Postfašistička Braća Italije mogla bi na izborima dobro potući konkurenciju. A sve zbog 38 posto ‘mutavih‘

Talijanski sjedinjeni Desni centar na dobru je putu da do nogu potuče konkurentski Lijevi centar i ostale međusobno posvađane grupacije na parlamentarnim izborima 25 rujna. To potvrđuju ispitivanja javnog mnijenja objavljena u ponedjeljak uvečer, uglavnom suglasna u tvrdnji da Desni centar ima 19 posto prednosti, otprilike 48,5 spram 29,5 posto. Iako je u Italiji svašta moguće, iako se 38 posto birača ne izjašnjava, nema razborite pretpostavke po kojoj bi takav i toliki jaz mogao biti zatrpan. Uostalom, spomenutih 38 posto "mutavih" će se na izborima vjerojatno upisati u najjaču talijansku "stranku": onih koji ne glasaju, kojima se politika smučila, ili koji sebe ne mogu identificirati sa šarenim vašarom, u kojemu se, kao u crtiću o psima dalmatincima, prijavila točno 101 izborna lista.

Najavljenih 48,5 posto je za Italiju golem zbir. Još od raspada "prve Republike" u traumatičnom skandalu "Čistih ruku" 1992. nijedna koalicija, ma koliko bila široka i ideološki šarena, nije premašila prag od 40-42 posto. Sada je Desni centar na pragu apsolutne većine, a uz to je ideološki srodan: nacionalistički, suverenistički, populistički, sklon autokraciji pod prividom odlučnosti, "čvrste ruke".

Vodeća stranka u koaliciji Desnog centra, i u Italiji uopće, i dalje su postfašistička Braća Italije. Ona su, pod vodstvom Giorgie Meloni, kapitalizirala odluku da ne uđu u široku nacionalnu koaliciju koja je podržavala polutehničku vladu tehničkog premijera Marija Draghija. Kao jedina opozicija, Braća su privukla glavninu raznovrsnih prosvjednih glasova i udvostručila svoju glasačku bazu. U izbornoj noći ne broje se motivi nego glasovi.

Iskusni diverzanti

Meloni se u predizbornoj kampanji izjasnila za Evropsku uniju i Atlantski savez, implicitno se odričući - možda samo taktički - prethodnoga evroskepticizma, pozivâ na odbacivanje eura i na povratak "moćnoj" liri.

Braću Italije, premda suverenističku i sklonu nekad vodećemu talijanskome nacionalističkome "svetom egoizmu", stoga je podržala i Evropska pučka stranka, u kojoj je i Hrvatska demokratska zajednica. U Italiju je, u pomoć Desnom centru, došao i predsjednik evropskih pučana Manfred Weber. Spominje se da Weber, navodno, ima rezerve spram Mattea Salvinija i njegove populističke i ksenofobne Lige, te da bi na njegovu mjestu u vjerojatno pobjedničkoj koaliciji radije vidio Carla Calendu, koji zajedno s Matteom Renzijem vodi omanju centrističku koaliciju Treći pol.

Nije isključeno da se ta dva iskusna diverzanta, Calenda i Renzi, nakon izborâ zaista pridruže pobjednicima i tako im osiguraju dvotrećinsku većinu u Parlamentu, dovoljnu za promjene Ustava bez ovjeravanja referendumom. Ali to su zasad tek spekulacije. Prvi bi učinak njihova poslijeizbornog pristupanja pobjednicima, na evropskoj razini, bio privid da Desni centar zaista ima i centriste, jer ono što u njemu preteže - Braća Italije, Liga, te omlohavjela Forza Italia neuništivog Silvija Berlusconija (odakle su utekli svi iole centristički orijentirani prvaci) - samo je puka i sura desnica.

Neporeciva je činjenica da je Italija uvijek pretežno bila sklona desnici, čak i kad je imala (možda i zato) najjaču komunističku partiju na Zapadu. Lijevi centar je uspijevao prevladati samo ako bi se podudarila dva uvjeta: da okupi veoma široku koaliciju (poput Masline) i da desnica prethodno znatno onečisti ekonomsku motku. To sada nije slučaj, kamoli namjera.

Enricu Letti, tajniku Demokratske stranke, ostaje utjeha da je njegova partija najpopularnija među biračima do 35 godina. Među njima je razlika između Desnog centra i Lijevog centra tek dva-tri posto. Ne promijene li mišljenje, Demokratska stranka ima neke perspektive oko godine 2055.