Pet srpskih intelektualaca za Jutarnji o neredima i mogućim posljedicama

S vrelinom ljeta i novim valom pandemije ulice Beograda su se užarile. Tisuće prosvjednika izašle su u središte glavnog grada, pred nacionalni parlament, Skupštinu, kako bi iskazali svoje nezadovoljstvo svim mogućim segmentima vladavine autoritarnog predsjednika Aleksandra Vučića. Svi nezadovoljnici su izašli na ulicu. Sve frustracije koje već desetljećima iscrpljuju i muče srpsko društvo isplivale su na površinu, ali ni na koji način nisu “oštetile” ili ugrozile (vidjet ćemo kako će se stvari razvijati) čvrstinu vlasti Aleksandra Vučića, koji je na nedavnim izborima naprosto počistio bilo kakvu oporbu ili bilo kakav racionalni i artikulirani građanski otpor. Vučić je osvojio apsolutnu većinu, uz još dvije stranke koje su sada ušle u Skupštinu i koje su također dio njegove vladajuće strukture. Trenutačno je Srbija, uz Bjelorusiju, jedina zemlja u Europi u čijem parlamentu ne sjedi čak ni dekorativna, režimska ili formalna oporba.

Teško je bilo odrediti tko se i s kakvim zahtjevima dolazi buniti pred Skupštinu. Bilo je tu mirnih prosvjednika, onih s četničkim kokardama, nekih s ikonama svetog Save i s Che Guevarom na majicama, onih s parolama “Vučiću ustašo”, do onih s uzvicima “Ne damo Kosovo” i “Izdaja”, ali i onih koji su protivnici 5G mreže ili zagovornici teorije o nepostojanju korone. Jedan od njih, koji se prometnuo u nekakvog kratkoročnog lidera bunta, bio je i stanoviti Srđan Nogo (podjednaki zagovornik ravne Zemlje kao i Ravne Gore te protivnik imigranata i cijepljenja), za kojeg se u Beogradu priča da je, navodno, na mnogim “platnim” spiskovima raznih službi, pa i onih režimskih.

Vučić je napao prosvjednike i opravdavao brutalnost policije, a sebe je nedvojbeno poistovjetio sa Srbijom. On je u svom obraćanju narodu rekao: “Oni ruše Srbiju”, premda bi primjerenije bilo, recimo, reći: “Oni ruše vlast”. Ali on je sada definitivno stavio znak jednakosti između sebe i Srbije. I zapravo na neki način personalizira današnju Srbiju jer nema nikakvu alternativu, niti je ona objektivno na vidiku. No, takva situacija možda prividno daje sigurnost “jedinom vođi” koji ima priliku raditi što hoće (može mijenjati ustav kako mu je drago), ali može biti i dvosjekli mač, jer Srbija ipak nije Sjeverna Koreja ili Bjelorusija, pa sve može izmaći kontroli. Povijest je pokazala da nije sve ni u podršci policije, vojske, ambasada i špijuna. Netko uvijek može otkazati poslušnost.

No, ono što zabrinjava je nedostatak građanske oporbe koja je devastirana, gore nego u ratnim vremenima Slobodana Miloševića, s kojim je uz Memorandum SANU i započelo urušavanje i razbijanje srbijanskog građanskog društva. Dio tog segmenta pacificirali su kada je Vučić otvorio pregovore s EU, nadajući se da će biti prisiljen europeizirati srpsku državu i društvo, a sada, kad je EU na sve dužem štapu, izgubili su snagu i jedva da su u reanimaciji, ali i sve češće misle da su nasjeli na Vučićevu igru pa su upali stanje kataleptičnog napada - ono je slično spavanju, a osjetljivost na vanjske i unutarnje podražaje je smanjeno. Ta scena mora iznjedriti, a možda će i prosvjedi tome doprinijeti, nekog artikuliranog predstavnika i grupaciju spremnu da se postavi kao alternativa Vučiću. On na tome parazitira, profitira i još više gura Srbiju u iracionalnost.

Evo kako trenutna događanja i perspektive Srbije vide neki od vodećih srpskih intelektualaca.

