. Iransko vodstvo dosad je pokazivalo dosljedan obrazac racionalnog kalkuliranja kada je riječ o strateškim odlukama, uključujući nuklearni program. Na primjer, kada su Sjedinjene Države 2003. godine izvršile invaziju na Irak, iranski su vođe procijenili da bi pokušaji proliferacije mogli staviti Iran na američku listu meta, pa su smanjili napore za militarizaciju zemlje. Izvješće Međunarodne agencije za atomsku energiju iz 2011. potvrdilo je "pragmatizam" Irana. Agencija je te godine zaključila da je zbog rasta zabrinutosti zbog međunarodne sigurnosne situacije u Iraku i susjednim zemljama Iran prestao raditi na nuklearnom oružju krajem 2003. godine.

Međutim, racionalnost iranskog vodstva ne znači pacifizam, podsjeća FP. Osiguravši svoj opstanak, nuklearno naoružani Iran djelovao bi s više samopouzdanja na međunarodnoj sceni i mogao bi predstavljati nove izazove za sigurnost regije. Nuklearni arsenal - čak i skroman - dramatično bi povećao sposobnost Irana da prakticira strogoću u Perzijskom zaljevu. Ova morska ruta ključna je za nacionalnu sigurnost Irana. O tome je još sedamdesetih govorio šah Pahlavi, a vodstvo Islamske Republike dijeli tu stratešku poziciju. Bivši ministar vanjskih poslova Mohammad Javad Zarif svojedobno je rekao da je svaka "strana prisutnost u Perzijskom zaljevu po definiciji izvor nesigurnosti za Iran". Ne čudi stoga da su se iranske snage često sukobljavale s brodovima američke mornarice u "svojem dvorištu", naglašavajući protivljenje Teherana bilo kakvoj stranoj vojnoj prisutnosti u regiji.

Sa sredstvima za nuklearno odvraćanje, Iran bi mogao odlučnije forsirati svoje teritorijalne zahtjeve, poput prisiljavanja Ujedinjenih Arapskih Emirata da odustanu od spora oko otoka Tunba i Abu Muse, a mogao bi i lakše prijetiti međunarodnoj plovidbi ako bi bili ugroženi iranski interesi, piše FP. Nadalje, nuklearno oružje omogućilo bi Iranu da se s više samopouzdanja suoči s američkim i drugim stranim snagama u Perzijskom zaljevu, jer bi prijetnja nuklearne eskalacije mogla spriječiti vojnu odmazdu.

Iranski odnos s Izraelom i dalje je izrazito neprijateljski. Međutim, unatoč oštroj retorici, iransko je vodstvo svjesno izraelske konvencionalne vojne superiornosti i nuklearne prednosti, piše FP. Kada je u travnju Izrael napao iransku diplomatsku misiju u Damasku, usmrtivši iranskog vojnog zapovjednika, Iran je odgovorio lansiranjem nekoliko stotina balističkih projektila i dronova. Ipak, namjerno je umanjio važnost izraelske odmazde, čiji su ciljevi bili sustav protuzračne obrane u blizini grada Isfahana, kako bi izbjegao širi sukob s Izraelom i posljedično sa SAD-om.

Nuklearno naoružani Iran značajno bi preoblikovao ovu dinamiku, smatra FP. Nuklearno oružje moglo bi narušiti dugogodišnji izraelski monopol, značajno povećavajući ugled Irana u regiji. Istovremeno, moglo bi pogoršati aktualni sukob niskog intenziteta između dviju država, budući da bi se obje zemlje mogle osloniti na svoje nuklearne arsenale kako bi se zaštitile od konvencionalne eskalacije", procjenjuje FP.

Nuklearno oružje ojačalo bi odnos Irana s njegovim saveznicima i pomagačima u regiji, posebno Hezbollahom, što se smatra jednim od stupova iranske obrambene strategije. To ne znači da bi Iran ustupio nuklearnu tehnologiju jer bi to moglo povećati mogućnost upotrebe nuklearnog oružja, čime bi ugrozio vlastitu sigurnost. Međutim, nuklearno oružje moglo bi smanjiti rizike i troškove povezane s podrškom ovim skupinama, jer bi strane sile bile dodatno obeshrabrene da spriječe iransku podršku takvim grupama.

Nuklearno oružje moglo bi preoblikovati percepciju iranskog vodstva o "pravedničkoj" ulozi zemlje u geopolitici. Status nuklearne sile značajno bi povećao diplomatsku moć Teherana, omogućujući mu da traži sigurnosne, političke i ekonomske ustupke. Otkako je 2003. godine odustao od militarizacije nuklearnog programa, Iran je sustavno koristio svoj sve veći nuklearni program kako bi dobio ustupke od globalnih sila koje mu inače ne bi omogućile mjesto za pregovaračkim stolom. Iranska nuklearna ekspanzija, smatra FP, u tom razdoblju nije bila vođena sigurnosnim faktorima, već kao poluga za pregovaranje.

Nuklearno oružje također bi omogućilo Iranu da djeluje neovisnije od svojih velikih saveznika, posebice Rusije, koja sve više uvlači Iran u svoju sferu utjecaja, stoji dalje u analizi. Naime, smatra se da u ovom kontekstu nuklearno oružje čini partnerstvo s Rusijom manje vrijednim jer bi Iranu bila potrebna manja zaštita od Moskve. Nuklearno oružje smanjilo bi troškove za Iran da djeluje neovisno o Rusiji, pa čak i da poboljša odnose sa Zapadom. Rusija je u prošlosti potkopavala iranske nuklearne pregovore sa Zapadom kako bi spriječila normalizaciju tog odnosa, podsjeća FP, dodajući da je iranska podrška Rusiji u Ukrajini skupo stajala Teheran.

Trenutni iranski vođe, poput svojih prethodnika, čvrsto su uvjereni da je Iran sam i okružen neprijateljskim državama koje bi, ako bi imale priliku, loše postupale prema Iranu. Iz iranske perspektive, nuklearna opcija nije samo zaštita vlastitog nacionalnog opstanka, već i strateški alat kojim će prisiliti globalne sile da priznaju njegove legitimne interese. U tom smislu, nuklearno oružje za Iran bilo bi krajnja obrana.

"Kada je Kina razvila svoj nuklearni arsenal 1960-ih, također se percipirala kao ‘odmetnička‘ država. No s vremenom su Sjedinjene Države pronašle način kako koegzistirati s nuklearno naoružanom Kinom te su na kraju obnovile diplomatske odnose. Povijest pokazuje da čak i neprijateljske nuklearne države mogu biti integrirane u globalni poredak, premda uz znatan oprez i strateško angažiranje", zaključuje FP.