Papa nikad bliže skandalu, ali ga je i ovaj put izbjegao

RIM - Bilo je dovoljno vidjeti lice oca Federica Lombardija u Papinoj Privatnoj biblioteci u subotu, dok je mislio da ga nitko ne gleda i da su sve oči uprte u Benedikta XVI i Jadranku Kosor. Lice mu se iskrivilo u grimasu gađenja dok je iz reverende iskopao blackberry od kojega se nikada ne odvaja. To isto jutro je Vatikanski radio objavio njegov komentar u kojemu je zaključio da su propali napori, uglavnom u Regensburgu i Münchenu, da se i papu Benedikta XVI uvali u kaljužu pedofilskih afera, bilo preko njegova starijeg brata o. Georga Ratzingera, bilo osobno.

Hici su svakako prosvirali veoma blizu Pape . Iako je vatikanski Ured za novinstvo Svete Stolice, kojemu je Lombardi na čelu, demantirao da je bilo pedofilskih afera dok je don Georg Ratzinger glazbeno vodio regensburški dječački zbor Domspatzen 1964-1994 - sada je jasno da ih je bilo i tada.

Javljaju se bivši mali pjevači koji tvrde da su ih silovali stariji dječaci u tom konviktu ( Thomas Mayer navodi da je bio silovan 1992), da je to bila praksa (dakle, baš kao u anglikanskim koledžima, ako je do istine), da je bilo svega. Nitko ne optužuje Papina brata, ali u njemačkim glasilima ostavljen je priličan prostor nagađanjima je li o tim događajima barem načuo, ili zaista nije imao pojma, kako se kune.

Izišli su na vidjelo drugi detalji: da je don Georg znao izgubiti živce s klincima, da je znao i hitnuti sjedalicu na njih, da je jednom toliko zinuo u ljutnji da mu je ispalo zubalo - što ga jamačno čini ljudskijim od sličice dobrodušnog starčića posvećenoga glazbi. Napokon, ako mu to sve vade, vjerojatno bi mu već bili izvadili i aferu, da ju je imao ili da ju je pokrivao.

Svejedno, u Vatikanu misle da je i to suviše, da se nikada još nisu toliko češali o nekog papu.

Na meti je i osobno Joseph Ratzinger zbog slučaja „kapelana H.“. Riječ je o svećeniku koji je u Essenu 11-godišnjeg dječaka Wilfrieda F. prvo opio, pa naveo na oralni spolni odnos. Tamošnji biskup je tu beštiju otjerao iz svoje dijeceze, ali ga nije prijavio vlastima, te je „don H.“ primljen u nadbiskupiju münchensku i freisinšku, gdje je nadbiskup bio baš kardinal Joseph Ratzinger.

On je tada već bio ponovo u Rimu, gdje je naslijedio kardinala Franju Šepera na čelu Kongregacije za nauk vjere, tako da je biskupiju vodio njegov generalni vikar Gerhard Gruber.

Sada 81-godišnji Gruber uzima na se punu odgovornost za taj slučaj, žali i kaje se, a glasonoša nadbiskupije Bernhard Kellner objašnjava da je Ratzingeru vjerojatno podnesen na potpis dekret o raspoređivanju tog svećenika, ali da se kardinal nije osobno bavio slučajem. Koji je imao i ružan nastavak.

Gruber je tog pedofila uputio u župu u Garching, gdje je „don H.“ nastavio napastovati dječake, sve dok nije prijavljen i osuđen 1986 na godinu i pô zatvora i na 4000 maraka globe. Nakon toga je raspoređen gdje nije više imao dodira s djecom, nije više bio župnik, samo kapelan, te je u tom svojstvu poslan preklani u Bad Tölz, termalno lječilište u bavarskim brdima. Torinska La Stampa je otišla tamo i tvrdi da se „kapelan H.“ zove Peter Hullermann i da sada ondje nitko živ ne želi priznati da ga je ikada vidio.

Taj slučaj pokazuje kako se, nakon američkih, pa zatim irskih skandala, silno promijenila percepcija već u samim glasilima. Kada je Hullermann osuđen 1986, to je objavljeno u novinama i prošlo kao i svaki sličan kriminal, a sada, četvrt stoljeća kasnije, to postaje jedna od strijela kojom se strijelja papa, poput svetog Sebastijana, iako je u međuvremenu baš taj isti Joseph Ratzinger, prvo kao prefekt Kongregacije za nauk vjere, a zatim kao papa Benedikt XVI, pooštrio i retoriku i disciplinu glede pedofilskih i sličnih afera u Crkvi, pozivajući na „prijavak“ i cijelu jednu biskupsku konferenciju, kao što je bilo u irskom slučaju.

