Plenković je Ukrajini nudio hrvatska iskustva, ali iz njih nisu ništa naučili: Evo u čemu griješe

U četvrtak se u Berlinu devet sati razgovaralo o modelima rješavanja krize na istoku Ukrajine gdje su se 2014. godine dvije pokrajine, Donjeck i Luhansk, pobunile i uspostavile vlast, čak formirale i “narodne republike”. Uz snažnu podršku Rusije, drukčije to ne bi bilo izvedivo.

Prvi korak u smirivanju ratnog stanja na tom prostoru bilo je potpisivanje Sporazuma u Minsku u rujnu 2014. godine. Taj se sporazum nije održao jer su se sukobi obnovili pa je u veljači 2015. godine potpisan drugi, opet u Minsku. Koji je trebao biti proveden do kraja godine i trajno prekinuti sukob. Koji i dalje traje, sporadičan, opasan i podmukao, tih, primarno snajperskom vatrom ili vatrenim čarkama.

Dmitrij Kozak, predstavnik Rusije na pregovorima, izjavio je da se nisu mogle nadići razlike u tumačenju sporazuma. Ukrajinski predstavnik se šutke slaže nadajući se novim razgovorima.

Minsk 1 ima 12 točaka. Presudne, koje izazivaju spor:

3. Provesti decentralizaciju vlasti Zakonom o privremenom statusu lokalnih samouprava u Donjecka i Luhanska (Zakon o posebnom statusu).

7. Nastaviti uključiv nacionalni dijalog.

9. Osigurati provedbu prijevremenih lokalnih izbora u skladu sa Zakonom o posebnom statusu.

Minsk 2 ima 13 točaka, a provedeni su dijelovi o povlačenju teškog naoružanja s linije podjele. Sporne točke:

4. Uspostaviti dijalog o modalitetima lokalnih izbora, “kao i o budućem režimu tih pokrajina". “Usvojiti odmah, najkasnije 30 dana od datuma potpisivanja dokumenta, rezoluciju parlamenta Ukrajine kojom se specificira područje koje uživa poseban režim, prema 'Zakonu Ukrajine o uspostavi privremene lokalne samouprave u određenim područjima Donjecke i Luhanske regije', na temelju memoranduma iz Minska od 19. rujna 2014.”

9. Vlada Ukrajine ponovno uspostavlja potpunu kontrolu državne granice na cijelom području sukoba, počevši od 1. dana nakon lokalnih izbora, završavajući nakon sveobuhvatnog političkog rješenja (lokalni izbori u određenim područjima Donjecke i Luhanske regije na temelju Zakona Ukrajine i ustavne reforme) koje će biti dovršeno do kraja 2015., pod uvjetom da se paragraf 11. provede u dogovoru i konzultaciji s predstavnicima određenih područja regije Donjeck i Luhansk u okviru Trilateralne kontakt skupine i uz dogovor s njima.

11. Provedba ustavne reforme u Ukrajini, a novi bi Ustav stupio na snagu do kraja 2015., donoseći decentralizaciju kao ključni element (uključujući upućivanje na specifičnosti određenih područja u regijama Donjeck i Luhansk, dogovoreno s predstavnicima tih područja), kao i usvajanje trajnog zakonodavstva o posebnom statusu određenih područja regija Donjeck i Luhansk u skladu s mjerama navedenim u fusnoti do kraja 2015.

Fusnota: nema kažnjavanja osoba koje su sudjelovale u pobuni; pravo na jezično samoodređenje; sudjelovanje organa lokalne samouprave u imenovanju čelnika državnih odvjetništava i sudova; potpora središnjih državnih tijela prekograničnoj suradnji s okruzima Ruske Federacije; osnivanje jedinica narodne policije odlukom mjesnih odbora.

12. U skladu sa Zakonom Ukrajine, “pitanja koja se odnose na lokalne izbore će se raspraviti i dogovoriti s predstavnicima određenih područja regija Donjeck i Luhansk u okviru Trilateralne kontaktne skupine”.

Ukrajina je sve do sada odbijala ustavnu reformu i organiziranje izbora u pobunjenim područjima. Rusija zbog toga nije dopustila da Ukrajina preuzme kontrolu granice. U rješavanje pat pozicije uključio se tadašnji njemački ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier, sada predsjednik, i 2016. godine ponudio formulu kojom su trebale biti zadovoljne obje strane. Lokalni izbori bi se proveli po ukrajinskim zakonima, pod kontrolom Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS). Po završetku izbora, istog dana u 8 sati navečer, na snagu bi privremeno stupio Zakon o posebnom statusu. Ako OESS utvrdi da su izbori bili pošteni, Zakon bi postao trajan. Ukrajina bi mogla doći na granice s Rusijom. Ideja je naišla na brojne negativne kritike jer bi se izbori održavali dok u “određenim područjima” postoje naoružane milicije i ruske snage. Pa se ništa nije mijenjalo.