Teofil Pančić, književnik i novinar: Vučiću ovakva slika prosvjeda odgovara. On izgleda kao “manje zlo”, a Srbija kao zemlja bez alternative

Ujesen 1996. Milošević je pokrao lokalne izbore, izbile su velike demonstracije, policija je sporadično tukla prosvjednike, a dio njih im je uzvraćao: “Idite na Kosovo!”. Kao mladog i nadobudnog novinara nervirala me je ta poruka s rasističkim podtekstom: “Ne tucite nas, tucite NJIH”, pa sam o tome pisao. Dvadeset i četiri godine kasnije srpska policija ne može ići na Kosovo osim ako bi ju osobno kosovski predsjednik i premijer pozvali (čega ne može biti ni kod Monty Pythona), umjesto Miloševića tu je Vučić kao njegov prepredeniji update, a neki klinci koji nisu bili ni rođeni te 1996. sada nekim novim policajcima, mnogima također nerođenima u to vrijeme, viču: “Idite na Kosovo”.

Ništa se, dakle, nije promijenilo? Naprotiv, puno je toga drukčije, nevolja je samo u tome što je većina toga pošla ka gorem, posve ukrivo. Srbija je danas zemlja bez, ako ne vjerodostojne, onda barem elementarno razumne i kompetentne vlasti, to jest parademokratska tiranija jednog čovjeka (takvu ulogu čak ni Milošević nije posve imao, premda joj je težio), i to prilično nestabilnog, ali i zemlja bez parlamentarne oporbe i bilo kakvog općeprihvaćenog javnog autoriteta koji bi presudno pomogao u smirivanju strasti.

Zato nije neobično da je ono što se ponajprije vidi kad se gleda sa strane gomila razbijačkih huligana koja bi Vučiću možda i sudila, ali ne kao nacionalističkom i kleptokratskom autokratu, nego kao “izdajniku Kosova”.

Vučiću, međutim, upravo takva slika prosvjeda i prosvjednika odgovara. Jer on onda djeluje kao “manje zlo”, a Srbija kao zemlja bez alternative. Gledano s terena, iz prosvjedničke mase, stvari su posve drukčije. Prosvjed jest spontan, neorganiziran i shodno tome ideološki posve eklektičan, ali znatnu većinu prosvjednika čini, među nešto starijima, građanska Srbija koja je svojedobno na svojim leđima iznijela pobjedu protiv Miloševića, a među mlađima su momci i djevojke koji su naslijedili “nenormalno stanje” (većina njih jedva da i pamte vrijeme “otprije Vučića”) i koji bi samo da se te normalnosti napokon nagledaju i nauživaju, po mogućnosti u vlastitoj zemlji.

Taj, uvjerljivo prevladavajući dio pobunjenoga građanstva kao da nema tko javno artikulirati, predstavljati, a tek ne daj bože - povesti. Stare političke snage lijevo-liberalne, centrističke, pa čak i konzervativne oporbe Vučićeva je mašinerija razmrvila, zaprljala i poslala na marginu i u zaborav, a nastanak i istinsko afirmiranje novih uspješno opstruira. Rezultat je privid dominacije “gorih od njega”, privid u kojem uživa i iz kojeg profitira.

Željko Bodrožić, predsjednik Nezavisnog udruženja novinara Srbije: Čak i u vrijeme Miloševića funkcionirala je građanska ili demokratska oporba. Vučić ju je dokusurio

Neosporno je da na tim prosvjedima ima građanske Srbije, pogotovo kada je u pitanju Beograd, ali je nedovoljno artikulirana. U godinama Vučićeve vlasti devastirane su ta građanska scena i te stranke. Naime, sve ove godine najvećoj harangi, poruzi i medijskom batinanju bili su izloženi političari i uopće ljudi te provenijencije. Dakle, građanska Srbija postoji, ali je u nekoj vrsti ilegale, razbijena, jer na tim prosvjedima dominantnu ulogu preuzimaju razne radikalno desne skupine, koje onda daju i trasiraju ton samih prosvjeda. Naravno, pitanje je jesu li oni “spontani” ili odrađuju posao za režim.

