PLATILI BOGATSTVO DA DOĐU U NJEMAČKU, A SADA SE VRAĆAJU U RATNI IRAK 'Ne želimo biti građani drugoga reda!'

Hodao je satima i satima preko Turske a potom se trošnim krijumčarskim brodićem uputio do Grčke.

Put je bio mučan, dugotraja i neizvjestan. Kada je Mohamed Aziz Kadir napokon stigao do željenog cilja. Bio je smješten u izbjeglički kampu kod Berlina.

Njegova priča je jedna od sve mnogobrojnijih priča o razočaranju koje irački Kurdi dožive nakon što dođu na odredište, piše Daily Telegraph. Samo je iz kurdske zajednice čak 25.000 ljudi otišlo put Evrope. Ipak, mnogi su shvatili da je to bila greška.

'Kada sam konačno došao do izbjegličkog kampa u blizini Berlina, bio sam šokiran razlikom u odnosu na ono što sam očekivao", prisjeća se Kadir i dodaje. Svi su nas gledali kao građane drugog reda, nisu nas poštovali. Kada bih i otišao do centra grada, svi su nas tretirali kao izbjeglice i pokazivali na nas',

Samo je prošlog tjedna organiziran let za 50 kurdskih Iračana, koji su se vratili u grad Erbil, gdje su živjeli i prije odlaska u Europu.

Kadir priča kako je imao san o tome da otvori pizzeriju i svojima šalje novac od zarade. No, u kampu se u ova dva mjeseca svega nagledao: hrana je bila ograničena na dva obroka dnevno,a uvečer se ubodila zabrana kretanja, kao u policijskom satu.

'Shvatio sam da je u Iraku daleko bolje nego tu. Bilo je logično da se vratim u Erbil'.

Sličnu priču ispričao je i Navaf Alias, i on se odlučio vratiti u erdil, iako - za razliku od Kadira, on čak nema niti kuću u koju bi se vratio.

Krijumčarima je platio 20.000 dolara da njega i njegovog desetogodišnjeg sina prevezu u Njemačku. Nakon nekoliko tjedana stiglu su na odredište, i bili smješteni u malu sobicu s još dva azilanta.

'Njemačka vlada dala je 540 eura za mene i sina, ali to jednostavno nije bilo dovoljno. Sin je bio uplašen i tužan jer je u Iraku ostavio prijatelje. Na kraju sam odlučio da se, ipak, vratimo kući, pa makar u onaj šator u izbjegličkom kampu. Bilo je zaista divno kako su me moji iz sela dočekali. Svima je bilo drago što nas vide. Sjedili smo do dugo u noć, pili i prepričavali sve što mi se desilo na putu ka Evropi, Ipak, neke stvari nemaju cijenu'.