Ispod poklopca vri. Ima ih i u samom Vatikanu koji tvrde da pedofilskih skandala ima u katoličkim crkvama svih zemalja, samo da je pitanje gdje će i kada što iskočiti na površinu. Tim prije što se, nakon strašnoga američkog iskustva, malo koja biskupska konferencija odlučuje samo slegnuti ramenima i zločinca prebaciti u drugu župu, gdje ga još ne znaju.

U međuvremenu je i jedan kardinal, tadašnji bečki nadbiskup Groër, potjeran u samostan ispaštati što je činio dok je bio profesor u sjemeništu - a žrtve nisu više bile baš djeca, pa napastovanje nije striktno pripadalo u pedofiliju, premda je bilo zločin i po crkvenim i po svjetovnim zakonima. U njegovu kažnjavanju presudnu riječ imao je, uz Ivana Pavla II, baš tadašnji kardinal Ratzinger.

Avvenire, dnevnik u vlasništvu Talijanske biskupske konferencije, objavio je opsežan intervju u kojemu mons. Charles J. Scicluna, Maltežanin i dugogodišnji promicatelj pravde (tj. tužilac) u Kongregaciji za nauk vjere, objašnjava što je ta Kongregacija poduzela u posljednjih desetak godina (dakle ne samo pod sadašnjim kardinalom prefektom Williamom Levadom, nego i pod njegovim prethodnikom Josephom Ratzingerom).

Scicluna je iznio statističke podatke po kojima je Kongregacija razmatrala oko 3000 slučajeva.

On tvrdi da se „samo manjina“, oko 10 posto, odnosi na slučajeve „prave pedofilije, tj. određene spolnom sklonošću ka predpubertetskoj djeci“.

Većina, 60 posto, odnosi se na „slučajeve efebofilije“, dakle određene „spolnom sklonošću ka adolescentima istog spola“. Tu treba odmah primijetiti dvije činjenice koje mons. Scicluna ne razdvaja: prvo, adolescentsko razdoblje obuhvaća i mlade koji još nisu u dobi kada smiju dati pristanak na spolni odnos (ta dob varira od države do države, u Vatikanu je najniža u Evropi), pa se spolni odnos s njima svejedno izjednačuje sa silovanjem i kada oni sami eventualno nešto hoće; drugo, i u dobi kada se može dati pristanak ostaje mnogo gdje kažnjivim, a u svakom slučaju moralno neprihvatljivim spolni odnos između osobe koja ima autoritet (svećenički, učiteljski, trenerski, liječnički itd.) i maloljetnika odnosno mlađeg punoljetnika koji je pod tim autoritetom (na vjernički, učenički, sportaški, pacijentski ili ini način).

Napokon, oko 30 posto se odnosi na heteroseksualne odnose s maloljetnicama, kaže Scicluna, a mi dodajemo da i za njih vrijedi isto što i za „efebofiliju“.

Dakle, ne bi u pedofiliju - kako to razvrstava minuciozni mons. Scicluna - pripadalo ni sve što je izišlo na vidjelo u Americi, Irskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj, Austriji itd., nego „samo“ tristotinjak slučajeva. Očito je da je zločina bilo više, makar ne bili „striktno pedofilski“.

Scicluna ne kaže, ali dobro je napomenuti, da i mi po glasilima nerijetko sve to trpamo pod pedofiliju jer zvuči senzacionalnije. Upućeniji se pritom pozivaju na definiciju Ujedinjenih naroda po kojima su djeca svi do navršenih 18 godina.

Razlika je ipak golema, ne samo pravna, jer je pedofilija uvijek i samo nasilje, ona nema ničega sa spolnošću, ona nema ničega ni s odnosom, jer za odnos su potrebne barem dvije osobe koje u to ulaze, a dijete ne ulazi ni u što, nego trpi i podnosi. Sasvim su na drugom kraju spolni odnosi suglasnih odraslih, gdje crkve vide razliku između heteroseksualnih i homoseksualnih, bračnih i izvanbračnih, dok pravne države vide samo razliku između zakonitih i nezakonitih odnosa.

Pitanje je što će još izići na vidjelo i hoćemo li onda govoriti o „samo tristotinjak“ slučajeva.

S druge strane, red bi bio - počinjući opet od glasila - da se na isti način pozabavimo i inim sredinama: školama, skautima, sportskim klubovima - a ponajviše obiteljima.

Barem u Italiji te su sredine, ponajprije obitelji, jazbine u kojima se kriju pedofilski monstrumi, a crkve, barem po sadašnjim sudskim statistikama, nisu na prvom mjestu. One, međutim, privlače najveću pažnju, jer one jedine svemu svijetu popuju o spolnom moralu, što se zna vratiti kao bumerang, na primjer kad se spomene pedofilija.