Neću reći ništa originalno ako kažem da tu ima jednog i drugog. Ako se ovaj protest bude razvijao i dalje, mislim i nadam se da će oni vremenom biti gurnuti u drugi plan ili će se razotkriti njihova prava uloga. Naprosto vjerujem da će nužno doći do artikulacije prosvjeda i odvajanja raznih političkih interesa i skupina. Potreban je prosvjed koji će biti pod kontrolom kako se ne bi dešavali ekscesi i provokacije, ali i da se definiraju i uobliče zahtjevi. Problem Srbije je u tome što je “duboka država” vrlo jaka, a nikada nije bila ni razvlaštena, još od vremena Miloševića. Evidentno je da ima ubačenih ljudi i provokatora koji rade u suradnji s policijom.

Ta heterogenost prosvjednika i uočljivi besplanski prosvjed je posljedica višegodišnje vladavine Aleksandra Vučića i njegove stranke, koja više djeluje kao interesna političko-ekonomska skupina. Vučić je razbio institucije, društvo, parlamentarni sustav i zato se prosvjed prelio na ulicu, jer drugog načina iskazivanja stava ili nezadovoljstva ne postoji. Osim toga, on ima pod kontrolom medije, od RTS-a preko ostalih televizija s nacionalnom frekvencijom i veliki broj novina, odnosno tabloida, koji svakodnevno difamiraju, napadaju i vrijeđaju oporbene čelnike i nezavisne intelektualce. Rječnik mržnje i netolerantnosti prema ljudima koji iole iznesu svoj stav koji je drugačiji dostiže vrhunac. Ne zaboravimo da Vučić zloupotrebljava i sve ostale državne resurse za svoje potrebe.

Činjenica je da je čak i u vrijeme Slobodana Miloševića funkcionirala ta građanska ili demokratska oporba, koju je Vučić dokusurio. Njegov cilj je bio i ostao da sam bude na sceni i jača svoj autoritet i političku i svaku drugu moć.

U Srbiji je na djelu još uvijek ta miloševićevska nacionalistička politika, pogotovo kad je Kosovo u pitanju, koja je sada samo zamaskirana ili prikrivena iskazima o europskoj perspektivi Srbije i otvaranju pregovora s EU. Ali, mislim da je sada s pandemijom i sve većim socijalnim i drugim problemima Kosovo polako pada kod građana u drugi plan i dobrim dijelom je istrošeno.

Iako se na prosvjedima čuju parole o Kosovu, mislim da velika većina tamo nije zbog toga, nego zbog sve težih uvjeta života, nedostatka građanskih, manjinskih i medijskih sloboda.

Jedan dio Vučićevog uspjeha, da tako kažem, je i činjenica da je uspio uvjeriti EU da je u Srbiji samo on adekvatni pregovarač. Kaže da mu je strateški cilj EU, stabilnost regije, osim toga on ispunjava one osnovne uvjete Unije koji se tiču upravo Kosova i vrlo je poslušan. Zanemarimo pritom kako on i njegovi mediji to serviraju ovdašnjem stanovništvu.

Filip David, književnik i dobitnik prestižne NIN-ove nagrade za književnost: Oporba se pretvorila u skup svađalica koje se ni među sobom ne mogu dogovoriti

Mnogi pitaju u Srbiji se pitaju tko stoji iza najnovijih prosvjeda i zašto su okupljeni toliko heterogeni i različiti po svojim stavovima, ponašanju i razlozima. Postoji veliko nezadovoljstvo u zemlji, iz različitih razloga. Izgubljeno je povjerenje u Krizni štab koji izdaje naređenja vezana uz pandemiju. Poslije vrlo strogih mjera izolacije i zabrane kretanja, pod političkim pritiskom zbog održavanja izbora otišlo se u drugu krajnost - dozvoljeni su veliki skupovi, održavanje nogometnih utakmica i teniskih mečeva uz nazočnost gledatelja, što je pandemiju vratilo na velika vrata. Istovremeno bojkot izbora od strane većeg dijela oporbe nije donio očekivane rezultate, samo je povećao nezadovoljstvo.

