Demokratska stranka, ista ona koja je mjesecima tvrdoglavo govorila kako ‘Joe Biden nikada nije bio prisebniji i sposobniji‘ te je sve one koji su se uopće usudili istaknuti njegove godine i sve brojnije gafove kao potencijalni problem u kampanji optuživala za diskriminaciju starijih, sinoć se prvi put susrela s realnošću situacije.
Osim Bidenovih najbližih suradnika, poput potpredsjednice Kamale Harris, koja zbog prirode svog posla mora barem pokušati pronaći opravdanje za katastrofalni performans kandidata Demokratske stranke na prvoj predsjedničkoj debati, gotovo nitko ne vjeruje kako aktualni predsjednik u studenom može osvojiti novi mandat u Bijeloj kući. Ako se u obzir uzme činjenica da je prema američkom političkom sustavu izbor binaran, a da se s druge strane nalazi ni manje ni više nego prijetnja ustavnom poretku zvana Donald Trump, na američkoj se ljevici i umjerenom centru počela širiti panika, zbog čega se sve glasnije počelo pričati o mogućnosti da se (u ovoj poodmakloj fazi predizborne kampanje) ipak mijenja predsjednički kandidat.
Međutim, riječ je o neistraženim vodama za koje ne postoji presedanu američkoj višestoljetnoj demokraciji, pa nije pretjerano realno očekivati da će se itko ‘samo tako‘ žuriti preći taj Rubikon.
Tehnički gledano, Biden još uvijek nije ‘službeni‘ kandidat Demokratske stranke, unatoč tome što je još na superutorak, dakle, početkom ožujka, pobijedio na stranačkim predizborima. Proceduralno, kandidatura se formalno dodjeljuje tek na stranačkim konvencijama. Upravo zato se i ispred predsjedničkih kandidata do tog trenutka najčešće koristi atribut ‘očekivani‘ pri referiranju na njih.
Iz te je perspektive, zapravo, korisno što se debata koja je pred čitavom nacijom raskrinkala i potvrdila Bidenove kognitivne (i ine) probleme, odvila dovoljno rano da politički stratezi Demokratske stranke imaju vremena sanirati nastalu štetu.
Međutim, vremena i raspoloživih opcija izuzetno je malo, dok je izazova i šansi za proklizavanje u taktičkoj procjeni uistinu mnogo.
Prvi i možda najočitiji izazov je - kako smijeniti kandidata za kojeg je čitava stranka mjesecima tvrdila da je naprosto senzacionalan, a da se pritom čitava stranka dugoročno ne diskreditira? Drugim riječima, kako biračima ponuditi alternativu bez da ‘sami sebi skoče u usta‘. Time dolazimo do drugog izazova - sve da Demokrati i ponude alternativu, kako birače dobiti da za nju glasaju, ako su njihovo povjerenje izgubili samim time da su si ‘skočili u usta‘? Zašto bi im itko više vjerovao da mogu i znaju pronaći kvalitetnog predsjedničkog kandidata?
Tek tada na stol dolazi treće, a trenutno možda i najvažnije od svih pitanja – koga uopće ponuditi? U vašingtonskim se kuloarima već mjesecima spominju imena guvernera Kalifornije Gavina Newsoma, kao i njegove kolegice iz Michigana, Gretchen Whitmer. Potonja se svojedobno spominjala i kao eventualna kandidatkinja za Bidenovu potpredsjednicu, u slučaju da se stožer odlučio „osvježiti” izbornu postavu smjenom Kamale Harris.
Ukoliko se demokrati odluče za taj scenarij, morat će djelovati brzo, jer će cijeli zakulisni proces lobiranja trebati odraditi prije stranačke konvencije koja bi se trebala održati od 19. do 22. kolovoza.
Jedna od opcija koja bi se narednih dana mogla razmatrati je i 25. amandman; onaj koji podrazumijeva da predsjednik SAD-a više nije u mogućnosti nastaviti obnašati svoje izvršne dužnosti. Taktički gledano, ‘loptica odgovornosti‘ bi se sa stranačkog vodstva i njihove procjene prebacila na vanjske faktore nad kojima nitko nije mogao imati utjecaja. Ruku na srce, Joe Biden je samo posljednjih tjedana nagomilao gotovo apsurdnu količinu gafova koji bi mogli poslužiti kao svojevrsna osnova za opravdanje tog poteza.
Međutim, time opet dolazimo do prvog definiranog izazova. I tako u krug.
Summa summarum cijele priče, opcija kojima bi demokrati mogli spasiti ovu situaciju jako je malo. U fazi kampanje kada se još i mogla mijenjati postava, oslučili su se na all-in blef u nadi da će ih fortuna (i vlastiti pravosudni sustav) pomaziti. No, ispostavilo se da su se opako preračunali, možda ne u karte koje ima protivnik, jer su i one sve samo ne bajne, već oko kandidata s kojim su uopće ušli u ovu partiju.
Političke stranke prvenstveno postoje kako bi pobjeđivale. Upravo zato republikanci i toliko dugo toleriraju Trumpa. Činjenica da je sinoćnja debata iskristalizirala da su se demokrati odlučili za kandidata koji, naprosto, ne može pobijediti, sigurno će prouzročiti ozbiljan unutarstranački potres na ljevici koja je ionako načeta oprečnim stavovima oko rata u Gazi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....