Status quo bio je Rusiji dostatan jer se mogla baviti dodatnom rusifikacijom Krima. Problem je nastao kad je Ukrajina pokazala da ima oružje i odlučnost potrebne da vojnim putem riješi problem pobunjenih “određenih područja”. Takav bi razvoj Moskvu natjerao da se otvoreno vojno uključi u sukob ili da izgubi ta područja. Prvi scenarij je opasan jer bi završio sankcijama i međunarodnom izolacijom, a drugi jer tako gubi kontrolu nad Ukrajinom. I zato je počeo vojni pritisak na Ukrajinu.

Moskva je svjesna da rješenje koje nude Sporazumi iz Minska otvara prostor za izravan utjecaj na ukrajinsku politiku, dakle za ostvarenje strateškog nacionalnog imperativa zadržavanja Kijeva od pristupanja u članstvo NATO i EU. Sporazumi o suradnji s EU nisu sporni, ali članstvo, to Moskva ne bi prihvatila.

Ukrajina je dotle suočena s trajnom destabilizacijom, ali odbija bilo kakve ustupke jer je u zemlji tijekom osam godina od pobune na Majdanu ojačao nacionalizam. Prihvatiti odredbe Sporazuma iz Minska moglo bi voditi prema političkoj eutanaziji, ili gore. Petro Porošenko, predsjednik u čijem su mandatu Sporazumi potpisani, kasnije se posvetio izgradnji Ukrajinske pravoslavne crkve nadajući se da će time smanjiti utjecaj Ruske pravoslavne crkve, posljedično i Rusije.

Prošao je kao i crnogorski predsjednik Milo Đukanović sa Srpskom pravoslavnom crkvom, izgubio je izbore, ima crkvu, ali nema integriran istok zemlje. Novi predsjednik, komedijaš Volodomir Zelenski, prvo je morao shvatiti koliko se stvarna politika razlikuje od političke satire. Pa je tako izgubio zamah koji je imao na početku. I sad je pod europskim i američkim pritiskom da provede Sporazume iz Minska jer će to umiriti ruskog predsjednika Vladimira Putina. Porošenko, sada zastupnik, rogobori protiv Zelenskog, a nacionalisti čekaju i hodaju ulicama svako malo da predsjednika podsjete da se ne zalijeće.

Hrvatski premijer Andrej Plenković u više je navrata Ukrajini nudio hrvatska iskustva. Kijev ih je prihvaćao, ali samo nominalno. Ne učeći iz njih ništa.

U Kijevu tvrde da je Sporazum iz Minska 2015. potpisan dok su bili u vojno teškom položaju. Hrvatska je 1992. godine potpisala Sarajevsko primirje iako je gotovo trećina teritorija bila pod okupacijom. Dakle, polazišne su pozicije bile više manje iste.

Ukrajinske vlasti sedam godina odbijaju pregovarati s čelnicima pobunjenih regija. Što je dubinska, strateška pogreška. Hrvatska je neprestano pregovarala s kasnijim haaškim osuđenicima (ne bih spominjao imena, nisu zavrijedili) i tako kreirala dojam u međunarodnoj zajednici da je kooperativna. Kijev tvrdi da su oni samo marionete kojima upravlja Moskva. Što je točno. I oni u Hrvatskoj su bili marionete. Zato je usporedo vođena tajna diplomacija s Beogradom. Kijev i Moskva nemaju takvih kontakata. I pregovori u normandijskom formatu bili su zamrznuti nekoliko godina. Tako se diplomatskim putem ne može riješiti problem. Samo se produbljuje.

Ukrajina se nikako ne smije ugledati na hrvatske vojne operacije jer je geopolitička slika različita, pobunjeni Srbi nisu bili naslonjeni na Srbiju kao Donbas na Rusiju. Upravo je zato Hrvatsko Podunavlje, koje graniči sa Srbijom, mirno reintegrirano. Ali, uz brojne hrvatske ustupke na kojima sada politikanti poput Ivana Penave grade karijere.

Ukrajinsko političko vodstvo mora povući teške poteze, ali dugoročno pozitivne jer donose stabilnost zemlji i regiji. To nije lako, ali treba se sjetiti da je njemačka kancelarka Angela Merkel bivšem hrvatskom premijeru Ivi Sanaderu, kad ju je počeo zamarati Piranskim zaljevom, odbrusila: “Treba biti državnik, a ne samo političar”. Znamo kako je završio Sanader, a kako Merkel.