Uz sve to, ekstremna desnica strepi od susreta Vučića i Macrona i mogućih dogovora o priznanju Kosova. Prosvjedi su potpuno kaotični i izraz svih tih frustracija. Ne zna se ni tko ih organizira, ni koji su zahtjevi, ni koliko će trajati. Ima puno nasilja i brutalnosti, i od strane demonstranata i od strane policije. Uključeni su i navijački huligani kojima obračuni s policijom predstavljaju posebnu vrstu iživljavanja, a koji su, jedan apsurd više i da zbrka bude potpunija, kontrolirani od vladajućih političkih partija. A što se tiče tzv. građanske Srbije, ona je ostala negdje na marginama.

Demonstranti uvrede upućuju predsjedniku Vučiću, ali uvrede i batine dobivaju oporbeni političari, jednako oni koji su bojkotirali izbore, kao i oni koji su na izbore izašli. Čini da je bijes većine demonstranata iracionalan. Vlasti govore i o stranom miješanju, a može se samo nagađati radi li se o ruskom ili zapadnom. I tu je potpuna konfuzija. Kao dokaz zbivanja u ovom našem teatru apsurda uhapšena su dva Izraelca!

Među oporbenim političarima nema onoga tko bi jasno iskazao svoj stav o ulasku u EU i o dogovoru s predstavnicima Kosova. Oporba se pretvorila u skup svađalica koje se ni među sobom ne mogu dogovoriti oko glavnih strateških pitanja i ciljeva. Nekada vodeća politička stranka građanske Srbije, Demokratska partija, potpuno je razbijena međusobnim razmiricama i svađama, i izgubila je nekadašnji utjecaj i ugled. Svakome dobronamjernom je jasno da bez jake građanske proeuropske oporbe s jasnim programskim načelima nema ni stabilne, demokratske Srbije.

Milivoj Bešlin, profesor na Institutu za filozofiju i društvenu teoriju u Beogradu: Srpsko je društvo danas više desničarsko, antieuropsko i rusofilsko nego što je bilo prije jednog desetljeća

Ako bismo tražili jedinstveni okvir i katalizator za najnoviju eksploziju nezadovoljstva i nasilja u Srbiji, onda je to nesumnjivo ličnost predsjednika države Aleksandra Vučića. Svojim potezima, metodama, javnim istupima, naposljetku i utjecajem na društvo, on je pravi inspirator, ne u formalnom smislu, ovih demonstracija. Zbog toga su ideološke rasprave među prosvjednicima gurnute u drugi plan i ljude ujedinjuje odnos prema Vučiću osobno. To, naravno, nije dobro i to je najkraći put u profanaciju protesta i njihov slom, ali činjenica je da je upravo sam Vučić do krajnjih granica polarizirao srpsko društvo upravo na pitanju svoje ličnosti. Strogo za i protiv. To je u skladu s autoritarnim karakteristikama njegove vlasti, ali to je kratkovidno i vrlo loše za društvo, a pokazat će se i za njega osobno.

U svemu ovome građanska Srbija je manjinska, kao što je uvijek i bila, ali postoji i dalje. Ona je koncentrirana u urbanim centrima, u dijelu intelektualne elite, nekim medijima i dijelu nevladinog sektora. Ozbiljnih političkih reprezentanta nema jer su oni politički subjekti koji su to bili ili propali ili su zbog različitih klijentelističkih angažmana promijenili stranu, uvjetno rečeno. Ali i to što taj dio društva nema svojih snažnijih, istaknutijih reprezentanata govori nam da se radi o izrazito manjinskoj oporbi, dok je autoritarna i nacionalistička većina sklona njenom uništenju kako bi se na taj način smanjile mogućnosti pluralizacije društva. To svjedoči da društvo dubinski nije spremno za demokratski dijalog i pluralnost.

Nažalost, dojam je, ali možda vara de je nacionalistički segment većinski u ovom društvu. Ta većina je posebno istaknuta posljednjih godina. Naprednjačka vlast je promijenila “krvnu sliku” društva. Ono je danas više desničarsko, antieuropsko i rusofilsko nego što je bilo prije jednog desetljeća. Sva istraživanja to pokazuju. To je efekt desetljeća “vučićizma” u Srbiji. No, njega podržava EU. Naime Bruxelles, kao i ostali međunarodni subjekti, radi s onima koji su na sceni i koji drže karte u svojim rukama. Situaciju u Srbiji otežava činjenica da je alternativa veoma sumorna, da ona i nije alternativa jer nudi samo pravovjernije provođenje istog programa i ideološkog koncepta kao i Vučić.

EU će pomoći demokratizaciju društva, ali je potrebno da se iz samog tog društva pojave impulsi za tim. Glupo je i kontraproduktivno što jedan važan dio oporbe u Srbiji vjeruje da će Vučićevu autokraciju skinuti uz pomoć Putinove diktature, i to tako što pojedini oporbeni lideri u ruskim vladinim medijima obećavaju režimu u Kremlju da će oni dosljednije od Vučića provoditi nacionalistički kurs i rusofilsku orijentaciju Srbije.

Milan Ćulibrk, glavni i odgovorni urednik tjednika NIN: Glas građanske oporbe se ne čuje, niti ona na horizontu ima nekog vidljivog predstavnika

Svakako je nedostatak građanske oporbe problem za Srbiju u ovoj situaciji. Tek se u četvrtak prvi put na prosvjedima mogao vidjeti utjecaj tog dijela društva jer nije bilo ni ubačenih ni rabijatnih prosvjednika koji su davali povod policiji za brutalnost. Nasilje na prosvjedima jedino odgovara vlastima. U situaciji u kojoj u Skupštini postoje samo vladajuće stranke, jer postoje naznake da bi i Šapićeva stranka mogla dobiti mjesto u vladi, je užasna za Srbiju, pa čak i ako Spas ne bude u vlasti, on nije oporba. Strašno je da među 250 zastupnika nema nijednog predstavnika građanske oporbe.

Od pojave Vučića taj dio društva polako se gubio, a sada je potpuno izgubio svoju poziciju i potisnut je u zapećak, jer njihov glas se ne čuje, niti na horizontu ima nekog vidljivog predstavnika. U taj ispražnjeni prostor upali su neki drugi, s kojima, sigurno, ne možemo biti sretni. Vučić je uspio unijeti razdor na tu scenu, posvađao ih je međusobno, a usput ih njegovi mediji blate toliko da se oni moraju više baviti “pranjem” sebe.

Problem je u tome što je Vučić otvaranjem pregovora s EU i politikom da mu je EU strateški projekt zapravo ušao u njihov segment politike i oteo im ga. Ali za ovo ne možemo opravdati ponašanje EU. Sjetimo se da je Boris Tadić tada odbio neke uvjete Unije oko Kosova, što ga je koštalo pobjede na izborima, a Bruxelles je u Vučiću onda pronašao partnera za kojeg misli da će ispuniti te uvjete koji se tiču Kosova i regije. Europa je s jedne strane vrlo blagonaklona prema svemu što se ovdje događa, tolerira to, premda, s druge strane, Srbija već šest mjeseci nije otvorila nijedno pregovaračko poglavlje.
Vučić je vrlo pragmatičan.

On zagovara EU, ako će ga to održati na vlasti, ali će izabrati i Rusiju i Kinu ako će ga one održati na vlasti. To je sva mudrost njegove politike. Došli smo u jednu shizofrenu situaciju u kojoj je SNS interesni pokret koji je u sebi okupio sve, od krajnje ljevice koju predstavlja Aleksandar Vulin do recimo Nenada Popovića, koji je otvoreno antieuropski, proruski političar. To je politički galimatijas u kojem je Vučić pokrio široki prostor, uspjevši svima pomrsiti račune, osim ekstremnoj desnici koja mu služi da njome plaši i nas u Srbiji, ali i vanjske faktore, pokazujući:

“Bolji sam vam ja, vidite s kim bi imali posla da mene nema”. Kosovo je svakako tema s kojom on još može manipulirati, na radi se o prostoru koji se sužava, u prvom redu jer EU želi tu čistu situaciju. Ali za Vučića je olakšavajuća okolnost da u Srbiji, osim Čedomira Jovanovića koji više ne predstavlja ništa, nitko nije za priznanje neovisnosti Kosova.